Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Pet12142018

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Moja kći je kleptomanka

Nisam se ni snašla a ona me već grlila i ljubila. Premda nikada nisam na poseban način obilježavala datum svog rođenja, bila sam neizmjerno ganuta što ga moja kći ni ovoga puta nije zaboravila. Njeni crteži, rukom oslikani predmeti ili slične sitnice veselili su me više od najskupljeg dara. Ipak, kada sam ugledala sadržaj kutijice u njenoj ruci, osjetila sam kako me obuzima panika. Dok je Tena u ruci držala maleni privjesak u obliku srca, strah koji me ne tako davno doveo na sam rub sloma, potpuno me paralizirao. Bože, ne opet. To ne može biti, očajno sam razmišljala. I Tena je zamijetila moj zabrinut pogled.

- Što je mama? Mislila sam da će ti se svidjeti moj dar. Dobro, priznajem, nisam ga baš kupila sama, i tata je malo uskočio, ali u čemu je problem? Ne misliš valjda….. Ma daj mama, prestani brinuti. Znaš da mi možeš vjerovati. Tim malim znakom pažnje htjela sam ti samo zahvaliti na ljubavi i pokazati koliko te volim. Što se mene tiče, prošlost ostaje prošlost! – Tena me nježno zagrlila i obasula poljupcima.

Osjetila sam kako me odjednom obuzima golem osjećaj krivnje. Što je to sa mnom? Zašto ne mogu zaboraviti prošlost? Tena mi je svakog dana iznova pokušavala dokazati kako se zaista promijenila. A ja? Što sam ja učinila kako bih je podržala u njenim nastojanjima osim što neprekidno sumnjam u nju?

- Sve je u redu, zlato. Tvoj dar je doista lijep, samo, iskreno, u prvi sam se mah zabrinula za tebe – iskreno sam rekla. – Oprosti mi, dušo, ne znam što mi je bilo – pokušavala sam se ispričati. – Bit će najbolje da požuriš u svoju sobu spakirati stvari, tata samo što nije došao. Baš je maločas zvao – dodala sam na što je ona vrisnula od sreće.

Znala sam koliko Tena voli oca i koliko uživa u trenutcima provedenim s njim, stoga sam se samo nasmiješila njenoj reakciji. Tena odlazi s ocem na selo a meni se doista nikamo ne žuri. Borisov poziv da se pridružim njemu i Teni u posjetu njegovoj rodbini nije me previše privlačio. Premda bih za svog bivšeg supruga mogla reći kako je danas potpuno drugi čovjek, godine patnje provedene s njim i rastava braka koja je uslijedila ostavile su gorak okus u meni.

Na samom početku naše veze osjećala sam se kao najsretnija žena na svijetu. Boris je bio moja prva ljubav. Uzalud su bila majčina upozorenja kako je Boris lijen, a ni čašica više nije mu strana. Toliko me zaslijepio da sam bila uvjerena kako su nam svi zavidni na sreći. No, nije mi trebalo dugo da se spustim na zemlju i uvjerim u istinitost njenih riječi. Već prvi mjesec našeg braka uvidjela sam kako Boris uopće nema nikakvu namjeru sudjelovati u kućanskim poslovima. Navečer je obično odlazio u obližnju gostionicu gdje je sa svojim prijateljima kartao i pio do samog jutra. Potom bi prespavao veći dio sljedećeg dana. Kada bi napokon ustao, bio je mrzovoljan te sam brzo naučila kako mu se tada bolje sklanjati s puta. Zanovijetao bi zbog najmanje sitnice dok bih mu ja prestrašeno na sve načine nastojala ugoditi. Sve je još donekle bilo u redu dok smo imali novac koji nam je umjesto svadbenog dara dala moja majka. Tim sam novcem planirala kupiti novo pokućstvo, ali nisam imala hrabrosti predložiti Borisu takvo što. Naime, odmah nakon svadbe, novac je završio u njegovom džepu jer, kako je rekao, on će najbolje znati što učiniti s njim. Nije mi morao ništa reći. Znala sam da će teško ušteđeni novac moje majke potrošiti na kartanje. I nisam se prevarila. Boris je sve češće počeo gubiti, a sav svoj bijes iskaljivao bi na meni. Premda sam bila u visokoj trudnoći, njegovi udarci postali su dio moje svakodnevnice. Najgore od svega bilo je što sam ga ja i dalje voljela te nastavila trpjeti nadajući se kako će ga rođenje djeteta promijeniti.

Nažalost, i kada sam rodila zlostavljanje se nastavilo. Kada mi je nakon nekoliko godina takav život postao neizdrživ, skupila sam hrabrost i podnijela zahtjev za rastavu.

Tena i ja privremeno smo preselile kod moje majke koja mi je bila jedini oslonac u tim teškim trenutcima. Nakon nekoliko mjeseci kod nje rekla sam joj da s Tenom želim započeti novi život, planiram pronaći posao i unajmiti vlastiti stan. Dovoljno smo iskorištavale njezinu velikodušnost i gostoprimstvo jer je i sama s mizernom mirovinom jedva spajala kraj s krajem. Mama mi je ponovo izišla u susret, te mi preko svoje prijateljice pomogla u potrazi za smještajem. Nekoliko dana nakon toga Tena i ja već smo preselile u kuću koju nam je ustupila mamina prijateljica uz minimalnu stanarinu na čemu sam joj bila beskrajno zahvalna. Na svoju veliku sreću ubrzo sam pronašla i posao a Tena je krenula u vrtić. Razvod je također prošao uz redu, a Boris mi nije pravio nikakve probleme što me moram priznati pomalo iznenadilo budući da sam dobro poznavala njegov nagao karakter. Ipak, dok je sudac čitao rješenje kojim se okončava naš brak, mogla bih se zakleti kako su u njegovim očima zablistale suze. Prekasno, mislila sam na izlasku iz sudnice i ne osvrnuvši se za sobom. Što se mene ticalo, sve je bilo gotovo i napokon sam mogla odahnuti.

U stvarnost me vratio zvuk trube Borisova automobila.

- Tena, požuri, tata je stigao! – povikala sam dok je moja kći s naprtnjačom na leđima već jurila stubama.  – Pozdravi tatu od mene i lijepo se provedite na selu – davala sam joj posljednje upute ljubeći je na polasku.

Koliko god kratko bilo to putovanje znala sam da će mi ona u ovih nekoliko dana silno nedostajati. Uz to bojala sam se da bi Tena bez moje potpore mogla ponovo upasti u kakvu nevolju. Premda je već više od godinu dana uspješno održala obećanje kako više nikada neće otuđiti nečiju imovinu, strah da bi se to moglo ponoviti još uvijek mi nije davao mira. Stresla sam se pri pomisli na to razdoblje našeg života. Zanimljivo je kolika zapravo može biti volja čovjeka da vjeruje samo u ono u što želi. A sve je počelo gotovo bezazleno.

Bilo je to nekoliko dana prije Teninog jedanaestog rođendana kada sam na njenoj kosi ugledala nepoznat ukras. Nisam se nikako mogla prisjetiti kad sam joj ga kupila. Tada je imala prilično kratku kosu pa mi se to učinilo pomalo čudnim. Pretpostavila sam kako ju je zacijelo od nekoga dobila.

- Tena, dušo, mogu li znati čija je to ukosnica? – upitala sam, na što se ona odjednom zacrvenjela poput raka.

- Moja, a čija bi bila? – prestrašeno je promucala.

- Znam da je sada tvoja, ali pitala sam te od koga si je dobila? – nasmijala sam se njenoj reakciji.

- Ah, tako! Dala mi ju je Sara, moja školska prijateljica – brzo se pribrala.

- Baš lijepo od nje. Ako želiš možeš i nju pozvati na svoju rođendansku proslavu – predložila sam.

- Doista mamice? Mogu pozvati i ostale školske prijateljice? – oduševljeno je upitala.

- Naravno, zlato. Možeš pozvati koga želiš – odgovorila sam.

I doista, Tenina rođendanska proslava prošla je izuzetno dobro izuzev malog incidenta koji je uslijedio pred sam njezin kraj.

Dnevnu sam sobu u potpunosti prilagodila dječjoj proslavi. Pomaknula sam sav namještaj, na zidove objesila raznobojne balone, a stol napunila sendvičima i grickalicama. Kada je došlo vrijeme za to, poslužila sam veliku rođendansku tortu. Dnevna soba je nakon svega izgledala kao da je u nju pala bomba, ali nisam se time zamarala. Bilo mi je drago što su djevojčice zadovoljne. Taman sam u kuhinji započela s pranjem posuđa kada sam iza leđa začula Sarin glas.

- Oprostite, teta Vera, sila mi je, možete li mi reći gdje je kupaonica – zamolila je.

- Naravno, dušice, zadnja vrata lijevo – uputila sam je vrativši se svom poslu.

Nedugo potom začula sam komešanje iz hodnika. Odškrinula sam vrata i ugledala Saru i Tenu kako okružene s još nekoliko djevojčica o nečemu žustro raspravljaju.

- Ovo je moja ukosnica! Uzela si je iz moje torbe, priznaj! – vikala je Sara mašući njome ispred Tenina nosa.

- Nije istina, prestani lagati, samo to i znaš! Ti si jedna najobičnija lažljivica! – srdito je uzviknula moja kći što me iznenadilo jer je uvijek bila mirna djevojčica koja nije voljela svađu. Morala sam spriječiti njihovu prepirku pod svaku cijenu. Možda sam izabrala krivi način na koji sam to učinila, ali nipošto nisam mogla dopustiti da se obični dječji nesporazum pretvori u svađu. Tenine prijateljice bile su naše gošće i ja sam bila odgovorna za njih. Ipak, sada mi je jasno koliko sam pogriješila što odmah nisam istinu izvela na čistac.

- U redu je, djevojke, prestanite s tim, to je samo obična mala ukosnica, zar ne? Ne želite se valjda svađati zbog nje? – rekla sam pomirljivo. – Tena, ako Sara tako želi, vrati joj njenu ukosnicu – predložila sam kćeri.

- Ma nema veze, u pravu ste, teta Vera. To je samo ukosnica i može je slobodno zadržati – napokon je popustila Sara.

Nekoliko tjedana poslije toga opet se ponovila slična situacija. Tvrtka u kojoj sam radila u to se vrijeme našla pred stečajem što je uključivalo otpuštanje viška radnika. Bojala sam se i pomisliti kako ću skrpati kraj s krajem ako ostanem bez tog jedinog izvora prihoda. Osjećala sam se razdražljivo i napeto. Vrativši se kući s posla, zatekla sam Tenu pred televizorom s hrpom slatkiša ispred sebe. Čim sam progovorila opazila sam kako joj se cijelo tijelo ukočilo baš kao da sam je uhvatila u nekoj nedopuštenoj radnji.

- Tena, znaš da smo se dogovorile kako nema slatkiša prije jela. Uostalom, odakle ti sve to? – upitala sam povišenim glasom.

- Iz trgovine, jasno! – drsko je odvratila što nimalo nije sličilo njoj.

- Znam dušo, ali odakle ti novac? – pomirljivo sam upitala.

- Od džeparca – kratko je odgovorila vrativši se ponovo praćenju televizijskog programa.

Nisam imala ni snage ni volje dalje raspravljati s njom. U glavi mi je pulsiralo i osjećala sam kako me obuzima navala mučnine. Tena ulazi u pubertet, a određene promjene ponašanja u tom razdoblju sasvim su normalne, razmišljala sam uspinjući se u spavaću sobu. Jednog dana, kad izađe iz njega, obje ćemo se smijati njenoj drskosti.

Kako je vrijeme odmicalo Tenino je ponašanje postajalo sve gore. Od nekad mirne i poslušne djevojčice postala je drsko i bezobrazno derište. Naglu promjenu njezina ponašanja pripisivala sam adolescenciji jer slične sam priče o tome slušala i od svojih kolegica na poslu. Ipak, negdje u dubini svog srca znala sam kako mojoj Teni nedostaje očinska ljubav. Premda sam joj cijelog života nastojala pružiti najviše što sam mogla, bila sam svjesna kako to nije dovoljno. Nažalost, moj bivši suprug Boris nikada nije pokazao želju zbližiti se sa svojom kćeri. Smatrao je kako s nekoliko telefonskih poziva godišnje ispunjava svoju roditeljsku dužnost. Ni najmanje ga nije brinulo kakav primjer daje svojoj kćeri. Srce bi me zaboljelo čim bih ugledala Tenino lišce kada bi nakon razgovora s njim spustila slušalicu.

- Mama, zašto i mi nismo kao sve druge normalne obitelji? Zašto me tata ne voli? – tužno bi me upitala dok joj se pogled mutio od suza.

- Dušo, on te jako voli sigurna sam u to, samo ti to ne može pokazati na pravi način zbog toga jer trenutačno ima određenih problema – tješila sam je najbolje što sam znala.

Kako drugačije djetetu objasniti odnose koje je i odrasloj osobi često teško shvatiti. Premda me Boris u prošlosti silno povrijedio nisam željela kćer opterećivati ružnim pričama o njemu. Kakav god da je, bio joj je otac i mala je pravo na njega. Odlučila sam nazvati Borisa i ozbiljno porazgovarati s njim. Možda je napokon došlo vrijeme da zakopamo ratne sjekire radi dobrobiti našeg djeteta. Nazvala sam broj telefona u stan u kojem smo zajedno živjeli no ni nakon poduže zvonjave Boris se nije javljao. Već sam namjeravala prekinuti vezu kada se nakon nekoliko trenutaka oglasila telefonska sekretarica. Ostavila sam kratku poruku da moram razgovarati s njim. Nadala sam se od sveg srca kako u svom pijanstvu neće zaboraviti na to.

Sljedećeg tjedna Tena je najavila kako se njihov razred uskoro sprema na školsku ekskurziju u Opatiju. Bilo je to još jedno opterećenje za moju već ionako katastrofalnu financijsku situaciju. Tena je bila oduševljena jer nikada nije bila na moru. Nisam imala srca uskratiti joj to. Premda mi se od iznosa troškova zavrtjelo u glavi, odlučila sam nekako uštedjeti novac kako bih Teni ispunila želju. Kada sam joj priopćila svoju odluku, od oduševljenja je počela plesati po sobi.

- Hvala ti, mamice, nemaš pojma koliko si me usrećila! Napokon ću i ja vidjeti more – nije prestajala ponavljati. No, moja je sreća, na žalost, bila kratkog vijeka.

Po povratku iz Opatije Tena je ponovo postala druga osoba. Činila sam sve da joj ugodim, ali njoj to nije bilo dovoljno. Neprekidno je bila namrgođena i svadljiva, planula bi za svaku sitnicu. Teška srca morala sam priznati sebi kako gubim nadzor nad svojom djevojčicom. Nešto se očito događalo s njom ali nisam znala što. Prvi tračak sumnje pojavio se jednog subotnjeg popodneva kad sam, stavljajući rublje na pranje među njezinom odjećom ugledala nekoliko nepoznatih odjevnih predmeta. Najviše me iznenadilo što ta odjeća uopće nije bila po Teninu ukusu. Uvijek je nosila samo udobnu sportsku odjeću. Ova pak ovdje, učinila mi se previše izazovnom, ali i skupom za novčane mogućnosti jedne dvanaestogodišnjakinje.

- Tena, možeš li malo doći ovamo – zazvala sam je iz kupaonice. – Reci mi kada si kupila ove stvari i odakle ti novac? – sasula sam paljbu na nju čim se pojavila.

- Dobila sam ih. Osim toga, što se to tebe zapravo tiče? – drsko je odvratila dok sam šokirano gledala u nju.

Prije nego što sam se snašla, ruka mi je poletjela i pljusnula sam je posred lica. Ovo je bio prvi put da sam podignula ruku na nju. Premda sam se istog trena pokajala zbog svoje nagle reakcije, nisam više znala što učiniti. Naprosto nisam imala pojma kako više izaći s njom na kraj. Od njezinog oca Borisa nije bilo pomoći.

- I ti me mrziš kao i tata, zar ne? Uvijek sam vam predstavljala samo teret, možeš to napokon priznati! – vrištala je Tena dok su joj niz obraze tekle suze i otrčala u sobu. Odlučila sam je pustiti da se smiri a potom ozbiljno porazgovarati s njom. Za to vrijeme namjeravala sam posjetiti Borisa. Morat će mi pomoći oko Tene, barem toliko joj duguje.

Ponešto umirena takvim mislima stigla sam pred zgradu u kojoj je živio. Pozvonila sam ali nitko mi nije otvarao. Kada sam se okrenula poći, na prvom se katu otvorio prozor.

- Gospođo, koga trebate? – upitala je postarija gospođa znatiželjno me gledajući.

- Tražim gospodina Borisa. Znate li možda gdje bi mogao biti? – upitala sam s nadom.

- Naravno, gospon Boris je već nekoliko mjeseci u bolnici – pojasnila je susjeda.

- Što se dogodilo, zar je bolestan? – začudila sam se.

- Ne gospođo, Boris je u klinici za odvikavanje od alkohola. Baš je proteklog vikenda bio na kratkom dopustu, ne biste vjerovali kakav je to sad čovjek. Vi ste mu prijateljica? – znatiželjno je upitala.

Boris na odvikavanju? Da čovjek ne povjeruje. Njegov alkoholizam prema mom mišljenju već predugo traje i nisam polagala velike nade u njegovo izlječenje. Koliko je samo puta meni obećao da će se liječiti, ali nikada nije održao obećanje.

Vrativši se kući, Tenu sam zatekla pred televizorom. Kada sam ušla u sobu nije me ni pogledala. Umorno sam uzdahnula i svalila se na trosjed pored nje.

- Mlada damo, mislim kako bismo nas dvije trebale ozbiljno porazgovarati jer ovako dalje ne ide. Najprije te želim zamoliti da mi oprostiš što sam onako ružno reagirala. Nisam te željela povrijediti i jako mi je žao zbog toga. Ti si već velika djevojčica koja može shvatiti koliko me boli tvoje ponašanje i tvoj nedostatak poštovanja. Znam da to nije opravdanje, ali jednostavno sam izgubila kontrolu. Molim te da mi obećaš kako ćeš barem pokušati promijeniti svoje ponašanje, u redu? Možeš li mi napokon reći što te zapravo muči? – upitala sam blago na što je ona samo zurila u pod.

- Ništa me ne muči, samo, ponekad osjećam kao da nikome nije stalo do mene. Ti radiš po cijele dane, a tata me uopće više ne zove – promucala je.

- Dušo, to nipošto ne znači da te ne volimo. Tata je u bolnici, upravo sam razgovarala s njegovom susjedom koja mi je to rekla. Nalazi se na odvikavanju od alkohola. Sigurna sam da te on jako voli samo najprije mora riješiti vlastite probleme. Što se pak mene tiče, znaš da moram raditi kako bih nam osigurala sredstva za život – obrazložila sam dirnuta njezinim riječima. Nepoznata odjeća koja se nalazila u perilici rublja sada mi više nije bila ni na kraj pameti.

Od tog dana Tenino se ponašanje ponešto popravilo. Premda je i dalje bila nepristupačna i vrijeme provodila uglavnom u svojoj sobi, izostala je ona njezina drskost. Ipak, kada sam nakon nekog vremena odlučila posjetiti njenog razrednika kako bih se uvjerila da je i ondje sve u redu, dočekalo me neugodno iznenađenje. Tena je, kako je rekao, znatno popustila u učenju. Od nekada odlične učenice sada je bila tek prosječna s čak nekoliko neopravdanih izostanaka što me posebno iznenadilo. Uvijek je voljela školu i učenje te nisam mogla pretpostaviti što ju je moglo nagnati da bježi s nastave. No, ništa me nije šokiralo više od riječi koje sam potom čula. Nakon što je uz vidljiv osjećaj nelagode prvo pročistio grlo, znala sam kako mi ima još nešto za reći.

- Gospođo Vera, žao mi je što vam moram reći kako to nije sve. U posljednje vrijeme Tenino je ponašanje postalo veoma čudno. Nedavno je u razredu izbio neugodan incident kada ju je jedna učenica optužila za krađu. Koliko sam shvatio, za vrijeme ekskurzije iz putne torbe Tena je ukrala nekoliko odjevnih predmeta. Ne mogu sa sigurnošću tvrditi je li to istina ili ne, ali vi kao Tenina majka trebali biste to najbolje znati. Djevojčica tvrdi kako je riječ o skupoj odjeći, a njezini roditelji, veoma ugledni ljudi u našem gradu, školi čak prijete sudskom tužbom. Nadam se da shvaćate koliko je ovo neugodna situacija za sve nas. Nipošto ne bih želio biti indiskretan, ali ima li Tena možda kakvih problema kod kuće? Takvim ponašanjem djeca najčešće samo nastoje privući pozornost odraslih stoga vas molim da pokušate o tome porazgovarati s njom. Unatoč svemu, ona je divna djevojčica – završio je svoj monolog.

Šokirano sam zurila u njega ne mogavši pronaći prave riječi. Sada je sve u mojoj glavi napokon počelo sjedati na svoje mjesto. Sve one nepotrebne sitnice pa čak i odjeća koju je Tena donosila kući nisu bile ničiji poklon već naprosto ukradene stvari. Stresla sam se na tu pomisao.

Dok sam koračala hodnikom suze ogorčenosti i poniženja tekle su mi niz lice. Bože, zašto to radi? O ne, ovoga puta neće sve tako lako proći, pomislila sam i požurila kući. Tena se uskoro vraća iz škole i tada će, željela to ili ne, morati suočiti sa mnom. Neću joj dopustiti da ponovo uzmakne nego će mi ovoga puta  zaista morati sve objasniti, bjesnjela sam. No Tena se iz škole nije vratila u uobičajeno vrijeme! Koliko god da sam bila bijesna zbog svega što je učinila, počela me hvatati panika što je još uvijek nema. Više nisam mogla čekati prekriženih ruku. Ne znajući odakle da krenem, počela sam nazivati njene školske prijateljice ne bih li tako saznala što ju je zadržalo. Na moju veliku žalost svi su mi rekli ono što sam već znala. Nastava je odavno završila ali nitko nije znao gdje bi Tena mogla biti. Već sam dohvatila torbicu u namjeri da ju potražim kada me prenuo zvuk zvona na vratima. Pao mi je kamen sa srca. Kada sam otvorila vrata i pred sobom ugledala dva uniformirana policajca a između njih svoju Tenu, lica podbuhlog od plača, ostala sam zatečena.

- Tena, što se dogodilo?

- U redu je gospođo, umirite se. Možemo li nakratko ući? – upitao je stariji policajac.

- Naravno, izvolite, što se to ovdje događa? – zbunjeno sam upitala.

- Odmah ćemo vam objasniti gospođo. Je li ova djevojčica ovdje vaša kći? – upitao je pokazavši na Tenu.

- Da, u čemu je problem? – upitala sam još uvijek ništa ne shvaćajući.

- Vaša je kći danas u robnoj kući uhvaćena u krađi. Pokušala je otuđiti traperice. Ovoga puta su odustali od prijave jer je vaša kći čvrsto obećala kako se ovakvo što više nikada neće ponoviti. Unatoč tome, dužnost nam je u ovakvim slučajevima porazgovarati s roditeljima. No, nisam siguran da će tako biti i sljedećeg puta ako se to ponovi. Je li tako Tena? – rekao je strogo i pogledao u Tenino uplakano lice na što je ona posramljeno kimnula glavom.

- Tena, ali zašto? – jedva sam uspjela procijediti u nevjerici. – Ne samo da si popustila u školi i nakupila neopravdane sate, nego sad još i kradeš – uzrujano sam započela premda sam znala da ovakav način razgovora ne vodi nikamo. – Možeš prestati sa svojim lažima. Napokon sam sigurna odakle potječu sve one stvari koje neprestano donosiš. Ne znam samo kako te nije sram? Ta uvijek si imala sve što si željela! Reci mi zašto mi to činiš? – sada sam već glasno jecala.

- Varaš se, nikada nisam imala sve što sam željela! Misliš da sve možeš kupiti novcem, je li tako? Želim svoga tatu! Gdje je moj tata? – zaridala je.

Na njezine riječi sam se slomila. Moje dijete silno pati za svojim ocem a ja više ne znam što učiniti kako bih joj pomogla. Jesam li možda na neki način i sama kriva za njen problem? Znala sam kako su takva razmišljanja potpuno beskorisna. Nije imalo nikakvog smisla predbacivati si tuđe pogreške. To što Boris nije mario za vlastito dijete, priznala ja to ili ne, boljelo me više od ičega. Ipak, nisam ga mogla prisiliti na nešto što očito nije želio. Zagrlila sam Tenu koja je još uvijek jecala pokušavajući je umiriti.

- Dušo, zašto mi nisi povjerila da imaš problem? Znaš da si mi uvijek sve mogla reći. Bila sam silno zabrinuta jer sam shvatila da se nešto događa s tobom, ali nisam mogla ni pomisliti da je sve otišlo tako daleko. Oprosti, možda sam zakazala kao majka, ali želim da znaš da te volim više od ikoga na svijetu i da ću učiniti sve kako bih ti pomogla. Ovo traje već duže, zar ne? – blago sam upitala na što je Tena samo kimnula glavom.

Dugo smo tako sjedile zagrljene i ovo je bilo prvi put poslije ne znam koliko dugo vremena da se potpuno otvorila. Premda su me neke stvari iz njezine ispovijedi šokirale, bez osude sam slušala njezino priznanje jer sam znala da će nakon ovog razgovora nekako ipak sve biti drugačije.

- Što kažeš da sutra zajedno posjetimo Borisa? Mislim da je došlo vrijeme da napokon zaboravimo prošlost. Što ti misliš o tome? – oprezno sam upitala a osmijeh koji je ozario lice moje kćeri rekao mi je više od tisuću riječi.

Za GIP piše Sanja Petričević

Konakt podaci: E-mail Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite., Te.+385 34/269-163, Mob. +385 99/688-1549