Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Sri10172018

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Godinama smo bile rivalke a onda mi je njen bubreg spasio život



- Naravno da jesam. Ovu igru ne bih propustila niti da mi o tome ovisi život. Već vidim da ćemo ovoga puta pobijediti glupu Janu i njene još gluplje suigračice – odgovorila sam a lice mi se i protiv volje zgrčilo u novoj provali boli.

- Draga moja, pusti sad Janu. Možeš li barem na trenutak zaboraviti na to vaše besmisleno rivalstvo. Zar bi se tako trebale ponašati rođakinje? Ipak je ovo samo igra. Ono što mene brine u ovom trenutku si ti. Mislim kako je doista krajnje vrijeme da odeš liječniku. Jako si blijeda i imaš užasne podočnjake. Osim toga, nisam glupa. Koliko god se ti to trudila sakriti, vidim da se posljednjih dana ne osjećaš najbolje. Znaš, nekako sam cijelo vrijeme vjerovala da nas dvije nismo samo članice iste ekipe već i prijateljice. Ali, oprosti ako sam se prevarila u tome – uvrijeđeno je viknula pokušavajući nadglasati buku oko nas. U tom trenutku Lana je uspješno ubacila posljednji koš za našu ekipu. Lijeva strana dvorane je u deliriju poskočila na noge. Shvativši da je naša ekipa upravo odnijela pobjedu osjetila sam silno uzbuđenje.

- Bravo Lana! – uspjela sam povikati žustro poskočivši s klupe pri čemu me prenula oštra, nepodnošljiva bol i oduzela mi dah. Osjetila sam kako me obuzima nesvjestica ali sam je sada već sigurna u pobjedu, premda drhtureći čitavim tijelom i dalje tvrdoglavo pokušavala odagnati. Dok mi se sve jače mračilo pred očima posljednje čega se sjećam bio je zvuk sirene koja je označila kraj utakmice i spikerov glas koji je objavljivao pobjedu naše ekipe nad suparničkom.

Kada sam ponovo otvorila oči shvatila sam da sam u bolničkom krevetu. Soba u kojoj sam ležala bila je svijetla i prozračna. Nekoliko trenutaka sam se zbunjeno osvrtala oko sebe a tada se napokon svega prisjetila. Oprezno sam se počela uspravljati u krevetu očekujući kako ću svakog trenutka ponovo osjetiti onu istu, dosadnu bol koja bi započela u trbuhu a zatim se širila k leđima. Pažljivo sam spustila stopala na pod a potom hrabro ustala i zakoračila. Na moje veliko čuđenje bol koju sam ranije osjećala sada je potpuno nestala. Poželjela sam vrisnuti od sreće a tada, shvativši da moja ekipa sada zacijelo negdje slavi bez mene, žurno stala svlačiti bezličnu bolničku spavaćicu. Oh, Bože, moram smjesta pronaći Lanu i ostale cure i čestitati im na izvrsnoj igri. Napokon je netko onoj umišljenoj guski od Jane pokazao gdje joj je mjesto! – euforično sam pomislila kad su se otvorila vrata i na njima pojavila sestra.

- Hej, što se to događa ovdje? – zbunjeno je upitala shvativši kako se upravo spremam otići iz bolnice.

- Oprostite, no bojim se da je došlo do nesporazuma. Bila sam na košarkaškoj utakmici i nakratko mi je pozlilo od uzbuđenja. Sad sam ponovo dobro i sve je u najboljem redu. Hvala što…

- Nastasja, mislim da će biti najbolje ako se odmah vratite u krevet. Doktor Marić je upravo otišao obići jednu pacijenticu ali ubrzo će doći k vama. Osim toga uskoro dolaze i vaši roditelji – dovršila je.

- Ne razumijem… Mislim… već sam vam rekla da sam dobro. Trenutno me ništa ne boli i nema nikakve potrebe da ostajem u bolnici – zbunjeno sam odgovorila.

- U pravu ste. Sada vas ne boli jer ste još uvijek pod utjecajem snažnog analgetika kojeg smo vam dali čim smo vas primili no, to na žalost ne znači da su time vaši problemi riješeni. Ne brinite. Uskoro će doći doktor i sve vam objasniti – nešto blaže je dodala. Dok sam ništa ne shvaćajući i dalje zbunjeno stajala posred bolničke sobe počela sam osjećati kako se bol u trbuhu ponovo vraća. Odjednom kao da mi je netko izbio sav zrak iz pluća. Uhvatila sam se za trbuh i zateturala. Zacijelo bih se bila srušila od slabosti da me u tome nisu spriječile nečije snažne ruke. Boreći se s nesvjesticom prepustila sam se tim rukama koje su me čvrsto pridržavale i pomogle mi da se teškom mukom ponovo dovučem do kreveta.

- Doktore, stigli ste u pravi čas. Žao mi je ali nisam ju stigla spriječiti da ustane iz kreveta – ispričavala se sestra u neprilici.

- Sve je u redu. Niste vi krivi – mladi muškarac u bijeloj kuti koji me sada brižno pokrivao dekom uputio joj je zahvalan pogled a tada se pomalo optužujuće zagledao u moje zgrčeno lice.

- Gospođice Nastasja, ovo je bilo prilično nepromišljeno od vas i nadam se da ovakvo što niti u ludilu više nećete ponoviti – odrješito je rekao na što sam unatoč boli koja mi je razarala utrobu posramljeno kimnula glavom. – A sad bih želio porazgovarati s vama. Bojim se da vaše zdravstveno stanje nije nimalo bezazleno. U pitanju su vaši bubrezi – nelagodno je zastao opazivši šokiranost na mom licu.

 - No, dobro. U svakom slučaju više o svemu znat ćemo tek nakon detaljnih pretraga. Zanima me jeste li imali kakvih tegoba s te strane u posljednje vrijeme, primjerice, bolove u trbuhu, otežano mokrenje ili nešto slično? – zanimalo ga je dok sam prestrašeno zurila u njega. Ne, ovo se ne događa. Mora da je u pitanju nekakva pogreška. Od kad znam za sebe bila sam savršenog zdravlja. Ali ipak, nisu li bolovi koje sam osjećala u posljednje vrijeme, pa i vrućica koja me često morila bili upozorenje da s mojim zdravljem ipak nešto ne štima, očajno sam pomislila.

- Doktore, želim znati kakvi su mi izgledi? Mislim, neću umrijeti ili tako nešto, zar ne? – upitala sam trudeći se da mi glas ne zadrhti.

- Nastasja, neću okolišati. Kao liječnik smatram da imate pravo na istinu. Nećete umrijeti, no bojim se da je u vašem slučaju hemodijaliza jedino rješenje – poslovno je rekao na što sam osjetila kako mi se želudac grči od užasa. Ali ja sam sportašica! Zašto se to moralo dogoditi baš meni?! – poželjela sam vrisnuti. Moj Bože, kako ću ostatak svog života provesti priključena na nekakve igle? Ne, to ne dolazi u obzir! Mora postojati bolje rješenje, grčevito sam razmišljala susprežući suze.

- Ne postoji li ništa drugo što bi mi moglo pomoći? – napokon sam se odvažila upitati dok mi se grlo stezalo od straha.

- Preostaje nam još jedino transplantacija. No, nadam se da razumijete kako je za nju potreban odgovarajući darivatelj – zamišljeno je odgovorio a ja sam osjetila kako se u meni ponovo budi nada. Nisam imala braće niti sestara, ali imala sam roditelje, rođake i prijatelje. Nisam nimalo sumnjala da bi mi svatko od njih želio pomoći u ovom teškom trenutku.

- Onda ću učiniti upravo to – srčano sam odgovorila uspravivši se u krevetu pri čemu me ponovo prenula oštra bol u leđima.

- Vi ste jako hrabra mlada djevojka no možda će biti najbolje da pričekamo vaše roditelje. Dotle ne bi bilo loše da pokušate malo odspavati. Samo mirno. Sve će biti u redu – brižno je rekao namještajući me u prvobitni položaj a potom tiho izašao iz sobe.  

Premda bih istog trenutka najradije grčevito zaplakala svim silama sam se trudila zadržati prisebnost. Ipak, kada sam nekoliko minuta kasnije na vratima ugledala zabrinuta lica svojih roditelja nešto u meni se prelomilo i suze su mi u potocima potekle niz lice.
 
- Mama, molim te reci mi da je sve ovo samo ružan san. Reci mi da sam dobro i da će biti sve u redu. Uskoro ću ponovo zaigrati košarku, zar ne? Ja sam kapetanica ekipe. Ne mogu samo tako ostaviti cure na cjedilu – zajecala sam poput ljute godine kad me privila u naručje.
 
- Oh, mila moja. Upravo sam razgovarala s doktorom. Ne brini, tata i ja ćemo se prvi testirati. Učinit ćemo sve da ti pomognemo. Bit će sve u redu ljubavi, samo se moraš smiriti – odgovorila je ljubeći me.
 
Nakon razgovora s roditeljima osjećala sam se nešto bolje. Zacijelo je tome pridonijela i injekcija koju mi je ubrizgala sestra poslije njihovog odlaska jer su bolovi koje sam dotad osjećala odjednom uminuli.
 
- Taaako. A sad se pokušajte opustiti. I ne brinite, u dobrim ste rukama. Doktor Marić je najbolji doktor kojeg poznajem. Sigurna sam da će učiniti sve da vam pomogne – pokroviteljski mi je namignula sestra dok je izlazila iz sobe. Premda je bilo nemoguće pritom ne opaziti tračak sažaljenja na njezinom licu bila sam joj zahvalna što me pokušava utješiti u ovom, za mene najtežem životnom trenutku.
 
- Ah, da, umalo da zaboravim. Maločas je zvala jedna od vaših prijateljica… Mislim da se predstavila kao Tihana. Željela vas je posjetiti no savjetovala sam joj da to ipak bolje učini sutra u jutro. Bilo je i previše uzbuđenja za danas. Sad se morate odmarati – naglo se okrenula s vrata počastivši me još jednim osmijehom.
 
Koliko god da sam bila iscrpljena cjelodnevnim događajima te noći niti uz najbolju volju nisam mogla usnuti. Pred očima su mi zaplesale slike prošlosti. Slike nekog drugačijeg, i unatoč svemu, tek sada sam to shvaćala, puno sretnijeg života.
 
Suočena sa užasnom dijagnozom, te noći u bolničkom krevetu osjetila sam takvu usamljenost kao još nikad u životu. U meni su se izmjenjivali različiti osjećaji. Od straha, bespomoćnosti i tuge pa sve do bijesa, zašto se ova užasna bolest morala dogoditi baš meni? Da su moje cure sada sa mnom, sve bi bilo puno lakše. Čak bih i Janu nekako podnijela u ovom trenutku, pomislila sam i po prvi put u životu shvatila svu besmislenost našeg dugogodišnjeg rivalstva….
 
Tihana, Lana, Helena i ja bile smo nerazdvojna ekipa od malih nogu. Živjele smo u istoj ulici. Lanin otac bio je čuveni odvjetnik i imao privatnu praksu u centru grada. Živjela je s roditeljima u raskošnoj vili s bazenom na kraju ulice. Unatoč lagodnom životu, Lana je bila i ostala dobrodušna i jednostavna osoba , uvijek spremna pomoći drugima. Unatoč tome što smo Tinhana, Helena i ja potjecale iz skromnih radničkih obitelji Lani to uopće nije smetalo. Nas četiri bile smo najbolje prijateljice i ništa na ovome svijetu to nije moglo promijeniti.
 
Nikada neću zaboraviti veselje koje je zavladalo među nama kad nas je jednog popodneva nakon škole Lana pozvala k sebi na, kako je to simpatično nazvala, brčkanje u bazenu. Bližio se kraj školske godine a sunce je već pržilo kao ludo stoga smo sve tri njen poziv prihvatile s velikim oduševljenjem. Punih pola sata ranije, s luftićima u rukama stajale smo pred ogradom Lanine kuće i s velikim nestrpljenjem pritiskale zvono.
 
- Bok cure, drago mi je što vas vidim. Usput, žao mi je što ste malo dulje čekale pred vratima ali naš domar danas ima slobodan dan. Uz to imamo i goste – osmjehnula se Lana čim nam je otvorila vrata.
 
-  Mami je upravo došla prijateljica s posla i dovela i kćer sa sobom. Vidjet ćete, voli se malo više praviti važna, pojasnila je u svom stilu pritom frknuvši nosom, no sve u svemu, nije baš toliko loša. Nadam se da nećete imati ništa protiv što će i Jana plivati s nama – nastavila je brbljati uvodeći nas u svoju prekrasno uređenu kuću. Premda baš i nisam bila oduševljena što će nam ta Jana praviti društvo uspjela sam odglumiti kako mi to uopće ne smeta.
 
- Smijem li najprije pogledati tvoj akvarij s ribicama? Još uvijek je u dnevnoj sobi, zar ne? – upitala je Tihana čim smo ušle u hodnik.
 
- Naravno, samo izvoli. Nas tri ćemo biti u vrtu – napomenula je povlačeći nas za sobom.
 
- Dobar dan, djevojke. Drago mi je što vas vidim – ljubazno nas je pozdravila Lanina mama pridižući se iz naslonjača kad smo se našli u lijepo uređenom vrtu s bazenom. – Jana, dušo, dođi, upoznaj Lanine prijateljice – obratila se plavokosoj djevojčici koju sam dotad povremeno viđala u školi.
 
- Neću – mirno je odgovorila fiksirajući nas pogledom.
 
- A zašto nećeš? – vidno zatečena upitala ju je Lanina mama.
 
- Zato što su glupe. Mislim, sve osim vaše Lane – pojasnila je a ja sam osjetila kako me preplavljuje rumenilo.
 
- Jana! Da si se smjesta prestala glupirati! Budeš li zločesta ništa od romobila kojeg sam ti obećala – zaprijetila joj je njezina pomno dotjerana majka koja je dotad s izrazom krajnje dosade na licu površno pratila naše upoznavanje.
 
- Lana, kako se možeš družiti s tim rospijama? Pogledaj samo kakav badić ova ima – narugala se uprijevši prstom u mene na što sam ja porumenjela još jače.
 
- Jana! Kako se usuđuješ tako govoriti o svojoj rođakinji? – Janina mama je uspješno odglumila zaprepaštenost. – Da si se odmah ispričala Nastasji. Znam da ti to nikad nisam rekla ali moraš znati da su naše obitelji u daljnjem srodstvu. Ovo doista nije bilo lijepo od tebe – ukorila ju je. – Nego znaš što dušice? – sada se obratila meni. – Baš mi je palo na pamet kako bi nas zajedno s roditeljima jednom prilikom mogla posjetiti u našem novom stanu. Tako biste se ti i Jana bolje upoznale. Evo, sigurna sam da bi i Jana to voljela. Nije li tako, ljubavi? – cvrkutavo je nastavila na što je Jana zakolutala očima. Premda sam istog trenutka poželjela odbiti njenu ponudu jer baš i nisam gorjela od želje družiti se s nekim tko me uvrijedio već pri prvom susretu znala sam da bih time Jani dokazala svoju slabost a to nikako nisam željela. Uvrijedila me pred svima. Netko joj napokon mora pokazati gdje joj je mjesto i naučiti da se tako ne postupa s drugima, pomislila sam nabacivši na lice svoj najslađi osmijeh.  

- Kad bolje razmislim, to je izvrsna ideja. Najljepša hvala na pozivu. Svakako ću prenijeti roditeljima vaše pozdrave – dodala sam uz lagani naklon.
 
- Ovo se po meni zove kulturan razgovor. Znaš Jana, stvarno ne bih imala ništa protiv kada bi se malo ugledala na… Oprosti, kako ono? Ah, da, Nastasju – napokon se prisjetila mog imena.
 
- Kakva glupača – tiho je prokomentirala Jana odmjeravajući me. Izraz bijesa u njenim plavim očima govorio je da su je mamine riječi pogodile više nego što je to željela pokazati. Jedan nula za mene, pobjedonosno sam pomislila i visoko uzdignute glave mirno pošla prema bazenu.
 
Nekoliko dana kasnije na školskom hodniku Tihana i ja smo upravo dijelile sendvič kad nam se potpuno nenadano s leđa prikrala Jana u pratnji još dviju prijateljica.
 
- Što vas dvije to radite?! Fuj! Kako odvratno. Ne bih to pojela ni mrtva – dobacila je Tihani uz prezrivu grimasu aludirajući na polovicu sendviča koju sam joj upravo pružala. Dok su se njezine prijateljice gušile od smijeha sva krv mi je jurnula u lice. Prije negoli sam shvatila što radim opalila sam joj zvučnu pljusku. Jana se šokirano zagledala u mene a u njezinim lijepim plavim očima zablistale su suze.
 
- Kako… kako se samo usuđuješ? – upitala je u nevjerici.
 
- To bih i ja mogla pitati tebe – prkosno sam odgovorila fiksirajući je pogledom.
 
- Bijednice! Tužit ću te ravnateljici, da znaš! Očito još uvijek nemaš pojma s kim imaš posla – zaprijetila je protrljavši obraz.
 
- Samo izvoli tužibabo – prosiktala sam.
 
- Da znaš, nas dvije još uvijek nismo završile – zaprijetila je. – Idemo cure! Imamo pametnijeg posla od razglabanja s ovim glupačama – bijesno je povikala okrenuvši se na što su djevojčice u njezinoj pratnji poslušno okrenule za njom.
 
Čak i sada dok ležim u bolničkom krevetu prisjetivši se izraza Janinog lica u tom trenutku jedva da mi polazi za rukom suzdržati osmijeh.
 
Kako god, moram priznati da je Jana već ubrzo ostvarila svoju prijetnju i naš rat se nastavio. Nastojala mi je napakostiti u svakom trenutku i u svakoj situaciji. Tvrdoglava kakva jesam, svim silama trudila sam se ne ostati joj dužna. Jednom prilikom dok smo nakon posljednjeg sata izlazile iz škole naš verbalni okršaj na školskom dvorištu prerastao je u fizički. Nakon što se narugala košulji koju sam tog dana imala na sebi toliko sam se uzrujala da sam je uhvatila za kosu i snažno povukla. Premda smo već pet minuta kasnije obje završile na razgovoru kod ravnateljice nisam nimalo žalila zbog onog što sam učinila. Više nisam namjeravala dopuštati toj bahatoj glupači da me omalovažava.
 
- Djevojke, mislim da sam bila dovoljno jasna kada sam na početku školske godine naglasila kako neću trpjeti nikakvo nasilje u ovoj školi – započela je ravnateljica strogim glasom. Dok sam potpuno mirna slušala njen monolog nije mi promaklo kako se Jana, lica oblivenog suzama prestrašeno šćućurila u svojoj stolici.
 
- Ali gospođo ravnateljice. Ja nisam ništa učinila. Nastasja je kriva za sve – promucala je Jana.
 
- Ne želim čuti više ni jednu jedinu riječ. Sutra u jutro želim vidjeti vaše roditelje u školi. To je sve za sada. Možete ići – oštro ju je prekinula ravnateljica na što je Jana briznula u još grčevitiji plač.
 
- Kako ne razumijete? Mama će me ubiti kad čuje što se dogodilo – zajecala je.
 
- Da? A zašto bi to učinila, molit ću lijepo? Nisi li me još maločas pokušala uvjeriti kako ti nizašto nisi kriva? – podbola ju je ravnateljica. Janino lice oblilo je snažno rumenilo. Ne samo da si umišljena i bahata, već si kako se čini i najobičnija kukavica, podrugljivo sam pomislila.
 
- U redu. Ovoga puta učinit ću iznimku i neću pozvati vaše roditelje u školu ali pod jednim uvjetom. Želim da istog trenutka jedna drugoj pružite ruku pomirenja i čvrsto obećate da ćete ubuduće jedna prema drugoj biti pristojne, to jest, odnositi se s poštovanjem – zahtijevala je.
 
Nisam mogla povjerovati kad je Jana poskočila sa stolice i pružila mi ruku. Dok joj se u očima čitalo kajanje gotovo s nekim strahopoštovanjem sjećam se da sam pomislila kako Jana možda zapravo i nije tako loša.
 
- Oprosti što sam te uzrujala. Bila sam glupa, priznajem. Obećavam ti da se to više nikad neće dogoditi – obratila mi se a na licu umrljanom suzama zatreperio joj je osmijeh.
 
- Nastasja? Možemo li napokon čuti što nam ti imaš za reći – opomenula me ravnateljica dok sam još uvijek u nevjerici zurila u Janinu ispruženu ruku.
 
- Sve u redu. Oprosti i ti meni što sam te počupala. Znam da nisam smjela to učiniti – promrmljala sam prihvativši njezinu ruku.
 
Premda ne mogu reći kako smo Jana i ja od tog dana postale najbolje prijateljice narednih tjedana bilo je sve u redu i činilo se kako smo napokon uspjele zakopati ratne sjekire. Čak smo jedna drugoj u prolazu znale promrmljati i pozdrav što se barem po meni uistinu moglo smatrati značajnim pomakom u našem odnosu. Utoliko lakše sam jednog nedjeljnog popodneva prihvatila i maminu objavu kako napokon odlazi posjetiti Janinu mamu.
 
- Dunja me poziva na kavu. Mislila sam da bi voljela poći sa mnom – započela je. Premda sam istog trenutka zaustila da joj odgovorim kako imam puno zadaće mama me preduhitrila.
 
- Jana je divna djevojčica ali sigurna sam da se vas dvije već ionako poznajete iz škole. Osim toga, jesi li znala da ima čak tri psa? – ležerno je upitala.
 
- Pse? Sigurna si? – ozareno sam upitala na što je mama potvrdno kimnula glavom.
 
Tog popodneva u Janinom moderno uređenom domu napokon sam donekle počela shvaćati pravu narav njenog bahatog ponašanja. Ta djevojčica je imala na raspolaganju doslovce sve što je poželjela. Nikakvo čudo što je razmažena, pomislila sam dok mi je pokazivala svoju najnoviju kolekciju barbi lutaka koja je, prema riječima tete Dunje isključivo prema Janinoj želji stigla čak iz daleke Amerike.
 
- Sljedeći put ću naručiti Kena. Znaš, moj tata ima puno novca – pravila se važna dok je pomalo nezainteresirano prebirala po lutkama.
 
- Blago tebi – otelo mi se i protiv volje dok sam jednu od njih uzimala u ruke.
 
- Nikome ne dopuštam da ih dodiruje! Možeš ih samo gledati – istog trenutka se obrecnula na mene.
 
- Oprosti – odgovorila sam pocrvenjevši.
 
- Donijet ću nam sok. Ti se dotle možeš igrati s psima. Lena, Fiona, Teo! – povikala je na što su se, veselo mašući repom u njezinoj sobi u trenu pojavila tri preslatka, kuštrava psića. Ugledavši ih gotovo sam vrisnula od sreće.
 
Dobrih sat vremena kasnije, kad sam se zajedno s psićima napokon umorila od igre Jana mi je pružila čašu soka.
 
- Izvoli. Sigurno si žedna. Usput, mama ti poručuje da je vrijeme da pođete doma. No, ne boj se. Popij. Ne misliš valjda da ću te otrovati. To je samo sok od brusnice – podrugljivo je dodala opazivši moje kolebanje.
 
- Glupost! Zašto bih to mislila? – upitala sam i više iz inata nego li istinske žeđi zgrabila čašu iz njene ruke. Premda je sok imao neki čudan okus prisilila sam se ispiti ga do kraja.
 
Te noći nikako nisam uspijevala usnuti. Imala sam jake grčeve u želudcu i svako malo trčala na zahod. Mama je bila jako zabrinuta za mene.
 
- Dušo, sigurno si dobro? Mislim da nemaš vrućicu ali možda bi ipak bilo najbolje da pozovem doktora – zabrinuto je rekla opipavši mi čelo.
 
- Nema potrebe. Bit ću dobro. Zacijelo sam samo pojela nešto što mi nije baš najbolje sjelo – tvrdoglavo sam ustrajala grčeći se od bolova.
 
- U redu. Ali ako ti do sutra ne bude bolje vodim te liječniku – nježno je rekla.
 
Na sreću, sutradan sam se ipak osjećala nešto bolje. Probavne smetnje su nestale i ipak sam odlučila poći u školu.
 
- Nastasja, upravo sam na hodniku načula Janin razgovor s prijateljicom. Stajala sam iza njih. Nisu me vidjele. Hvalila se kako si jučer s majkom bila kod nje i…. – započela je Tihana za vrijeme velikog odmora.
 
- Što i? – nervozno sam upitala.
 
- Kako ti je smutila koktel od soka od brusnice i ricinusova ulja – dovršila je. – Molim te, nemoj nikome reći da si ovo čula od mene. Ne bih se voljela zamjeriti Jani. Znaš kakva je – prestrašeno je dodala. Istog trenutka spoznala sam pravi uzrok svojim probavnim smetnjama. Gadura! Kako joj je samo takvo što moglo pasti na pamet? E pa platit će mi za ovo! – bijesno sam pomislila.
 
- Puka izmišljotina! – začula sam se kako odgovaram Tihani. – Jana je jučer bila i više nego pristojna prema meni. Nije prestajala pričati o tome koliko je sretna što nas dvije možemo ponovo normalno komunicirati – zatekla sam se kako joj odgovaram.
 
Te noći nikako nisam mogla usnuti i stalno sam se prevrtala po krevetu. Premda se nisam ponosila time u meni je sve kuhalo od želje za osvetom. Željela sam nekako poniziti Janu, vratiti joj milo za drago. A tada mi je palo na pamet da mi je jučer Jana spomenula kako je nedavno kupila nove traperice te da jedva čeka svoj rođendan to jest utorak kako bi ih odjenula u školu. To je to, pomislila sam pljesnuvši rukama. Odjednom sam točno znala što trebam učiniti. Silno sam se veselila sutrašnjem danu i izrazu Janinog podlog lica kad shvati što ju je snašlo u razredu na sam rođendan.
 
Narednog jutra namjerno sam uranila u školu. Putem sam kupila paketić žvakaćih guma. Dok sam stajala pred vratima Janine učionice usput mahnito žvačući kaugumu srce mi je divlje lupalo od uzbuđenja. Osvrnuvši se oko sebe uvjerila sam se da je školski hodnik potpuno prazan i hrabro zakoračila unutra. Ostatak posla bio je lak.
 
Baš sam izašla iz učionice kad sam opazila Janu. Na sebi je imala svoje nove traperice. Ugledavši kako se popraćena zadivljenim pogledima svojih prijateljica poput paunice šepuri u njima došlo mi je da se glasno nasmijem.
 
Za vrijeme odmora znala sam da bi moja misija dosad već trebala biti ispunjena. Gorjela sam od želje vidjeti Janino uplakano lice stoga sam ležerno zamolila Lanu i Tihanu da malo prošećemo školskim hodnikom.
 
- Da mi je samo znati koja budala mi je zalijepila žvakaću gumu na stolicu?! Traperice su mi potpuno uništene. A tako su mi se sviđale – već izdaleka čulo se Janino zapomaganje.
 
- Ondje se nešto dogodilo. Čini se da Jana plače. Idemo vidjeti o čemu je riječ– navaljivala je Tihana.
 
- Ako baš moramo – odglumila sam nezainteresiranost.
 
- Oh, draga. Ne plači. Ipak su to samo hlače – jedna od djevojčica okupljenih oko Jane očito ju je pokušavala utješiti.
 
- Tko mi to kaže?! Osoba koja svoju odjeću kupuje na placu! Imaš  li ti uopće pojma koliko su koštale ove traperice? – već u sljedećem trenutku Jana se bezobrazno izderala na nju. Lice nesretne djevojčice zarumenjelo se od srama. Sad je dosta, pomislila sam prilazeći Jani.
 
- Jana, uvjerena sam da je cijeloj školi silno žao zbog ovog što se dogodilo ali to ne znači da moraš ikoga vrijeđati – podbola sam ju.
 
- Oh, Nastasja, nemaš pojma koliko mi je drago što te vidim. Moje traperice… Potpuno su uništene – zaridala je bacivši mi se u naručje baš kao da smo najbolje prijateljice na svijetu. Nekoliko trenutaka bila sam toliko šokirana njenom reakcijom da naprosto nisam znala što učiniti.
 
- No, ne može biti toliko strašno. Dođi, pomoći ću ti da se urediš – promrmljala sam iznenadivši time čak i samu sebe. Dok sam pred Tihanin zapanjenim pogledom uzimala Janu pod ruku mogla sam osjetiti svu njezinu krhkost. Potpuno nepredviđeno odjednom me obuzelo silno grizodušje. Zašto sam to morala učiniti? Jana možda i jest malo drugačija od ostalih cura ali ona je jednostavno takva. Osjećam da u njoj unatoč svemu postoji i ona druga, puno nježnija strana. Ona koju se ona, bila sam uvjerena, iz nekog čudnog razloga neprekidno trudila prikriti….
 
Vrijeme je odmicalo i brže nego smo se i snašli i ubrzo smo svi postali srednjoškolci. Tihana, Lana i ja odlučile smo se za ekonomsku školu. Nemalo sam se iznenadila kad sam kroz nekoliko dana čak i ondje na školskom hodniku ponovo ugledala Janu.
 
- Hej! Čini se da ćeš me i ovdje morati trpjeti. U posljednji tren sam uspjela upasti na komercijalu – pohvalila se žustro zatreptavši svojim bogato naglašenim trepavicama. Na sebi je imala pomodne traperice i majicu. Onako vitka i preplanula morala sam priznati da izgleda bolje no ikad.
 
- Izvrsno izgledaš. I, naravno, drago mi je zbog tebe – iskreno sam rekla osmjehnuvši se.
 
- Hvala ti. Ni ti ne izgledaš loše, premda bih da sam na tvom mjestu svakako pripazila na kilograme – uzvratila mi je u svom stilu. – Usput, ovog vikenda doma pripremam tulum pa ako biste željele doći…
 
- Razmislit ću. Ipak, hvala na pozivu – odgovorila sam što sam ljubaznije mogla.
 
Premda smo cure i ja te subotnje večeri došle na Janin tulum bila bih puno sretnija da to ipak nisam učinila. Ako nas nije podbadala neumjesnim primjedbama Jana nas je jednostavno ignorirala. Vrhunac pakosti Jana mi je priuštila kad se u neko doba na njezinom tulumu pojavio Robi, dečko iz škole koji mi se već dugo sviđao a ona mu se besramno objesila oko vrata i već sutradan prohodala s njim. Slično je bilo i kada sam kao velika ljubiteljica sporta, prvenstveno košarke na trećoj godini s još nekoliko cura iz razreda odlučila osnovati košarkašku ekipu. Nije prošlo dugo a Jana je, premda nije imala pojma o košarci učinila isto i već ubrzo nas pozvala na dvoboj u igri. Tako se naše rivalstvo nastavilo i opstalo sve do dana današnjeg…
 
Jana, ah Jana. Ne mogu te se osloboditi čak ni u bolnici, pomislila sam prevrćući se po krevetu. Zacijelo sam u neko doba ipak zaspala jer sam u jednom trenutku osjetila nečiju ruku na ramenu.
 
- Tihana, tako mi je drago što te vidim – obradovala sam se ugledavši zabrinuto lice svoje prijateljice kraj uzglavlja.
 
- Nastasja, mislim da si jako hrabra. Samo želim da tako i ostane, dobro? Znam da trebaš novi bubreg – rekla je susprežući suze.
 
- Na žalost, tako je ali ne gubim nadu. Odlučila sam se boriti – pokušala sam se nasmiješiti premda mi to baš i nije polazilo za rukom. U grlu me stezalo i bojala sam se da bih se svakog trenutka mogla rasplakati.
 
- Rekla sam doktoru da se želim testirati. Pokažem li se podobnom, želim ti pokloniti svoj bubreg – drhtavo je prošaptala.
 
Bila sam silno dirnuta njezinim riječima. Po prvi put u životu uvjerila sam se u istinitost izreke kako se pravi prijatelj prepoznaje tek u nevolji. Više se nisam ni trudila suspregnuti suze.  

- Hvala ti, draga. Nemaš pojma koliko mi znači što znam da si uz mene i da mi želiš pomoći ali mislim da takvo što neće biti potrebno. Doktor kaže da su u najvećem broju slučajeva najoptimalniji darivatelji uglavnom članovi uže obitelji – pojasnila sam primivši je za ruku. Upravo u tom trenutku otvorila su se vrata i na njima se pojavilo mamino podbuhlo lice. Premda se svim silama trudila izgledati optimistično vidjela sam da je plakala.
 
- Mama, što se dogodilo? – upitala sam na što je ona u neprilici spustila pogled. Napokon sam i pouzdano znala da ju nešto muči.
 
- Mama, odgovori mi – navaljivala sam dok nas je Tihana zbunjeno promatrala.
 
- Pronašli su odgovarajućeg darivatelja. Sutra će te operirati. Liječnik samo što nije došao. On će ti sve objasniti – zajecala je.
 
- Pa to su izvrsne vijesti. Nisu li? – okrenula sam se Tihani. Tada sam shvatila da i ona plače. A tada je u sobu ušao doktor Marić.
 
- Kakve su to sad suze? Nitko nije umro. Nastasja je živa a uskoro će, jamčim vam, ponovo biti i zdrava – vedro je rekao. Nakon što je sjeo pokraj mene zagrlio me i iscrpno mi pojasnio tijek sutrašnje operacije što mi je uvelike pomoglo da se opustim. Kad sam mu rekla da bih željela vidjeti i zahvaliti svom darivatelju rekao je da bih se sada trebala odmarati i da će za sve ostalo već biti vremena i kasnije.
 
Narednog jutra dok sam na krevetu strpljivo čekala da sestra dođe po mene shvatila sam da se više uopće ne bojim operacije. Odjednom sam jedva čekala da sve završi i da se napokon ponovo vratim kući svojim roditeljima i prijateljima. Začula sam korake na hodniku i pretpostavila kako sestra dolazi po mene.
 
- Nastasja, došla sam te samo pozdraviti prije operacije i čestitati ti na prošlotjednoj igri. Potukle ste nas, što jest, jest, ali to ne znači da vam već uskoro nećemo vratiti milo za drago. Mislim, čim se obje malo oporavimo od operacije. Uspjet ćemo, ne brini. Prijateljice? – upitala me djevojka od koje se to ne bih nadala niti u najluđim snovima.
 
- Naravno. Hvala ti, Jana – uspjela sam prošaptati grleći tu neobičnu djevojku kojoj mogu zahvaliti svoj život.

Za Posavinu.org piše Sonja Petričević - Izvor http://www.zivotneprice.net