Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Čet11232017

Last updateUto, 10 Ruj 2024 5pm

NE GOVORI O PRAŠTANJU

Opet je noćas u snu vidjela njegove oči, palve kao more, velike oči u kojima prepoznaše boju mojih očiju, odsječene uši, ruku i nogu. Imalal je osjećaj da ju svi dijelovi njegova tijela dodiruju na početku milujući ju, a onda tukući ju nemilosrdno želeći joj se osvetiti...

Uzeo sam ju za ruku, tvrdo stisnuo želeći joj stiskom ruke barem malo snage u nejzinoj neizrecivoj boli kojoj nije bilo lijeka na ovom svijetu. Drhtala je od uzbuđenja i svaka pomisao na naše nerođeno dijete, koje je svojom odlukom priključila smrti činilo je njezinu dušu nemirnom i taj nemir duše prelijevao se istovremeno na svaki dio njezina tijela. To nikad nisam mogao riječima opisati, to se može samo doživjeti i nikad zaboraviti.

Kako je teško nositi krivnju koje se nikad ne možete osloboditi, kako je grozno živjeti pakao duše u ovom zemaljskom tijelu iz kojeg ne možete izaći. Njezin život je jendostavno bio zaljubljen u smrt. Ona je hodajući živjela smrt, smrt joj je bila jedin anada, njezino najveće iščekivanje. Neprestano j eponavljala – danas želim umrijeti, odmah želim umrijeti. Bila je sigurna da je smrt ejdina mogućnost da vidi svoje dijete. Željela mu je reći – oprosti – pribojavala se da će se i ta spoznaja i nada za jedini susret sa sinom s vremenom mijenjati...

Kad sam joj spomenuo mogućnost praštanja da bi ponovno imala mir duše, odgovorila je – Ne spominji mi praštanje. Ja nemam pravo na mir, ja hoću samo kaznu, veliku kaznu za moj zločin. Svi mi govorite o novom početku, ja hoću samo kraj, - smrt – jednako bolnu kao i smrt mog djeteta. Neka i meni režu komade mog tijela , neka i moje uši budu odsječene, moje noge, moje ruke, možda ću tek tada shvatiti oli mog sina. Ja nisam ništa drugo nego ubojica, napištite mi to na čelu. – neka svi znaju – napišite to svim ubojicama vlastite djece koji se slobodno šeću, čak lijepo obućeni i klečeći sklopljenih ruku misle da će im sklopljene ruke umanjiti njihovu krivnju – ne – ja i sve ubojice ostajemo dužnici životu, dužnici zauvijek...
Kako je teško nešto ubiti, ali još teže je ubiti nekoga. Svako ubijanje – zgaženi cvijet i ona najmanja životinjica kojanam slućajno dođe pod noge. Kad je vidimo mrtvu, kao da griješimo protiv života.
Gledam je i znam svu njezinu bol – skupa idemo i pratim je svakog trenutka na životnim postajama zajedničkog umiranja.. Sjećam se dobro kako je izgledala moj ažena prije nego podiže ruku na naše dijete. Ona je tako tiho prolazila ovim svijetom ne želeći nimrava zgaziti. Milovala je sve što živi – ona koja je oprostila svima sama ne želi praštanje. Živi smrt živa i čeka samo trenutak kako prijeći u drugu relanost života iza smrti gdje će susresti naše dijete i zamoliti ga z aoproštenje... danas, još danas ako je to moguće...

Đuro Zrakić