Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Čet11232017

Last updateUto, 10 Ruj 2024 5pm

Osuđena bez saslušanja

Rečeno nam je - sada možete ići. Uzeo sam Ernu za ruku.Ona je pripala meni. Naš hod do izlaza nazvao sam smrt kojojo sam dao osobnost., jer današnja smrt mogla se nazvati imenom. U debelu knjigu upisaše ljudi naša imena kao gubitnike ljubavi.

Nisu oni krivi. Ana je željela rastavu braka, ona je predala zahtjev i danas su ti ljudi službeno i pred zakonom omogućili ostvarenje njezine želje. Ona odlazi, ona nas ostavlja i za nekoliko dana dobit će od suda i pravomoćnu presudu da ima pravo otići od nas. Tu istu presudu dobit ćemo Erna i ja, iako je nikad nismo željeli.


Još samo nekoliko minuta traje god utroje. N aizlazu, iako smo još uvijek skupa stajali i bili jedni drugima tako blizu, ostvarila se gorka istina – ovim činom prije nekoliko minuta meni i Erni je oduzeta svaka nada... Odlazi žena koju volim – odlazi majka koju Erna voli. Ostalo nam je još samo gledati njezino odlaženje.

Poljubila je rnu ako i uvijek – dugo ju je zadržala u svojim rukama. Ni meni ni njoj ne reče ni jednu riječ. Ne propade zemlja pod nogama, ne proplaka nebo nad nama...i ohrabri neka čudna moć Ernu i men eda bez suza u očima gledamo Anino odlaženje. Odlaženje majke – najka, i kad odlazi, majka je..., i kad više nije tu da prihvati pružene ruke svojeg djeteta – majka je. Nismo naučili upotrebljavati riječ „ne“ samo za dvije riječi – srce i majka. Tako bi danas Aninom odlaženju mnogi dodali riječ „ne“ , i imali bi pravo, samo nemajka može otići.

Erna i ja još je uvijek volimo i ne samtramo je nemajkom. Lakše je preživjeti rastanak od ljudi kjoi nas uvrijediše, od osona koje su od nas skrivale istinu – rastavu braka, gdj eje umrla ljubav za obje strane – svijest da mrtva ljubav ni djeci ne daje ništa, gdje su mržnja i nepovjerenje već odavno ostavili svoje tragove.

Ana mi nikada nije dala mogućnost mrziti je . Ona me samo svojim zadnjim postupkom iznenadila: „Ja te više ne volim, ne želim te ostaviti sama, iako bi Erna sudski pripala meni, ja pristajem d aostane kod tebe...“

Njezin mir dok mi je to govorila, njezin mir dok je danas odlazila od nas počeo sam tuamčiti kao prkos, želeći barem nešto naći, što bi je optuživalo. Sama činjenica, da je kao majka ostavila svoje vlastito dijete, koje je treva svaki dan, bila je dovoljna optužba možda za sve druge, samo ne za mene. Činjenice nisu odgovarale njutarnem stanju ovog susreta, nisu mogle zasjeniti u meni osjećaj zadovoljstva koji je davala njezina blizina, I u samom odlasku prepoznah njezinu dušu i srce. . Je li moja ljubav prema njoj slabost ili snaga pitao sam se i ne nađoh odgovor.
„Tata, je li to ta sloboda koju je mama htjela d abi živjel au drugom stanu?“
„Da, ali ne samo to Erna.“

Mama ne odlazi zbog toga da bi živjela u drugom stanu, radi se o drugim stvarima, koje ti još ne možeš razumjeti – jednoga dana kad narasteš, bit će ti jasno sve.

Moj odgovor i način kako sam govorio bio je očit znak Erni da ne postavlja druga pitanja. Erna ih je danas mnogo imala.

„Tata, danas je onaj ozbiljni gospodin na sudu rekao da me mama može često posjećivati, ali za vrijeme mor apitati tebe. Ja imam jedan prijedlog, ako ti nemaš nisšta protiv, reći ću mami da se vidimo svakog dana poslje radnog vremena.“
„Erna, tako često nijemoguće, čak to ni zakon n e predviđa.“
„Tata, kakav zakon –ona je moja mama. Tko ima nešto protiv toga?“
„Ne, ne, nitko nije protiv toga, osim nje same.Erna, tvoja mama i ja smo se sudski rastali. Ti si pripala meni i mama te može posjećivati i ti nju.“
„A zašto ja nisam pripala njoj? Ondane bi trebali ženu da sprema i kuha, to bi činila mama, a ti bi nas mogao posjećivati svaki dan.“

Pogledao sam je. Danas je Erna osuđena bez saslušanja. Kažnjena je a da nije rekla ni jednu jedinu riječ. Sa njezinih sedam godina presudit će joj - bez nje i to je cijelog života neće ostavljati. Mi je nismo pitali s kim želi živjeti, ...Danas je dijeljena kao predmet, kao stvar... Bila j eto slaba utjeha za nju da je pripala meni. Njezin mladi život prerano je podijeljen da bi urodio plodom. Zar rasječena jabuka na dva dijela može dugo ostati svježa i ne uvenuti? Zar malda grana sa stabla može donijeti rod i ostati zelena?
„Ja sam i tvoja i mamina2, govorila j ei više ništa nije pitala tog dana. Govorila je ono što je imala pravo – nije nas željela izgubiti – a ipak najveći gubitnik bila je ona. Iako ima samo sedam godina, mnogo toga je shvatila.

Ostala je iza nas veličanstvena zgrada, zgrada za koju bi se moglo s pravom reći – svi vi koji ulazite u nju – želeći dobiti rastavu braka, ostavite na samom ulazu svaku nadu – jer izlaskom iz ove zgrade nastaje pakao koji ne prestaje, počinju nas progoniti suze naše djece, koja rastavu braka, ljubav sudski podijeljenu ne priznaju. Svi vi koji mislite da će rastava donijeti željeni mir ili prestanak vaših patnji – samo ste djelomično uspjeli. Sva nepostavljena pitanja ili prešućeni odgovori vratit će nam se u našoj vlastitoj djeci. Njihov apitanja će sve biti glasnija – a naši odgovori sve kraći – ili ih uopće nećemo imati. Sve što smo dali životu – vraća nam se...


Đuro Zrakić