Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Pon07162018

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Ambiciozna majka kontrolirala je svaki moj zalogaj

zalogaj

Mama, hoćeš li već jednom?! Zaboga, već si pola sata unutra. Sila mi je. Moram na zahod – mrzovoljno sam povikala zabubnjavši šakama po vratima kupaonice.
- Ne brini dušo, odmah ću.

Samo da još isperem ovu hranjivu masku s lica – baš kao i milijun puta do tad uslijedio je mamin odgovor iza zatvorenih vrata. Da mi nije bila tolika sila zacijelo bih prasnula u histeričan smijeh. Ovako mi nije preostalo ništa drugo već stisnuti zube, izaći na hodnik i pozvoniti na vrata našoj prvoj susjedi.
- Oprostite gospođo Tonka, ali htjela bih vas nešto zamoliti…. Naime, riječ je o tome da žurim u školu a mama nikako da izađe iz kupaonice. Zanimalo me smijem li se poslužiti vašom? – upitala sam.


- Naravno dušo, samo izvoli – odgovorila je s osmijehom propuštajući me u stan.
Nešto kasnije, kad sam izašla iz kupaonice stanom se širio predivan miris vanilije.
- Mmmm… ovdje nešto predivno miriše. U svakom slučaju puno vam hvala na usluzi i doviđenja – zahvalila sam gospođi Tonki i okrenula se kako bih se vratila u stan.
- Hej, Tina, kamo ti se toliko žuri? Upravo pečem vafle. Nadala sam se da ćeš ostati na doručku.  
- Mislim, voliš vafle, zar ne? – upitala je opazivši moju zbunjenost. 


- Da volim? Obožavam! – izletjelo mi je dok mi se u ustima nakupljala slina. Od kad je tata otišao na poslovni put mama je kuhala još rjeđe no inače. Uglavnom bi to bila neka juha ili varivo od povrća čega mi je već uistinu bilo preko glave. Kako se činilo, mama je iznova bila na jednoj od svojih mnogobrojnih besmislenih dijeta i što je bilo najgore, uporno je i mene pokušavala navesti na nju. Izuzmem li određene vrste voća i povrća odnosno, zdrave hrane kako ju je mama nazivala i kojom nas je obje redovito šopala, nisam se mogla ni prisjetiti kada sam posljednji put pojela nešto konkretno.
- No, što još čekaš? Nemoj se sramiti. Slobodno sjedni za stol. Sigurna sam da tvoja mama radi izvrsne kolače ali ovakve sigurno ne zna napraviti – našalila se namignuvši mi. Ta bi prije umrla nego probala kolač. Jednostavno su previše kalorični za njezino veličanstvo, sarkastično sam pomislila čvrsto zagrizavši usnu kako to ne bih izrekla na glas.


- Kakve više voliš? One s džemom, posute šećerom ili možda radije s čokoladnim namazom? U ostavi imam punu staklenku domaćeg džema od jagoda. Odmah ću ga donijeti – brbljala je prinoseći stolu pun tanjur svježe pečenog, mirisnog vafla.
- Ne morate se truditi. I ovakvi će biti u redu – iskreno sam rekla pohlepno posegnuvši za jednim komadom.
Desetak minuta kasnije tanjur ispred mene bio je prazan. Premda sam zbog svoje pohlepe osjećala izvjestan sram, činilo se kako je moja susjeda Tonka bila prilično zadovoljna ovakvom prešutno izrečenom pohvalom na njen kulinarski račun. 


- Drago mi je što ti se svidjelo. Doručak je ipak najvažniji dnevni obrok a ti si sada u razvoju i moraš jesti. Usput, poželiš li ikad ponovo kušati moje vafle slobodno svrati – neopterećeno je brbljala ispijajući već drugu šalicu kave za redom.
- Hvala vam gospođo Tonka. A sada bih uistinu trebala krenuti inače ću zakasniti u školu – ljubazno sam joj zahvalila osjećajući popriličnu težinu u trbuhu. Ovo mi uistinu nije trebalo. Ne samo da sam previše pojela već ću sada čim dođem doma morati slušati i mamine prodike oko svoje, ionako već nesnosne težine, pomislila sam požurivši u stan.
- Pa dobro gdje si ti do sad? Skuhala sam ti jaje i iscijedila svježi sok od grejpa. Ne možeš bez doručka u školu – čim sam ušla u hodnik mama mi se s uvijačima u kosi ispriječila na putu čime je moja najgora noćna mora bila ostvarena.
- Nisam gladna. Već sam doručkovala – promrmljala sam spuštenog pogleda.
Ah, da? A gdje to, i što, molit ću lijepo? – podozrivo je upitala fiksirajući me pogledom. Istog trenutka osjetila sam kako mi lice oblijeva rumenilo. Ipak, ovoga puta nešto u meni se prelomilo i odlučila sam joj sve sasuti u lice. 


- Budući da od tebe nisam mogla doći na red u kupaonici otišla sam kod susjede koja mi je pritom ispekla vafle? Po prvi put u ne znam koliko vremena najela sam se do mile volje. Jesi li sada zadovoljna?! – nervozno sam upitala.
- Molim? Jela si to smeće? Znaš li ti uopće koliko kalorija ima u samo jednom komadu? – u nevjerici je raširila svoje pomno našminkane oči. – To mi je hvala nakon svega što činim za tebe?! Mislim, Tina, ja tebe stvarno ne razumijem. Misliš li da ćeš s tom težinom ikada uspjeti u manekenskom poslu tada se varaš. Pogledaj mene. I s trideset pet na vratu imam istu težinu kao kad sam bila tinejdžerica. Misliš li da mi je samo tako pala s neba. A ne, draga moja, disciplina, samo ona je važna – planula je a obrazi su joj se zažarili od ljutnje.


- Kakvom manekenskom poslu? Misliš na onu besmislenu audiciju na koju si me prijavila bez mog znanja? Čini se da si zaboravila da ja ne želim biti model već odvjetnica. Samo da znaš, ne namjeravam ići na tu glupu audiciju! – sada sam već vikala a na oči su mi udarile suze.
- Dobro me slušaj, mlada damo. Da ti nije palo na pamet osramotiti me pred ljudima koji su mi izašli u susret da bi se tvoja malenkost za dva mjeseca uopće mogla pojaviti tamo. Otići ćeš na tu audiciju ili ćeš imati posla sa mnom! Jesmo li se razumjele? – prijeteće mi se unijela u lice. – Vidim da tebi to nije jasno ali uložila sam previše truda da bih tek tako odustala od tvoje karijere modela. Radije bih umrla, vjeruj mi – ledeno je odgovorila. – Usput, školska užina ti je u hladnjaku. Jabuka i jogurt. Nadam se da shvaćaš kako je sve što činim samo za tvoje dobro – dovršila je ošinuvši me pogledom i visoko uzdignute glave, dostojanstveno poput kraljice odšetala u dnevnu sobu.
Tog dana u školi niti uz najbolju volju se nisam uspijevala koncentrirati na nastavu.

Razgovor s mamom neprekidno mi se motao glavom i tjerao da se osjećam gore no ikad. Premda je mama oduvijek bila priča za sebe u posljednje vrijeme se ponašala kao da je potpuno sišla s uma. Morala sam pokorno slušati njena iscrpna predavanja o pravilnoj njezi lica i tijela, redovitoj tjelovježbi i, na koncu, zdravoj, prije svega, niskokaloričnoj prehrani. Premda nisam bila debela, mama se oduvijek svim silama trudila uvjeriti me u suprotno. Dok sam bila mlađa to sam joj još nekako i mogla tolerirati ali ne i u ovim tinejdžerskim godinama u kojima mi ionako smeta svaka sitnica.


Kad bolje promislim o tome, napokon mi je jasno da koliko god da bih to željela nipošto nemam normalan život. Mama, odnosno Žana, kako je često željela da je zovem, već mjesecima je kontrolirala svaki moj zalogaj. Bila je opsjednuta izgledom, mojim, ali i vlastitim, pritom najviše strahujući od debljine….
- Tina, nisi li pojela već dovoljno mesa za danas? Trebala si pojesti manje toga kako bi se sačuvala za desert – upozorila me mama za jednog od malobrojnih obiteljskih ručaka kada sam kao vječno gladna četrnaestogodišnjakinja u razvoju posegnula za još jednom purećom šniclom na tanjuru.
 - Znam da sada još uvijek ne brineš o tome ali uvjeravam te da o težini treba voditi računa već od najranije mladosti. Zaboga, pripazi malo na sebe! Znaš, dovoljno je da se samo malo zaboraviš i već uskoro ćeš uokolo hodati napuhnuta poput balona – prosiktala je.


- Žana, što to govoriš? Daj, pusti malu na miru. Tina je još uvijek samo dijete – umiješao se tata. Dok sam usta punih neprožvakane hrane zbunjeno pokušavala shvatiti koga od njih dvoje bih trebala poslušati tata mi se ohrabrujuće nasmiješio preko stola.
- Samo ti jedi dušice kako bi narasla velika i snažna. Ne slušaj mamu. Znaš nju. Uvijek nešto prigovara.
- Ah, je li? Baš me zanima bi li razmišljao jednako da ti je ženica kojim slučajem dvadesetak kilograma teža od prosjeka kao što je to slučaj sa tvojom ljubljenom sekicom – podbola ga je mama. – Možete vi pričati što god hoćete ali Bog mi je svjedok da Tini želim samo najbolje – odbrusila mu je na što je tata očito nanjušivši svađu spustio glavu i šutke nastavio jesti. 


Nikada neću zaboraviti poniženje koje sam osjetila kada je nešto kasnije došlo vrijeme za desert. Mama je otišla u kuhinju i za nekoliko trenutaka vratila se s pladnjem punim mojih omiljenih čokoladnih kocaka.
- Mmmm… Izgledaju stvarno ukusno. Hvala ti mama – oduševljeno sam rekla uvjerena da me njima željela iznenaditi i žurno posegnula za jednom.
- Nema na čemu mlada damo. Bojim se da ih ionako nisam ispekla zbog tebe – odbrusila mi je izmaknuvši pladanj. – Želiš li uistinu nakon svega što si pojela još i desert, u hladnjaku imaš malo grožđa – dodala je odgrizavši komadić kolača. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da probavim tu informaciju. Shvativši da se ne šali, osjetila sam takvo poniženje kao još nikad u životu. U tom trenutku toliko sam mrzila mamu da sam je poželjela pljusnuti. Nijemim, suznim pogledom uzaludno sam preklinjala oca za pomoć ali on je bio toliko zadubljen u novine pred sobom da očito nije ni shvatio što se događa. Na žalost, kako se činilo bio je to tek početak maminog bizarnog ponašanja. Nastavak je uslijedio i prije nego što sam se tome nadala.  


Tog ponedjeljka tata je ponovo otišao na poslovni put u inozemstvo. Dok sam se spremala za školu mama je kao i obično okupirala kupaonicu. Kada je nakon mog duljeg preklinjanja da požuri napokon izišla van na licu je imala jednu od onih svojih čudnih zelenih maski za pomlađivanje lica.
- Bože, zašto mi to uvijek moraš raditi baš kad se spremam za školu – ukorila sam je dok je zaogrnuta debelim frotirskim ručnikom mirno prolazila pokraj mene.
- Daj, Tina, prestani dramatizirati. Za razliku od nekih samo pazim na svoj izgled – sarkastično je odbrusila odmjerivši me od glave do pete. Nisam morala biti previše pametna da bih shvatila kako se njena primjedba odnosi upravo na mene.

Zašto je ovakva prema meni? Što sam joj učinila da me toliko mrzi? – pitala sam se trudeći se odagnati suze koje su mi sve jače navirale na oči. Svjesno ili ne, mama me silno povrijedila i odjednom sam osjetila potrebu vratiti joj milo za drago.
- Kako god, samo znam da nešto tako odvratno ni mrtva ne bih stavila na svoje lice – bubnula sam prvo što mi je palo na pamet ne želeći joj ostati dužna.
- Dušice draga, nije mi jasno odakle još uvijek izvlačiš to svoje djetinjasto ponašanje? Krajnje je vrijeme da se počneš ponašati poput normalne, odrasle osobe – prezrivo je zaključila. - Usput, čini li se to meni ili si se ti doista udebljala u posljednje vrijeme? – upitala je fiksirajući me pogledom. 


- Mama, molim te – nemoćno sam uzdahnula. – Obzirom na to koliko često kuhaš u posljednje vrijeme, sve da to i želim, sumnjam da bi mi pošlo za rukom – izletjelo mi je.
- Ha, ha, znam ja da bi ti puno radije svakodnevno mlatila po pizzi i hamburgerima ali na tvoju veliku žalost, ništa od toga. Mlada damo, dok sam ja živa u ovoj kući će se voditi računa o zdravoj prehrani. Od danas smo obje na dijeti. Samo voće i povrće u protivnom sumnjam da ćeš stati u haljinu koju sam ti namijenila za Stelinu svadbu sljedećeg mjeseca. Želim da znaš da imam velike planove s tobom  – pojasnila je dok sam zaprepašteno zurila u nju. Mamine riječi su me toliko razljutile da nekoliko trenutaka nisam mogla prozboriti ni riječi. Ne samo da je odlučivala o tome što, kada i koliko ću jesti već je, kako se činilo, od sad namjeravala odlučivati i o ostalim aspektima mog života.


- Ti… ti … stvarno si bolesna – šokirano sam uspjela procijediti na što se mama glasno nasmijala.
- Ne bih rekla, zlato. Zapravo, prije bih rekla da ćeš mi jednog dana zahvaljivati na ovome što činim za tebe. Dakle, od danas zaboravi na pizzu, sendviče i slatkiše. Strogo ćeš se pridržavati mog režima prehrane i rezultati neće izostati. I da ti nije palo na pamet varati dok si u školi – priprijetila mi je prstom. - Znaš, uvijek mogu nazvati neku od tvojih prijateljica i provjeriti jesi li pojela užinu koju sam ti spremila umjesto džeparca. A sad me ispričaj.  Idem u kuhinju popiti svoje vitamine – nacerila se. U krajnjoj nevjerici nekoliko puta sam odmahnula glavom no činilo se kako to mami uopće ne smeta jer joj je na licu i dalje titrao osmijeh. Dok se udaljavala osjetila sam da se gušim. Ne, ovo se ne događa. Mama je stvarno poludjela, razmišljala sam uzimajući školski ruksak. Odjednom sam samo željela čim prije izići iz stana u kojem me sve gušilo. Molim te, Bože, samo neka se mama već jednom urazumi – razmišljala sam lica umrljanog suzama i luđačkom brzinom se sjurila stubama na svjež zrak, što dalje od mame i njene „ zdrave hrane „.


- Što je Tina? Nekako si mi tužna danas? Imaš li kakvih problema? – upitala me moja najbolja prijateljica Magdalena dok sam za vrijeme velikog odmora zamišljeno grickala svoju kiselu, zelenu jabuku koja mi istini za volju na prazan želudac uopće nije išla u tek.
- Ne, zašto pitaš? – uznemireno sam upitala.
- Oprosti, ali nekako mi se ne čini da si baš najbolje u posljednje vrijeme. Mršava si i blijeda. Stalno jedeš te jabuke. Mislim, znam da su zdrave ali ne možeš živjeti samo na njima – zabrinuto je rekla.


- Ne brini, samo bih željela malo popraviti liniju. Znaš, mama me prijavila na nekakvu audiciju za foto modele i ne bih ju željela razočarati – priznala sam.
- Jasno mi je, no nije li takva prehrana ipak malo predrastična za tebe. Kladim se da tvoja majka nema pojma o tome da se izgladnjuješ. Pogledaj se, mršava si poput štapića. Razmisli malo Tina, moraš jesti inače ćeš se razboljeti a time nikome nećeš učiniti uslugu – nastavila je. Draga moja, kada bi samo znala što moja mama misli o svemu tome, pomislila sam prasnuvši u histeričan smijeh.


- Što je sad? Tebi je smiješno što se brinem za tebe? – pomalo uvrijeđeno je upitala Magdalena dok su mi ramena podrhtavala od smijeha.
- Ne, oprosti, samo… Kako god – odmahnula sam rukom. - Ionako to ne bi shvatila – bezvoljno sam odgovorila.  Premda sam joj po prvi put od kada se poznajemo poželjela reći istinu kako je upravo mama ta koja inzistira na ovakvoj mojoj prehrani uspjela sam se suzdržati na vrijeme.
- U redu, ali poželiš li razgovarati želim da znaš kako mi možeš vjerovati – ozbiljno je rekla.

Naredni dani bili su pravo mučenje za mene, ili bolje rečeno moj želudac koji je zahvaljujući mami svakodnevno bio više prazan negoli pun. Doručak koji bi svakog jutra stavljala pred mene još se nekako i mogao nazvati obrokom ali ono što bi me dočekivalo na stolu po povratku iz škole jedva da bi dostajalo i ptičici. Obrok koji je mama nazivala ručkom redovito se sastojao od nekoliko artičoka kuhanih na pari dok bi mi umjesto večere uglavnom servirala grubo iskomadano, nezačinjeno povrće koje je nazivala salatom. Gadilo mi se sve to. Željela sam jesti normalnu hranu. Sve ono što jedu svi moji vršnjaci ali u to vrijeme sam, doslovce mogla samo sanjati o tome. Dok bih bezvoljno prebirala po tanjuru mama bi poput lešinara stajala pokraj mene kako bi bila sigurna da neću pojesti ništa sa strane.
- Smijem li barem uzeti malo kruha uz salatu? – odvažila sam se upitati jednom prilikom kad mi je takvo njezino ponašanje dosadilo. 


- Mooolim? Jesi li ti poludjela? Što ti pada na pamet?! Do audicije su preostala još samo dva tjedna. Ne želiš valjda sada sve pokvariti? Znaš, Tina, put do cilja često zna biti trnovit i zahtijeva puno kompromisa. Majka sam ti i vjeruj mi, bolje od ikoga znam što je najbolje za tebe. Ti si jednostavno rođena za manekenku samo ćeš uvijek morati strogo paziti na težinu jer si krupnije građena, na oca. Ne brini, uvijek ćeš imati moju potporu u svemu. Već te vidim na svim važnijim naslovnicama. Mlada, lijepa, mršava… – zaneseno je nastavila dok mi se želudac okretao što od njezinih riječi, što od njenih splačina koje sam na silu gurala u sebe.


Koliko god da sam shvaćala kako je mami potrebna pomoć nisam imala hrabrosti nikome priznati što proživljavam doma pa čak ni ocu. Kad se nekoliko dana kasnije napokon vratio s poslovnog puta jedva susprežući suze odglumila sam kako je sve u najboljem redu. Premda mi je tata s putovanja donio i nekoliko omiljenih čokoladi s 80% udjelom kakaoa kojima sam se razveselila poput malog djeteta, mama mu ih je, pod izlikom kako su joj baš takve potrebne u izradi kolača grubo istrgnula iz ruku i brzo pospremila na sigurno. Tata je nekoliko dana ostao kod kuće ali je bio toliko zauzet poslom u svojoj radnoj sobi da sam ga rijetko viđala. Mamin strogi režim prehrane se nastavio a ja sam se iz dana u dan osjećala sve lošije. Čak su mi i obične stvari poput pješačenja do škole počele predstavljati problem jer bi mi se već nakon nekoliko metara počelo mračiti pred očima i morala bih zastati kako bih malo došla k sebi.


I tog jutra dok sam se približavala školskoj zgradi osjećala sam mahnito bubnjanje srca i šum u ušima. Dok sam uzaludno pokušavala doći do daha sve jače mi se maglilo pred očima. Bilo mi je jasno da ću se onesvijestiti i da ne mogu učiniti baš ništa da to spriječim….
- Dušo, sve će biti u redu. Ne brini, ja sam tu. Bože, hoćeš li mi ikad moći oprostiti – u stvarnost me ponovo vratio tek nečiji prigušeni glas u mojoj blizini. Polako sam otvorila oči nakon čega me zabljesnula nepodnošljiva svjetlost. Ležala sam u krevetu a mama je sjedila pokraj mene i držala me za ruku.
- Mama, gdje sam? Što se dogodilo? – upitala sam ništa ne shvaćajući. 


- Nemoj se micati, mila. Sve će biti u redu, ne brini. Onesvijestila si se na putu do škole. Netko od prolaznika pozvao je hitnu pomoć i sada si u bolnici. Morat ćeš ostati tu nekoliko dana dok ne naprave sve pretrage. Doktor kaže da si pothranjena i da imaš manjak željeza u krvi što nije ni čudo obzirom….. – naglo je zastala. - Tina, nemaš pojma koliko se sramim zbog svega. Nisam željela lagati doktoru. Priznala sam da sam ja kriva za sve – pojasnila je kroz suze.
- Što si učinila? – uznemireno sam upitala a mama me po prvi put u ne znam koliko dugo vremena umirujuće pomilovala po kosi.


 – Ne brini, zlato. Tako je najbolje za sve. Doktor je pokazao veliko razumijevanje i obećao mi pomoći. Već sljedećeg tjedna krećem na psihoterapiju. Bože, koja sam ja glupača! Ovakvo što napraviti vlastitom djetetu. Nisam ti željela nauditi, kunem se. Ti si mi sve što imam uz…. Uz sve one silne propale snove o modnim pistama – ogorčeno se nasmijala. - Znam da sam dovela u pitanje tvoje zdravlje i da sam te strašno povrijedila svojim bezumnim ponašanjem ali molim te, barem mi pruži priliku da ti objasnim – preklinjala je briznuvši u grčevit plač. Dok su joj suze u potocima tekle niz obraze na licu joj se očitavala golema krivnja. Morala sam se ugristi za usnu kako bih bila sigurna da ne sanjam. Gotovo da nisam mogla povjerovati da je ova podbuhla i raščupana žena pored mog uzglavlja zapravo moja oduvijek pomno dotjerana majka. Koliko god da sam bila ljuta na nju u tom trenutku niti uz najbolju volju ipak nisam mogla ne osjetiti samilost.


- Mama, dobro znaš da nikada nisam željela biti manekenka već odvjetnica. Ne razumijem, što te spopalo u zadnje vrijeme – tiho sam rekla.
- Da, sjećam se ponovila si mi to barem stotinu puta samo što te ja nikada nisam slušala. Ili, bolje rečeno, nisam te željela čuti. Znaš, dušo, nekoć sam i ja bila mlada i lijepa djevojka i imala vlastite snove o sreći – započela je pogleda uprtog nekamo u daljinu.


- Ali bilo je to neko drugo vrijeme. Vrijeme kada je većinu snova barem nama ženama bilo puno teže ostvariti nego što je to danas slučaj. Ipak, zarekla sam se da ću jednog dana po svaku cijenu ostvariti svoje ambicije. Svjetske metropole, svjetla pozornice i prestižni izbori ljepote oduvijek su bili moja velika želja…. Koliko god se to činilo teškim, u jednom periodu svog života činilo se da sam tako blizu svemu tome – zastala je a glas joj je zadrhtao. Bilo je ovo prvi put da mi je mama u potpunosti otvorila dušu i moram priznati da me njezina ispovijed prilično zaintrigirala. 


- I? Mislim, što se dogodilo? Nisi prošla na nekoj od audicija? – upitala sam sada već potpuno obuzeta maminom pričom.
- Ne dušo, dogodila se jedna predivna mala djevojčica – s osmjehom je dodala kad sam se ništa ne shvaćajući blijedo zagledala u nju.  
- Jedva da sam završila srednju školu kad mi se s tvojim ocem dogodila ljubav na prvi pogled. Premda to nismo planirali dogodilo se da sam ubrzo ostala trudna. Rodila sam tebe a moja karijera je razumije se otišla k vragu. Kome uopće treba udana manekenka sa strijama i ožiljkom od carskog reza? – upitala je više za sebe. Dok je suznih očiju sjetno zurila pred sebe mislim da sam je po prvi put u životu mogla razumjeti. 


- Žao mi je, mama. Ipak, ako si udana i imaš mene to još uvijek ne znači da je gotovo s tvojim životom. Postoji toliko toga u modnom svijetu što bi mogla raditi žena poput tebe – promrmljala sam stegnuvši joj ruku.- Bila si jako plačljiva beba. Tata te znao satima nositi na rukama dok ne bi napokon usnula. Ali voljela sam te više od ičega na ovome svijetu. Možda i previše. Dok sam gledala kako rasteš pomislila sam kako su moji snovi makar i posredno možda još uvijek ostvarivi. U svojoj sebičnosti nisam vidjela dalje od nosa. Željela sam da nastaviš tamo gdje sam ja stala ali očito je da sam negdje na pola puta izgubila kompas. U svojoj silnoj težnji da učinim samo najbolje za tebe otišla sam u krajnost i umalo te izgubila. Vjeruj mi, nikada si to neću oprostiti. Eto, napokon znaš cijelu istinu. Znam da si sada ljuta na mene ali iskreno se nadam da ćeš jednog dana smoći hrabrosti i oprostiti svojoj ludoj majci – prošaptala je a suze su joj ponovo potekle niz obraze.


- Volim te mama, nikada to nemoj smetnuti s uma – iz mene su napokon provalile dugo potiskivane suze. Kada me čvrsto privila u zagrljaj činilo mi se kako smo mama i ja napokon izgladile sve nesuglasice. Budućnost nam se smiješila zajedno sa svim svojim mogućnostima i nagovještavala neke puno sretnije trenutke i događaje. Upravo radi njih, odlučila sam kako je najbolje prošlost ostaviti ondje gdje joj je i mjesto.

Za GIP piše Sonja Petričević - Izvor http://www.zivotneprice.net