Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Pon09242018

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Na putovanju iz snova bila sam izigrana i opljačkana

sanja barcelona

- Hej, Viki, baš sam te namjeravala nazvati. Nadam se da si uspjela pronaći kupaći kostim kakav si tražila. Ja baš jurim u obližnji trgovački centar po još neke sitnice. Oh, Bože, ne mogu vjerovati da ćemo već sutra u ovo doba biti u Barceloni.

Nisi zaboravila potvrditi naše zrakoplovne rezervacije, zar ne? – povikala sam u mobitel čim sam ga uspjela iskopati iz torbe pokušavajući tako nadglasati uličnu vrevu oko sebe. Premda je moja prijateljica nešto govorila s druge strane, zahvaljujući nesnosnoj buci bilo je potpuno nemoguće razabrati o čemu govori.

– Oprosti, ali uopće te ne čujem. Na trgu je prava ludnica. Samo trenutak, skoknut ću u kafić kako bismo mogle neometano razgovarati – dahtala sam žurno koračajući prema obližnjem kafiću.

- Hej, evo me, slušam te – odahnula sam u slušalicu kad sam se napokon našla unutra.

- Možda bi bilo najbolje da, ako si već u kafiću i sjedneš – napokon sam mogla jasno čuti Vikičin glas.

- Zašto? Zar nešto nije u redu? – oprezno sam upitala sjedajući na prvu stolicu.

- Lora, strašno mi je žao ali… bojim se da ne mogu poći s tobom – nelagodno je započela.

- Molim?! Zacijelo se šališ – propetljala sam.

- Voljela bih da je tako. Vjeruj mi, jako sam se veselila ovom putovanju u Barcelonu. Posebice stoga jer smo po prvi put zajedno trebale putovati ali, na žalost, došlo je do nekih izmjena. Viktor se ovog vikenda ne može vratiti doma a znaš da nemam kome ostaviti Mašu na čuvanje. Doista mi je žao – drhtavo je rekla na što sam osjetila kako me obuzima golemo razočaranje.

- Ali, Viki. Putovanje je uplaćeno još prošlog mjeseca. Nećeš sad valjda dopustiti da ti taj novac propadne. Znaš, nisam baš sigurna da od agencije možeš samo tako zatražiti povrat novca. Mislim da se takvo što može učiniti samo u iznimnim slučajevima – potpuno bespotrebno, pokušavala sam kod nje izazvati osjećaj krivnje. – Zapravo, imam ideju. Možda bi moja mama mogla pripaziti malenu tih nekoliko dana. Evo, odmah ću je nazvati. Još uvijek sve stignemo organizirati. Ništa ne brini.

- Hej, Lora, uozbilji se, molim te. Znam da imaš najbolje namjere ali Maša je tek petomjesečna beba i tko zna kako bi reagirala u društvu nepoznate osobe. Znaš koliko je malena teška što se spavanja tiče. Da je kojim slučajem Viktor tu tada bi to već bila druga pjesma. Doista mi je žao, draga moja ali stvarno ne mogu otputovati u Barcelonu koliko god da bih to željela. Molim te, reci mi da se ne ljutiš na mene – glas joj je zadrhtao. Premda je u tom trenutku nisam mogla vidjeti shvatila sam kako se moja prijateljica s druge strane slušalice očajnički trudi suspregnuti suze.

Premda me novonastala situacija prilično potresla shvatila sam da joj nemam prava zamjeriti. Za razliku od mene, koja sam, kako sam to često u šali voljela naglašavati, još uvijek bila sretno neudana, Viki je imala obitelj i obveze i bilo je potpuno razumljivo da zahvaljujući tome niti uz najbolju volju ne može krojiti život samo po vlastitoj volji i željama. Zaklopila sam oči i nekoliko trenutaka smišljala što bih joj odgovorila. Moram priznati kako sam u prvi mah i sama poželjela odustati od putovanja. No prisjetivši se koliko dugo sam štedjela za njega u meni se naglo probudio inat.

- Znaš da se nikad ne bih mogla naljutiti na tebe. Putovanje neće biti isto bez tebe, ali što je tu je. Ostaj mi dobro i poljubi Mašu od mene. Snimit ću puno fotografija, ne brini. Nazvat ću te čim se vratim – rekla sam poslavši svojoj prijateljici zvučan poljubac u slušalicu.

Nešto kasnije, nakrcana vrećicama napokon sam se vratila doma. Baš kako sam i pretpostavljala mamu sam zatekla u naslonjaču pred televizorom kako prati večernje vijesti.

- Oh, dušo, stigla si. Ako si gladna večera ti je u pećnici – promrmljala je ne skidajući pogled s televizijskog ekrana.

- Hvala mama, no nisam gladna. Moram oprati kosu a trebala bih se još i spakirati – neraspoloženo sam pojasnila.

- I Viki ide s tobom, zar ne? – očito shvativši da nešto nije u redu mama se odjednom zabrinuto zagledala u mene.

- Zapravo, ne ide – promrmljala sam.

- Baš šteta. A doista si se veselila tom putovanju – uzdahnula je.

- I još uvijek se veselim – začula sam se kako joj odgovaram.

- Nećeš valjda sama u Barcelonu? – šokirano je upitala sada već potpuno koncentrirana na naš razgovor.

- A zašto ne bih, mama? Na koncu, sama sam se i rodila, zar ne? Bit će najbolje da odmah započnem s pakiranjem – rekla sam zaputivši se u sobu.

- Ali, Lora, ne bi li ipak bilo bolje da pričekaš vrijeme kad će i Viki biti u mogućnosti putovati s tobom? Ipak prvi put u svom životu putuješ u Španjolsku i tko zna što ti se sve može dogoditi samoj ondje u nepoznatoj zemlji. Dušo, molim te da još jednom razmisliš – prateći me u stopu, mama se trudila odgovoriti me od putovanja.

- Daj mama, nisam više dijete. Odlučila sam posjetiti Barcelonu i stvarno više nema nikakvog smisla raspravljati o tome – odlučno sam je prekinula izvlačeći putnu torbu iz ormara. Mama je nekoliko trenutaka napeto zurila u mene a tada očito shvativši da više ničim ne može pokolebati moju odluku glasno uzdahnula.

- Ako želiš, mogu ti pomoći pri pakiranju – pomirljivo je dodala.

- Hvala ti mama, ali doista nije potrebno. Kako sam čula, u Španjolskoj vladaju nesnosne vrućine i neću trebati previše toga. Gotova sam za tren – pojasnila sam žurno trpajući u torbu nešto odjeće.

- Lora, znam da ćeš me kad ovo čuješ smatrati starim gunđalom ali majka sam ti, i bojim se za tebe. Ako si već odlučila sama otići u tu vražju Barcelonu tada mi, molim te obećaj da ćeš paziti na sebe. Nemoj sa sobom nositi previše gotovine, kartice su svakako puno bolji izbor i, što je najvažnije, nikome ne vjeruj previše. Svijet je prepun kojekakvih protuha. Nikad ne znaš što te može snaći….

- Dobro, jasno mi je. Pazit ću na sebe. Ne moraš brinuti. Možeš li me sada ostaviti da se u miru spakiram, a kasnije možemo zajedno popiti kavu – dodala sam nešto mekše ugledavši zabrinutost na njezinom ionako već brigama iznurenom licu.

Sutradan, dok sam sjedila u aerodromskoj čekaonici nestrpljivo iščekujući let za Barcelonu razgovor s mamom već je pripadao davnoj prošlosti. S nestašnim osmijehom na usnama primila sam se za džep traperica kako bih se još jednom uvjerila da je novac, otprilike dvije tisuće eura koji sam u Barceloni planirala spiskati na sitnice koje ženama život znače na sigurnom. Nikada nisam bila prevelik pobornik kreditnih kartica i posezala sam za njima samo ako, i kada bi to bilo prijeko potrebno. Već sam se u mislima mogla vidjeti kako ruku prepunih vrećica obilazim gradske butike.

Kad sam se nešto kasnije napokon trgnula iz sanjarenja počela sam promatrati dolazak ostalih putnika. Svi su bili izvrsno raspoloženi i premda sam osjećala laganu tremu zbog predstojećeg leta njihova euforija je ubrzo zarazila i mene. Odjednom sam svoju pozornost usmjerila na mladića u tamnom odijelu i djevojku u pomalo neprikladnoj, svečanoj toaleti koji su upravo razdragano ulazili u čekaonicu. Premda ih je i većina ostalih putnika promatrala s neskrivenim zanimanjem činilo se kako im to nije nimalo smetalo. Bez imalo sustezanja neprekidno su izmjenjivali nježnosti, smijali se i ponašali baš kao da su sami na čitavom svijetu. Uskoro su se uz zaljubljeno gugutanje smjestili na  prazna sjedala pokraj mene.

- Bok, i ti putuješ narednim letom za Barcelonu? Nije da volim zabadati nos u tuđe stvari ali činiš mi se pomalo napetom. Prvi put letiš avionom? – iznenadila sam se kad mi se u jednom trenutku djevojka široko osmjehnula.

- U pravu si. No nisam mislila da je to baš toliko uočljivo – morala sam se nasmijati njenoj nesputanosti.

- Oh, oprosti, nisam se ni predstavila. Ja sam Petra a ovo je moj novopečeni suprug Josip. Za prijatelje Jole. Upravo smo pobjegli s vlastitog pira. Premda smo je već jednom posjetili, pomislili smo kako je upravo Barcelona idealno mjesto za medeni mjesec. Oboje smo oduvijek fascinirani španjolskom kulturom i običajima, posebice kuhinjom – dok mi je pojašnjavala usne su joj se još jednom razvukle u srdačan osmijeh.

- Nadam se da vas ova moja ne gnjavi previše. Inače nije toliko brbljava. Mislim da je još uvijek drži trema od vjenčanja – sada se nasmijao i Josip pruživši mi ruku pri čemu niti uz najbolju volju nisam mogla ne opaziti koliko je privlačan.

- Ma kakvi, dapače, drago mi je što sam vas upoznala. Naime, trebala sam putovati s prijateljicom ali dogodilo se da mi je otkazala u zadnji tren – izletjelo mi je u napadu iskrenosti.

- Baš šteta iako, ne kaže se uzalud, svako zlo za neko dobro – nasmijao se Josip. – Nadam se da nemaš dečka jer bi nam se pri slijetanju u Beču na putu do Barcelone trebao pridružiti i moj brat David. Već vidim da ste vas dvoje jako slični i da ćete se izvrsno slagati. Osim toga, on je poslovan čovjek i izvrsno poznaje Barcelonu – Jole se očito ponesen sjećanjem na brata još jednom osmjehnuo. – A naravno, tu smo i Petra i ja tako da se nipošto nećeš dosađivati – srdačno je dodao.

- Bit će mi drago, samo… Ne bih željela ikome od vas biti na teret – bojažljivo sam odgovorila namjerno prečuvši njegovu opasku. Činjenica da sam posljednjih godinu dana bila slobodna poput ptičice po mom mišljenju i nije bila baš nešto čime bih se trebala razmetati.

- Ma kakvi draga, što ti pada na pamet. Obećavam ti da avanturu kojoj upravo hrliš u susret nećeš nikada zaboraviti – dodala je Petra. – Oh, baš sam glupa. Potpuno sam te zaboravila pitati u kojem hotelu ćeš odsjesti? – upitala je lupnuvši se dlanom po čelu na što sam joj bez razmišljanja navela ime i adresu hotela.

- Ne, ja ne vjerujem u ovo! Koja slučajnost, zar ne dragi? – obratila se Josipu. – Možeš li vjerovati da smo i mi u istom hotelu rezervirali apartman?! Već vidim da će ovaj medeni mjesec biti za pamćenje – veselo je ciknula prije nego što je s razglasa odjeknuo glas službenice i najavio naš let.

Učinilo mi se da još nismo pravo ni uzletjeli kad me je stjuardesa opomenula da vežem pojas jer uskoro slijećemo na bečki aerodrom.

- Ovo je bilo prilično brzo – osmjehnula sam se Petri koja je udobno zavaljena u susjednom sjedalu dokono prelistavala časopis.

- Što sam ti rekla? Letjeti uopće nije tako strašno kako to većina ljudi misli. Pogledaj samo mog Josipa. Čitavo vrijeme spava kao beba – dodala je trknuvši ga laktom u rebra. – Hej, spavalice, vrijeme je za buđenje. Uskoro nam se treba pridružiti i tvoja bolja polovica, ona od tvog brata – šaljivo je povikala na što se jadni Josip očito ne shvaćajući gdje se točno nalazi stao zbunjeno osvrtati oko sebe.

- Ah, ti muškarci – zavrtjela je glavom. – Draga moja, sve mi se čini da ću u Barceloni ipak sama morati u kupovinu. Naime, sudeći prema ovome što vidim moj novopečeni mužić je previše lijen da bi mi bio dostojna pratnja za obilaženje butika – nastavila se šaliti.

- I ti planiraš u kupovinu? Baš dobro. Što se mene tiče možemo zajedno – vedro sam joj predložila.

- Izvrsna ideja. Nadam se da si ponijela dovoljno gotovine. Znaš, Barcelona je prilično skup grad – napeto se zagledala u mene na što sam se gotovo glasno nasmijala. Iz trena u tren, ta topla i nesputana djevojka mi se sve više uvlačila pod kožu. Na neki čudan način imala sam apsolutno povjerenje u nju.

- Što misliš hoće li dvije tisuće eura biti dovoljne za jedan dobar šoping? – upitala sam sa širokim osmijehom.

- Što? Pokušavaš mi reći da imaš toliko gotovine kod sebe? – upitala je širom rastvorenih očiju.

- Da, za početak. No za svaki slučaj imam još i kreditnu karticu – pojasnila sam bez dvoumljenja pri čemu su joj oči čudno zasjale.

- U redu draga, samo to je puno novca i ne znam baš koliko je sigurno držati ga u hotelu – zamišljeno je dodala.

- Ne brini. Posve je siguran. Držim ga u posebnom pretincu u torbi – povjerljivo sam prošaptala.

- Ti si doista pametna cura – zadivljeno je rekla izvivši obrvu a potom se ponovo vratila svom časopisu.

Nekoliko minuta kasnije kotači zrakoplova ponovo su dodirnuli tlo. Ljubazna stjuardesa zamolila je sve putnike da nakratko napuste zrakoplov.

- Hej, eno Davida! Moj Bože, da kojim slučajem već nisam udana za tebe bojim se da bih mu se istog trenutka bacila u zagrljaj – proderala se Petra na izlazu iz zrakoplova mahnito domahujući Davidu. Dok sam zurila u iznimno naočitog tamnokosog muškarca pred sobom a koji je sada srdačno grlio Petru a potom i Josipa osjećala sam kako potpuno neočekivano gubim tlo pod nogama. Bez lažne skromnosti mogla sam reći kako je Josipov brat David, premda si njih dvojica baš i nisu osobito nalikovali, definitivno bio najljepši muškarac kojeg sam ikada vidjela.

- Davide, dođi, moraš upoznati našu novu prijateljicu Loru. Zamisli, odsjela je u istom hotelu kao i mi – silom prilika u stvarnost me ponovo vratio tek Petrin glas.

- Bok, Petra. Drago mi je što sam te upoznao – ljubazno mi je kimnuo David na što sam se gotovo onesvijestila od uzbuđenja. Sve, ali baš sve na tom čovjeku bilo je naprosto savršeno.

- Hej, Davide, i meni je drago – uspjela sam propetljati pruživši mu svoju drhtavu ruku. Stisak ruke bio mu je čvrst i topao. Dok me prodorno ali s puno nježnosti promatrao svojim tamnim očima doslovce sam se rastapala od miline.

- Lora prvi put putuje u Barcelonu pa sam pomislila kako bi joj ti mogao pokazati grad – požurila je Petra a ja sam osjetila kako mi lice preplavljuje rumenilo.

- Petra, molim te, sigurna sam da David ima i ozbiljnijeg posla od toga da me poput kofera vuče za sobom po gradu – nelagodno sam promucala.

- Neka te to ne brine jer čovjek pred tobom je upravo na godišnjem odmoru. Prema tome svoje slobodno vrijeme može iskoristiti kako god želi, zar ne? Lora, bit će mi pravo zadovoljstvo upoznati te s gradskim ali i kulturološkim znamenitostima Barcelone. Naravno, pritom ne smijemo zanemariti ni noćni život koji također zna biti prilično zanimljiv – rekao je kroz osmijeh.

- U redu. Pretpostavljam da u tom slučaju nemam izbora – šaljivo sam odgovorila na što je Petra u svom stilu vrisnula od zadovoljstva.

Put do Barcelone protekao je u najboljem redu s tim da je ostatak leta umjesto Petre pokraj mene sjedio David. Premda me njegova blizina činila užasno nervoznom nisam željela da on to opazi. David me privlačio kao nitko do sad i unaprijed sam se radovala predstojećim zajedničkim trenutcima. Dok sam kriomice promatrala njegov savršeni profil postalo mi je jasno da sam se poput šiparice na prvi pogled zaljubila u tog čovjeka.

Dva sata kasnije kad sam sa svojom golemom putnom torbom napokon zatvorila vrata svoje hotelske sobe za sobom moram priznati da sam počela osjećati lagani umor. Na brzinu sam raspakirala stvari a potom krenula u kupaonicu kako bih se osvježila kad se začulo lagano kucanje na vratima.

- Hej, Lora, ja sam. Samo sam htjela provjeriti kako si. Naime, mislila sam da bismo ukoliko nisi previše umorna nas četvoro večeras mogli izaći nekamo na večeru. Hotelska hrana je ionako bez iznimke svugdje ista, točnije rečeno, bljutava – ispred vrata sam začula Petrin glas.

- Ne, naravno da nisam umorna. Zapravo, voljela bih to – odgovorila sam otvorivši joj.

- Izvrsno! Nađemo se onda na recepciji oko sedam, dobro?

Kada sam zatvorila vrata za njom osjetila sam ushićenje. Večera s Davidom…. Sve se odvija puno bolje nego što sam to mogla i zamisliti – zanosila sam se potpuno smetnuvši s uma sitnicu da David i ja nećemo biti sami na večeri.

Te večeri poklonila sam puno pažnje svom izgledu. Za Davidove oči morala sam izgledati lijepo i poželjno. Tako sam barem mislila.

Kad sam se nešto prije sedam sati napokon spustila u prizemlje David je već čekao ondje.

- Lora, izgledaš božanstveno – zadivljeno je rekao odmjerivši me. U tom trenutku zahvaljivala sam nebesima što sam pri pakiranju za svaki slučaj u torbu pospremila i malu crnu haljinu koju sam odjenula za ovu priliku.

- Hvala, i ti si zgodan – sramežljivo sam propetljala crveneći se.

- Bit ćeš najljepša djevojka u restoranu. Samo da nam se još pridruže Josip i Petra pa možemo krenuti. Već se pitam gdje su zaglibili. Obzirom na nekoliko godina veze prije vjenčanja čovjek bi pomislio da su već odavno ispucali tu svoju strast – šaljivo je dodao neprekidno me motreći. Bilo je to dovoljno da još jače porumenim. Na sreću uskoro su stigli Josip i Petra. Bili su izvrsno raspoloženi a Petra je doslovce blistala u novoj večernjoj haljini.

- Moram priznati da sam prilično impresionirana – zadivljeno sam rekla gutajući pogledom njenu prelijepu haljinu.

- Što mogu kad su mi haljine s potpisom velika strast. Od kad znam za sebe vodim se za onom pametnom izrekom „ Jer ja to zaslužujem „ – zavjerenički je prošaptala na što smo obje prasnule u smijeh.

Večera u mondenom restoranu bila je ostvarenje svih mojih snova. Hrana i ambijent bili su izvrsni, raspoloženje za stolom također, ali mene je ipak najviše od svega veselio Davidov pogled koji je doslovce cijele večeri počivao na meni. Činilo se kako je to opazila i Petra.

- Josipe, večer je predivna. Što kažeš da nas dvoje sad malo prošećemo i ovo dvoje golupčića malo ostavimo na samo – predložila je svom suprugu u jednom trenutku žurno ispivši ostatak vina iz čaše.

- Dobro ženo jesi li ti poludjela. Upravo sam naručio desert i ne bih ga se odrekao nizašto na svijetu – pobunio se Josip.

- Čak ni ako te ja to zamolim? Daj, ne budi takav, meni za ljubav – navaljivala je dok David napokon, zakolutavši očima ipak nije pristao.

- Ne dajte se smetati. Vidimo se ujutro – prišapnula mi je uzimajući torbicu. – Oh, umalo da zaboravim platiti račun – naglo se udarila po čelu.

- Petra, ne budi smiješna. Ja sam vas pozvao na večeru i ja ću to riješiti – prekinuo ju je David.

- U redu, ali samo da se zna, idući put je moj red – odgovorila je Petra šaljivo priprijetivši prstom.

Nešto kasnije, kad smo David i ja napokon ostali sami, prisno se nagnuo preko stola i zagledao mi se u oči.

- Znaš Lora, nikada nisam sreo djevojku poput tebe. Znam da će ovo možda zvučati smiješno…Vjeruj mi čak je i meni smiješno ponajprije stoga jer mi se to još nikad ranije nije dogodilo ali… Mislim da sam se na prvi pogled zaljubio u tebe – rekao je. Moram priznati da me njegova izjava prilično zatekla. Dok mi je srce uzbuđeno tuklo kao da namjerava iskočiti iz grudi uzaludno sam pokušavala obuzdati drhtavicu koja mi je odjednom preuzela čitavo tijelo. Premda sam poželjela vrisnuti kako i ja od prvog trenutka osjećam isto, nekako sam se uspjela suzdržati.

- I zato, ako nemaš ništa protiv, možda bismo mogli otići na neko mirnije mjesto. Bit ću iskren. Gorim od želje da osjetim tvoje usne na svojima – nastavio je dok se u meni vodila prava borba. Jedan dio mene govorio mi je da sam dovoljno odrasla za vlastite odluke dok mi je onaj drugi, unatoč magičnoj privlačnosti prema Davidu govorio kako se baš i nije pametno u potpunosti prepustiti čovjeku kojeg sam upoznala prije doslovce nekoliko sati.

- Mislim, ako ne želiš, razumjet ću. Nikakav problem. Samo da platim račun pa možemo natrag u hotel – pomalo uvrijeđeno je dodao očito opazivši moje kolebanje.

- Davide, molim te. Nisam dijete i… zapravo, želim isto. Što se mene tiče, možemo krenuti – začula sam se kako mu odgovaram na što je David istog trenutka pozvao konobara. Dok je prekopavao po džepu sakoa učinilo mi se kako je njegovim licem preletjela sjena.

- Da čovjek ne povjeruje – komentirao je mahnito prekopavajući po džepovima pri čemu se činio prilično uznemirenim.

- Sve u redu? – upitala sam zapiljivši se u tamnoputog konobara koji je stajao pokraj našeg stola i prilično napeto promatrao Davida.

- Čini se da sam zaboravio novčanik – nelagodno je rekao. – Bože, Lora, nemaš pojma koliko mi je neugodno što te to moram tražiti ali imaš li možda kod sebe što novca. Obećavam da ću ti čim se vratimo u hotel vratiti sve do posljednjeg centa – procijedio je.

- Naravno, ne brini – odgovorila sam posegnuvši za novčanikom kako bih čim prije prekinula ovu prilično nelagodnu situaciju. Bez imalo grižnje savjesti izvukla sam novčanicu pomoću koje sam u normalnim okolnostima mogla živjeti čak nekoliko dana i pružila je konobaru.

- Lora, doista mi je žao – po tko zna koji put ponovio je David kad se konobar napokon udaljio od našeg stola.

- Ma nemaš brige, već sam ti rekla. Idemo? – upitala sam znakovito podigavši obrvu. Nisam nimalo sumnjala da će ta noć biti jedna od najljepših u mom životu.

- K meni, ili k tebi? – promrmljao  je David između poljubaca dok smo se taksijem vraćali natrag u hotel.

- Bolje k meni – prošaptala sam privijajući se uz njega.

Čim smo se našli u mojoj sobi David me nježno počeo razodijevati. Nisam se opirala jer sam ga željela svim srcem. Dok sam se prepuštala njegovim strastvenim poljupcima i milovanju za mene je prestao postojati svijet.

Nešto kasnije, dok smo iscrpljeni ali sretni zagrljeni ležali u krevetu David mi se prodorno zagledao u oči.

- Lora, bila si nevjerojatna… Ja… Želim te oženiti – započeo je.

- Daj, ne budi luckast – nasmijala sam se a zapravo su mi njegove riječi itekako godile.

- Ozbiljan sam. Molim te reci da ćeš se udati za mene – preklinjao je ljubeći moja obnažena ramena.

- Možda sam luda, ali da, hoću, udat ću se za tebe – uspjela sam odgovoriti. Nekoliko minuta kasnije ponovo sam u potpunosti pripala tom čovjeku. Nakon ponovnog vođenja ljubavi David je naglo poskočio u krevetu.

- Nemaš pojma koliko sam sretan što si pristala postati mojom ženom i što ću te zauvijek imati pored sebe. Ovo moramo proslaviti. Nadam se da u mini baru imaš nekog pića. Hoće li bijelo vino biti u redu? – upitao je kada je zavirio unutra.

- Savršeno – morala sam se nasmijati njegovoj poduzetnosti.

- Ne miči se odatle. Samo da još negdje pronađem čaše a tada… grrrrrr – dok je ogrnut samo ručnikom izlazio iz sobe na licu mu se pojavila šaljiva grimasa. Htjela ne htjela još jednom sam morala prasnuti u smijeh.

U iščekivanju Davidova povratka, koji se, iz nekog razloga poprilično odužio naslonila sam glavu na jastuk i s osmijehom na licu prepustila se razmišljanju o tome koliko je život zapravo jednostavan i lijep kad mu se čovjek odluči prepustiti. Ne samo da sam napokon bila u gradu o kojem sam odmalena sanjala već sam u njemu, kako se činilo upravo pronašla i ljubav svog života. Već sam mogla zamisliti iznenađenje na maminom licu kad joj po povratku obznanim svoje planove s Davidom. Čudni su putovi sudbine, sjećam se da sam pomislila prije nego što su se otvorila vrata i na njima pojavilo nasmijano Davidovo lice.

- Oprosti ljubavi. Ne bi vjerovala, no potrajalo je dok sam uspio pronaći čaše – ispričavao se.

- Sve je u redu. Dok te nije bilo razmišljala sam o tome koliko sam zapravo sretna – zaljubljeno sam ga pogledala.

- Evooo, čaša za tebe.. i jedna za mene – mrmljao je ulijevajući vino u čaše.

Već nakon prvog gutljaja osjetila sam kako me obuzima ugodna omaglica.

- Ne znam što si stavio u ovo vino ali… – započela sam ali nisam uspjela dovršiti započetu misao jer je već u narednom trenutku moja svijest otplovila u neku drugu dimenziju.

Kad sam napokon otvorila oči osjećala sam tronutost u čitavom tijelu. Sve oko mene bilo je mutno i nekoliko trenutaka nisam mogla razabrati gdje sam, ni što se točno dogodilo. Prošlo je prilično dugo dok se nisam svega prisjetila.

- Davide – slabašno sam zazvala no odgovorila mi je samo tišina. Osvrnuvši se oko sebe shvatila sam da je Davidova strana kreveta prazna.

- Dragi, gdje si? – upitala sam polako pridižući se iz kreveta. U glavi mi je toliko bubnjalo da mi je to jedva pošlo za rukom. Nesigurno sam se osovila na noge i tek tada opazila kaos oko sebe. Ladice komode bile su isprevrtane a moja odjeća koju sam pri dolasku uredno pospremila u ormar sada je ležala razbacana po podu.

Moj Bože. Ne, ovo jednostavno nije moguće, prestravljeno sam pomislila načinivši još jedan korak a zatim mi je pogled pao na moju torbicu koja je ležala odbačena pokraj samih vrata. Panično sam ju uzela u ruke i stala provjeravati njen sadržaj. Moja putovnica je na sreću još uvijek stajala na svom mjestu ali je zato novčanik koji sam čuvala, vjerovala sam u skrivenom pretincu, bio potpuno prazan. Nedostajala je čak i kreditna kartica. Istog trenutka sam shvatila što se dogodilo. Koja sam ja budala! – ogorčeno sam pomislila a suze su mi potekle niz obraze. David me ne voli. Kako sam samo mogla povjerovati u to. Gad! Zaveo me a zatim mi usuo nešto u piće kako bi me lakše opljačkao, razmišljala sam grcajući u suzama.

Davide, kako si mi mogao ovo učiniti? Ti si jedan najobičniji lopov i lažljivac! – zacvilila sam poput ranjene životinje. Koliko god da sam bila užasnuta i zbunjena čitavom situacijom znala sam da bih hitno trebala pozvati pomoć. Drhtavim rukama stala sam okretati broj recepcije kad mi je na pamet pala puno bolja ideja. Bit će najbolje ako najprije sve kažem Petri i Josipu. Josip je ipak Davidov brat, osim toga on i Petra su cijelo vrijeme bili više nego ljubazni prema meni. Barem toliko zaslužuju, pomislila sam birajući broj njihovog apartmana. Na žalost, telefon je odzvonio do kraja ali se nitko nije javljao. Uzaludno sam pokušavala odagnati osjećaj nelagode koji me prožimao i iz trena u tren postajao sve veći. Ne, takvo što doista nije moguće, mahnito sam ponavljala u sebi dok mi je srce u novoj navali panike tuklo kao da namjerava iskočiti iz grudi. Postojao je samo jedan način da provjerim što se događa i koliko god da sam strahovala od ishoda kojeg sam negdje duboko u sebi već naslućivala znala sam što moram učiniti.

Premda je već odavno prošla ponoć, žurno, kao da mi o tome ovisi život, navukla sam kućnu haljinu i spustila se stubama do recepcije gdje me baš kako sam i pretpostavljala dočekalo prilično neugodno iznenađenje. Hotelski službenik, na prilično lošem engleskom jeziku objasnio mi je da su se Josip, Petra i David večeras u isto vrijeme odjavili iz hotela. Nije mi znao reći kamo su se zaputili ali to ionako više nije bilo ni važno. Napokon mi je postalo jasno da je trojka za koju sam mogla staviti ruku u vatru zapravo izvrsno uigrani tim varalica. Čak je i njihova naklonost kojom su me toliko obasipali bila dijelom pomno smišljene igre, posramljeno sam pomislila.

Nitko mi nije morao reći kako bi uplitanje policije samo zakompliciralo cijeli slučaj jer ipak sam ovdje bila samo turist. Moj „ voljeni zaručnik „ zacijelo se već odavno nalazi na sigurnom i možda baš sada, zajedno s ostalim „ nazovi prijateljima „ negdje nazdravlja mojoj gluposti. Već i pri samoj pomisli o tome suze su mi iznova udarile na oči.

Dok sam se zaslijepljena suzama vraćala natrag u sobu bila sam odlučna u nakani da se istog trenutka spakiram i prvim jutarnjim letom vratim u Hrvatsku. Nadala sam se samo da pritom neću ponovo naletjeti na svoje stare „ prijatelje „. Premda je Barcelona bila predivan grad prisjela mi je za cijeli život. Petra je, ako joj je to uopće i bilo pravo ime ipak u jednom imala pravo. Sve i da to poželim, ovo putovanje nikada neću moći zaboraviti. U Barceloni sam drogirana i opljačkana ali mislim da to ipak nije najgore od svega. Više od ičega zaboljela me spoznaja da sam u dvadeset petoj ispala prava naivka jer sam povjerenje i ljubav poklonila  ljudima koji su to iskoristili na najgori mogući način. Ipak, ne mogu a da se pritom ne prisjetim i Josipove poštapalice, svako zlo, za neko dobro. Ako ništa drugo, nakon svega sam zasigurno naučila kako je mala doza opreza potrebna u svačijem životu, ali i to kako mame nisu samo zanovijetala kada nam to neprekidno pokušavaju usaditi u glavu, već naprosto naši anđeli čuvari koji nam uvijek žele samo najbolje.