Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Pon09242018

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Ludo sam se zaljubila u oženjenog susjeda

ludo se zaljubila

Bojanove ruke milovale su mi lice a potom su njegove usne nježno dodirnule moje. Dok sam mu uzvraćala poljubac srce mi je udaralo kao ludo. Osjećaj je bio predivan i poželjela sam da nikada ne prestane. Bojane, oh, Bojane…. – prošaptala sam prije nego što me netko laktom snažno trknuo u rebra.


- Žao mi je, ali ovdje nema nikakvog Bojana. Ili barem ne onog zbog kojeg ti je očito ponovo proradila mašta – narugala se moja prijateljica Vedrana ispod glasa. – Bilo bi puno pametnije kada bi se potrudila pratiti nastavu. Fizika ti ionako nikada nije bila jača strana, osim toga, profesor te već nekoliko puta čudno pogledao – prosiktala mi je tik do uha.


- Što? – zbunjeno sam upitala osvrnuvši se oko sebe. Kada mi je napokon postalo jasno da se još uvijek nalazim u učionici i to još na omraženom satu fizike osjetila sam golemo razočarenje. Dakle, i ovoga puta je sve bio samo plod moje bujne mašte. Kada barem ne bi bilo te odvratne Gordane! Sigurna sam da bi sve bilo puno lakše. Bojan me voli, znam to ali osjeća obvezu prema toj trudnoj guski. U protivnom ne vidim zašto bi takvog muškarca zanimao netko tako običan poput nje, razmišljala sam.
Dok se profesor svim silama trudio što bolje pojasniti povezanost između zemljine površine i sile teže osjetila sam kako me obuzima dosada. Moj Bože, kao da bi takvo što ikoga moglo zanim…. – nisam uspjela dovršiti misao jer su njegove sljedeće riječi napokon uspjele privući moju pozornost. Dok je govorio o zakonitostima njihovog međusobnog privlačenja odjednom sam se sva pretvorila u uho. Hm, možda ovo i nisu baš takve gluposti. I možda bih upravo zahvaljujući tome mogla riješiti svoj problem, palo mi je na pamet. Malo po malo u glavi mi se počeo rađati paklen plan. Morala sam imati Bojana samo za sebe pa makar to značilo i nauditi Gordani.
- Što ti je? Nekako si šutljiva danas. Opet raz

mišljaš o Bojanu, zar ne? – komentirala je Vedrana dok smo se vraćale iz škole.
- Možda – neodređeno sam odgovorila.


- Doista ne razumijem što te spopalo u posljednje vrijeme. Tip je deset godina stariji od tebe. Uz to je i oženjen. Oženjen! Shvaćaš? A uskoro će dobiti i bebu – naglasila je kao da to već ionako nisam znala. – U redu, priznajem da je jako zgodan, ali to i dalje ne umanjuje činjenicu da nije za tebe – nastavila je kvocati.
- Što ti znaš o ljubavi? Još uvijek se nisi čak ni poljubila s dečkom – prosiktala sam sada već na rubu živaca. - Volim Bojana i borit ću se za njega. Znaš kako se kaže, u ratu i u ljubavi, sve je dopušteno – odbrusila sam na što je Vedrana napokon zašutjela.


Dok smo se primicale zgradi u kojoj smo stanovale, ja na prvom, a Vedrana na drugom katu, već izdaleka sam ugledala Bojana. Gol do pojasa, u trapericama i s golemim škarama u rukama, podrezivao je živicu. Istog trenutka srce mi je poskočilo od uzbuđenja. Moj Bože, kako je zgodan. Mogla bih ga satima gledati, pomislila sam dok smo mu prilazile.


- Bok, cure, što ima? – nasmijao se nakratko prekinuvši s poslom kad nas je opazio. Bio je dovoljan samo jedan pogled na njegov napeti, oznojeni torzo da protrnem od uzbuđenja.
- Kao i uvijek, znaš, škola i to… – započela je Vedrana.
- Kako kod koga – prekinula sam ju namjestivši pritom svoj najzavodljiviji osmijeh. I Bojan se nasmijao a na njegovim obrazima su se pojavile poznate jamice koje sam toliko obožavala. Bila sam svjesna da zurim u njega no nisam si mogla pomoći.
- Kako je Goga? Dolazi li kući za vikend? – ponovo se javila Vedrana. Već na sam spomen njegove supruge osjetila sam snažan ubod ljubomore. Najradije bih zadavila Vedranu što se uopće usudila spomenuti tu vješticu.
- Dobro je, hvala, no žali se kako joj je dosadno u bolnici. Liječnik kaže da će najvjerojatnije morati čuvati trudnoću sve do porođaja – odgovorio je Bojan a lice mu je poprimilo zabrinut izraz.


- Ne brini, Bojane, izdržat će ona to. Još samo malo – tješila ga je Vedrana a ja sam osjetila kako moje dosad dobro raspoloženje naglo splašnjava. Željela sam uživati u Bojanovom društvu i smijati se s njim a ne razglabati o njegovoj ženi. Ponašanje moje prijateljice doista je prelazilo sve granice i morala sam tome nekako stati na kraj.
- Čini se napornim – lukavo sam započela. - Idem se presvući a potom ti mogu pomoći – brzo sam dodala a potom, ne pričekavši odgovor, brzo požurila u zgradu.
- Dobro, možeš li mi, molim te, reći što to izvodiš? Znaš, postajem ozbiljno zabrinuta za tebe – ispitivala me Vedrana dok me pokušavala sustići.
- A možeš li ti, molim te, napokon začepiti?! – proderala sam se.
- Martina, tvoje ponašanje izmiče kontroli. Zaboga, opameti se. Ne možeš li shvatiti da Bojan voli Gogu. Tako besramno se uvaljivati oženjenom čovjeku – mrmljala je okrećući glavom dok smo se uspinjale stubama.


- Ovo je moj život i ne želim da se itko upliće u njega – prosiktala sam otključavajući vrata svog stana i ne pozdravivši ju, bijesno zalupila vratima za sobom. Koja glupača! Samo bi mi još ona trebala soliti pamet, bijesno sam pomislila otvarajući hladnjak gdje mi je kao i uvijek mama ostavila ručak koji je samo trebalo podgrijati. Kada sam shvatila da je na današnjem jelovniku varivo od mahuna prezrivo sam frknula nosom. Odlučila sam si na brzinu složiti sendvič kako bih se čim prije mogla vratiti Bojanu.
Bojan, oh Bojan…. – dok sam iz hladnjaka vadila nareske misli su mi se počele vraćati na onu večer kad se prvi put pojavio pred mojim vratima. Upravo sam se vratila iz popodnevnog turnusa u školi a mama i tata su još uvijek bili na poslu. Pripravila sam si vruću čokoladu i odvrnula glazbu kada me prenulo zvono na ulaznim vratima.
- Bok, nadam se da ne smetam. Ja sam vaš novi susjed i imam mali problem – nelagodno se nakašljao.


- Pokušao sam iskušati sreću i kod vaših susjeda no čini se kako nisu doma – ispričavao se a ja sam mislila da sanjam te da ću se svakog trena probuditi. Muškarac koji je stajao pred mojim vratima bio je toliko privlačan da me njegova pojava doslovce ostavila bez daha. Dok se bosonog, u trapericama i košulji zavrnutih rukava zbunjeno premještao s noge na nogu zurila sam u njega kao u priviđenje. Imao je predivne tamne oči obrubljene najduljim trepavicama koje sam ikada vidjela. Nos mu je bio dug i pravilan, kosa crna poput ugljena i moram priznati kako sam u jednom trenutku pomislila da mi se ukazao ni manje ni više već sam bog Eros.
- Oh, oprostite, gospođice, nisam se predstavio. Ja sam Bojan – kratko je rekao pruživši mi ruku dok sam poput zadnje glupače potpuno nepomično i dalje zurila u njega.
- Gospođice, jeste li dobro? – trgnula sam se tek kada se zabrinuto zagledao u mene.


-  Da, jesam, naravno – propetljala sam. – Možete me zvati Martina. Kako vam mogu pomoći? – napokon sam se uspjela pribrati.
- Riječ je o tome da imamo majstore a upravo nam je ponestalo mineralne vode. Na žalost, već je kasno da idem u prodavaonicu pa me zanimalo da nemate slučajno jednu bocu viška? Vratim vam odmah ujutro – nasmijao se a ja sam ponovo morala uložiti silan napor da ostanem pribrana.
- Naravno, kako da ne. Odmah ću je donijeti. Ili, možete i ući…- naglo sam se prekinula shvativši koliko sam  pogriješila.
- Hvala, no radije bih pričekao ovdje – uputio mi je topao osmijeh a ja sam osjetila kako se topim od miline. Nekoliko sekundi kasnije dok sam mu pružala bocu vode a on ljubazno zahvaljivao, došla sam u napast da mu kažem kako uopće nema potrebe da je donosi natrag. Ali, kada mi je palo na pamet da ću ga tako već sutra ponovo vidjeti brzo sam se predomislila. Premda bih mu najradije postavila milijun pitanja o tome gdje izlazi, ima li djevojku i slično, jezik mi je doslovce bio zalijepljen za nepce. Na odlasku sam mu uspjela tek odmahnuti rukom i promrmljati nešto što je trebalo nalikovati pozdravu.


Te noći nikako nisam uspijevala usnuti. Bojanov lik mi je neprekidno lebdio pred očima. Nisam mogla dočekati jutro kako bih sve ispričala Vedrani.
- Moj Bože, stara, savršen je. Pravi Don Juan, ustvari, mislim da zapravo više nalikuje Banderasu ali dobro, to nije ni važno. Znaš što, mislim da mu se sviđam. Da si samo mogla vidjeti kako me gledao – ushićeno sam prepričavala Vedrani sljedećeg jutra na putu do škole.
- Hm, čini se da te se poprilično dojmio naš novi susjed. No ako je uistinu tako zgodan kao što govoriš kako možeš biti sigurna da već nema djevojku? – sumnjičavo me pogledala. Njezina primjedba me trgnula iz zanosa.


- Moram priznati da mi takvo što uopće nije palo na pamet – zamišljeno sam dodala.
- Ali, dobro, nikad se ne zna, zar ne? – Vedrana me ohrabrujuće podbola laktom u rebra i odmah mi je bilo lakše.
Žurno žvačući sendvič primaknula sam se prozoru. Virnuvši van uvjerila sam se da je Bojan još uvijek ispred zgrade. Koliko god da sam se trudila odvratiti pogled od njegovog snažnog mišićavog tijela to mi naprosto nije polazilo za rukom. Bojanova pojava kao da je imala neku čudnu moć nada mnom. Kao hipnotizirana buljila sam u njegove snažne bicepse i sanjarila o tome kako bi bilo naći se u njegovom zagrljaju. Dok sam trpala u usta i posljednji komadić misli su mi se ponovo stale vraćati u prošlost, na jutro kada se Bojan iznova pojavio pred mojim vratima s posuđenom bocom vode u rukama. Sjećam se da sam morala uložiti silan napor kako bih prikrila uzbuđenje zbog toga što ga ponovo vidim.


- Bok – uspjela sam promucati i više nego svjesna prilika koje su mi tog jutra išle u korist. Tata je već odavno bio na poslu a mama je otišla frizeru jer je imala slobodan dan na poslu. Bila je to savršena prilika da malo bolje upoznam Bojana i odlučila sam kako je ovoga puta neću prokockati.
- Izvoli, vraćam ti vodu koju si mi sinoć onako velikodušno posudila – našalio se uz neodoljiv osmijeh.
- Ali, to nije sve. U znak zahvalnosti donio sam ti mali dar. Nadam se da voliš ovu s lješnjacima – prokomentirao je pružajući mi čokoladu. Ne mogu vjerovati! Ovo je sudbina. Kako bi drugačije Bojan mogao znati da mi je upravo ta najomiljenija, ozareno sam pomislila.
- Hvala. No, sad se ja osjećam tvojim dužnikom – iznenada sam se odvažila. - U hladnjaku ima svježe limunade. Jesi li možda za jednu čašu? – upitala sam dok mi je srce, u iščekivanju njegovog odgovora lupalo kao ludo.


- Ne bih želio smetati. Znam da ti je tata na poslu a gospođa mama je sigurno zauzeta spravljanjem ručka…  - kolebao se. Već sam otvorila usta kako bih mu rekla da sam sama doma no predomislila sam se u posljednji tren.  
- Makar što! Nikome nećeš smetati – izmaknula sam se kako bih ga propustila u stan.
- Dobro, možda samo na kratko – dodao je nesigurno kročivši u hodnik.
- Mama! Čuješ li? Imamo gosta! – proderala sam se premda sam dobro znala da nije doma.
- No, što si se ukipio, sjedni. Odmah ću nam donijeti limunadu. Mama je zacijelo otišla u obližnju prodavaonicu. Ne razumijem, uopće nisam opazila kada je izišla – pravila sam se nevještom.
Dok smo ispijali limunadu opazila sam da se Bojan osjeća prilično nelagodno. Pogled mu je stalno bježao prema prozoru i nisam se mogla oteti dojmu kako se osjećao poput ptice u kavezu. Kako su minute prolazile Bojan je postajao sve nervozniji. Panično sam se trudila zapodjenuti bilo kakav razgovor.
- Hm, i kako je u ško…
- Od kud si doš… - progovorili smo u isto vrijeme.


- Dobro, ti prva – nasmijao se i učinilo mi se da se napokon počinje opuštati.
- Zapravo, zanimalo me gdje si ranije stanovao? Da pogodim, nisi iz Zagreba. Ovdje si zbog posla. Jesam li u pravu? – samouvjereno sam upitala. Rukama sam snažno stezala čašu s limunadom kako Bojan ne bi primijetio koliko drhtim.
- Ne bih rekao – nasmijao se. – Iz Zagreba sam ali ne stanujem u ovom kvartu toliko zbog posla koliko zbog ljubavi – nastavio je na što sam osjetila kao da me iznenada ošinuo grom. Ne, ovo nije moguće, ja sanjam…. Zar će me sada i poljubiti? Dakle, bila sam u pravu. I on se već pri prvom susretu zaljubio u mene – sva sam se zajapurila od sreće. Odjednom mi više nisu drhtale samo ruke već i cijelo tijelo. Činilo se kako je to i Bojan opazio.
- Martina, jesi li dobro? Želiš li da malo otvorim prozor? Izgledaš kao da imaš vrućicu.
- Ne, sve je u redu, dobro sam, samo nastavi – promucala sam.


- Ne mogu reći da kvart nije lijep ali, zapravo, ovdje smo silom prilika. Goga je već šest mjeseci trudna i, na žalost, od samog početka pojavile su se neke komplikacije zbog kojih joj je liječnik savjetovao mirovanje u bolničkom krevetu. Goga mi silno nedostaje. Sva sreća da nam je sada bolnica u blizini pa ju napokon mogu posjećivati kad god to poželim – naglasio je. Koja sad Goga? I kakva trudnoća? – poželjela sam zaurlati ništa ne shvaćajući. A tada, malo po malo, napokon mi je sinulo što mi Bojan pokušava reći. Dakle, oženjen je tom Gogom koja još pritom nosi i njegovo dijete. A ja glupača povjerovala da je zaljubljen u mene, ogorčeno sam pomislila. Dok su mi bol i ljubomora razdirale grudi osjećala sam se poput pravog idiota.  
- Dakle, ako sam dobro shvatila, smisao tvog života nalazi se u svakodnevnoj šetnji od stana do bolnice i obrnuto – prosiktala sam.
- Ali, dobro, to je u redu ako nekog istinski voliš – brzo sam dodala kad se Bojan upitno zagledao u mene.
- U pravu si, Martina, jako volim svoju ženu. Premda me liječnici uvjeravaju da će sve biti u redu jedva čekam da napokon sve završi i da se Goga s našim malim anđelom vrati doma.  Sretan sam što radim kao programer u obližnjoj računalnoj tvrtci tako da imam fleksibilno radno vrijeme koje mi dopušta posjetiti ju kad god poželim – dovršio je dok sam u šoku zurila u njega. Ako sam i pomislila kako će se Bojan u jednom trenutku glasno nasmijati i reći da je zapravo sve bilo samo šala, ugledavši tugu na njegovom licu potonula mi je i posljednja nada. Činilo se da jako voli svoju ženu i da je istinski bio zabrinut za nju.
- Hvala za osvježenje. Na žalost, morao bih krenuti. Čeka me još puno posla. Goga ovog vikenda nakratko dolazi doma. Siguran sam da bi te voljela upoznati. Hoćeš li svratiti do nas? Možda na šalicu kave – njegov glas trgnuo me iz letargije.


- Bit će mi zadovoljstvo – začula sam se kako odgovaram premda je to bilo posljednje što sam doista željela.
Dok sam jurila van kako bih se pridružila Bojanu u poslu uhvatila sam se kako razmišljam o trenutku kada sam napokon upoznala Gogu. Moram priznati da me njezin jednostavan izgled poprilično zatekao. Onako smeđokosa i niska, s dioptrijskim naočalama koje su prema mom mišljenju dodatno nagrđivale njezino već ionako sitno lice, u odnosu na svog supruga, mogla se smatrati tek prosječnom.
- Bok Martina – veselo je rekla otvorivši mi vrata. – Drago mi je što smo se napokon upoznale. Bojan mi je puno pričao o tebi. A što je s Vedranom? Zar ona nije mogla doći? – upitala je pruživši mi ruku koju sam nevoljko prihvatila.
- Na žalost, ima drugih obveza – slagala sam. Vedrani sam tog popodneva namjerno prešutjela kamo odlazim.
 - Upravo sam pristavila čaj od kamilice. Znaš, taj mi je najomiljeniji. Osim toga, Bojan tvrdi kako je zdrav i za bebu. Trebala bih roditi za otprilike dva i pol mjeseca – ponosno je naglasila pogladivši se po već poprilično nabreklom trbuhu. Koja umišljena glupača! Tolika samouvjerenost kod nekoga tko nalikuje golemoj, napuhnutoj lopti? – zlobno sam pomislila spustivši samozadovoljan pogled na svoje duge, noge u pripijenim kratkim hlačicama.
Dok smo ulazili u malu ali vrlo urednu kuhinju, Goga je nastavila veselo brbljati. Zanimalo ju je sve o meni. Od toga kako se snalazim u školi i kakve su mi ocjene pa sve do toga imam li dečka.
- Znaš, prava si sretnica što ideš u gimnaziju. Jednog dana moći ćeš birati studij a kada ga napokon i završiš, svi putovi bit će ti otvoreni. Govorim ti to iz osobnog iskustva. I dan danas žalim što sam već nakon prvog neuspješno položenog ispita odustala od studija kroatistike – dodala je s uzdahom. Njezino pametovanje počelo mi je sve više ići na živce. Živjela sam još jedino za trenutak kada će nam se u kuhinji pridružiti Bojan.
- Oh, oprosti, zacijelo ti dosađujem svojim pričama. Na koncu, nisi došla slušati žalopojke jedne propale studentice, zar ne? Želiš li probati kekse? Izvrsni su! Jutros ih je donijela moja mama – sretno je dodala odloživši pred mene tanjurić s keksima.
- Ne hvala, ne želim se udebljati – prezirno sam otpuhnula. Znaš, jako pazim na liniju. Nipošto ne bih željela da jednog dana izgledam poput slonice – otrovno sam dodala odmjerivši ju od glave do pete. Prema izrazu na Goginom licu shvatila sam da ju je moja opaska prilično povrijedila no nimalo nisam marila za to.
– Razumijem, naravno – zbunjeno je propetljala lica zažarenog od nelagode. – Ni ja nisam uvijek izgledala ovako…. Nadam se da ću nakon porođaja brzo uspjeti vratiti svoju nekad vitku liniju – dodala je kao da se opravdava a ja sam potajice likovala u sebi.
- A gdje je Bojan? – provalilo je iz mene kad više nisam mogla izdržati.


- Mislim da je u kupaonici. Od jutros uporno pokušava popraviti perilicu no čini se da mu to baš i ne polazi za rukom – napokon se ponovo pribrala.
- Što? Zar neće doći s nama popiti čaj? – uznemireno sam upitala.
-  Ne vjerujem. Moj mužić ipak više navija za kavu – nasmijala se. Prepredena guska! Dakle ipak nije takvo nevinašce kakvim se predstavlja. Mužić?! Kako da ne! Shvatila je što osjećam prema Bojanu i sada me pokušava napraviti ljubomornom – bijesno sam pomislila.
Te noći san mi ponovo nije dolazio na oči. Neprekidno sam mislila na Bojana. Maštala sam o njegovim snažnim rukama na svom tijelu. Bilo mi je jasno da moja ljubav ozbiljno prelazi u opsesiju no nisam si mogla pomoći. Morala sam pronaći načini reći mu što osjećam inače bojala sam se kako bih mogla poludjeti. Samo da nema te glupe Goge i njezinog derišta. Bojan bi već odavno pao na moje čari!
Tog dana u školi bila sam neispavana i uopće nisam pratila nastavu. Kada me profesorica latinskog prozvala kako bih odgovorila na pitanje koje mi je upravo postavila zbunjeno sam se osvrtala oko sebe.


- Martina, ponašaš se kao da si upravo ispala iz aviona. Možeš li mi, molim te objasniti što se to događa s tobom u posljednje vrijeme? Iz posljednjeg testa dobila si negativnu ocjenu a obzirom na ovo danas, ne gine ti još jedna jedinica. Mislim da je već i pticama na grani jasno da si se zaljubila, ali to nije opravdanje za izbjegavanje školskih obveza – ukorila me profesorica dok je ostatak razreda urlao od smijeha. Zajapurivši se od nelagode uspjela sam promucati nekakvu ispriku na što se ona ipak smilovala i rekla kako će ispitivanje odgoditi za sljedeći sat.
- Što je tebi? Stvarno si čudna u posljednje vrijeme. Bojan te toliko zaludio ili što? Ne možeš li se napokon pomiriti s tim da već ima ženu – zapitkivala je Vedrana dok smo se vraćale iz škole a tada naprosto više nisam mogla izdržati.


- Jučer sam upoznala famoznu Gogu. I znaš što? Uopće mi se nije svidjela – pojasnila sam kada se upitno zagledala u mene.
- Oh, mislila sam da ćemo je zajedno posjetiti. Iskreno, voljela bih je upoznati– pomalo razočarano je rekla što me još više razbjesnilo.
- Goga! Goga! Zar ti je jedna debela ženturača važnija od mene? Ja sam ti prijateljica. Zar si to zaboravila? – prosiktala sam dok me Vedrana zaprepašteno promatrala.
- Martina, molim te, ne govori tako. Žena je trudna. Nosi dijete, shvaćaš? Potpuno je normalno da se udebljala. Uostalom, poznajući Bojana sigurna sam da ni Goga ne može biti toliko loša. Ili te možda nekako uvrijedila jučer? – upitala je raširivši oči kao da joj je ta mogućnost tek sada pala na pamet.
- Misliš da bih joj to dopustila? Čekaj samo! Vidjet će ta uobražena guska s kim ima posla – zaprijetila sam dok je Vedrana zabrinuto okretala glavom. Premda još uvijek nisam imala pojma što ću učiniti kako bi Bojan napokon postao samo moj znala sam da ću se boriti svim raspoloživim silama da to postignem.
- Bok, oprosti što kasnim – ispričala sam se Bojanu kad sam napokon sišla pred zgradu.


- Koješta. Ionako sam uskoro gotov. Ali, eto, ako baš želiš možeš pokupiti grančice koje su preostale. Samo, bojim se da ćeš trebati rukavice – rekao je nasmiješivši se. Dok mi je pružao rukavice ruke su nam se dotaknule i osjetila sam ugodne trnce po tijelu. Oh, Bože, sigurna sam da je ovo učinio namjerno. Ništa ne brini, ljubavi. Uskoro ćeš biti moj i bit ćemo sretni do kraja života, zanosila sam se u sebi skupljajući otpad.
Kada smo nešto kasnije napokon završili s poslom Bojan me pozvao k sebi na sok.


- Zaslužili smo osvježenje, zar ne? Osim toga, siguran sam da bi te Goga rado vidjela. Ne prestaje pričati o tome koliko si dobra i lijepa. Znaš, sutra ujutro se ponovo vraća u bolnicu i dobro bi joj došlo malo društva – molećivo me pogledao. Premda nisam imala želju ponovo vidjeti Gogu nisam se željela zamjeriti Bojanu.
- Oh, Bože, potpuno sam zaboravio da ujutro moram u firmu zbog sastanka – iznenada se udario po čelu a lice mu je poprimilo namršten izraz. Istog trenutka u meni je zaključala ljubomora i zaprijetila ugušiti me. A tada sam napokon uvidjela svoju priliku i srce mi je poskočilo od uzbuđenja.
- Ništa ne brini. Rado ću poći s Gogom umjesto tebe. Nastava mi je ionako popodne – tobože vedro sam dodala.
- Doista bi to učinila za mene? Ne znam kako da ti zahvalim. Ostavit ću vam novac za taksi. Na tebi je samo da već oko osam budeš kod nas – zahvalno je dodao.
Učinit ću da sve izgleda kao nesretan slučaj i tako ću Bojana napokon imati samo za sebe. Ovo je prilika koja se ne propušta – kovala sam svoj pakleni plan te noći prevrćući se po krevetu.
Narednog jutra rano sam ustala i još jednom u glavi prešla svaki pa i najmanji detalj svog, vjerovala sam, maestralno smišljenog plana. Kad sam sišla u kuhinju zatekla sam mamu kako užurbano dovršava svoj doručak.  
- Bok dušo. Jutros si nekako uranila – prokomentirala je čim me ugledala.
- Moram s Gogom do bolnice. Bojan ima nekog posla a torba s potrepštinama joj je prilično teška – pojasnila sam.
- To je doista lijepo od tebe. Goga je predivna mlada žena. Moj Bože, pa ja već kasnim – žurno je dodala bacivši pogled na sat. - Prije nego što odeš u školu svakako uključi perilicu i, naravno, ne zaboravi usisati svoju sobu – davala mi je posljednje upute grabeći pritom torbicu. – Možda se danas malo kasnije vratim s posla. Prije škole svakako još jednom ponovi gradivo i nemoj zaboraviti ručati…. – doviknula je iz hodnika prije nego što su se za njom napokon zatvorila vrata.


Dok sam nešto kasnije zvonila na Goginim vratima osjećala sam čudnu mješavinu straha i uzbuđenja. Unatoč tome, smatrala sam kako je moj plan jedino rješenje mojim problemima i nije mi padalo na pamet odustati sad kad sam do u tančine isplanirala čak i najmanji detalj. Premda sam i ovoga puta na sebi imala udobne kratke hlačice i top bez naramenica namjerno sam ih skombinirala s tenisicama na platformu. Poslužit će svrsi, a moja priča o tome kako sam se spotaknula će svima djelovati puno uvjerljivije – razmišljala sam. Kada se na vratima napokon pojavilo Gogino nasmijano lice unatoč knedli koju sam cijelo vrijeme imala u grlu znala sam da više nema uzmaka.
- Hej, drago mi je što te vidim. Bojan je maločas otišao a ja sam pozvala taksi. Dok ga čekamo možda bi željela nešto popiti?– ljubazno je upitala na što sam samo odmahnula glavom. – Nemaš pojma koliko mi je žao što te gnjavim ali u bolnicu uvijek nosim torbu krcatu pidžamama i higijenskim potrepštinama a ne bih se smjela naprezati – dodala je kao da se ispričava. Dok sam promatrala golemu putnu torbu iza njezinih leđa osjetila sam kako mi se odjednom počinju znojiti dlanovi. Pustit ću ju da prva krene stubama a potom….Odjednom više nisam mogla dočekati da krenemo. Predložila sam Gogi da pričekamo taksi ispred zgrade na svježem zraku.
Dok sam se s golemom torbom u rukama polako spuštala stubama za Gogom ona je nastavila veselo brbljati. S prijezirom sam odmjeravala njezino golemo tijelo u šarenoj, trudničkoj haljini i njezine nezgrapne kretnje. Nestrpljivo sam očekivala trenutak kada će napokon spustiti ruku kojom se pri spuštanju grčevito pridržavala za rukohvat. Već smo se bližili odmorištu u prizemlju i preostalo je još samo nekoliko stuba do izlaza a ona to još uvijek nije učinila. Počela me hvatati panika.


No, hajde glupačo! Gora si od pijavice. Pusti se već jednom, što čekaš?! – vrištala sam u sebi a kada se to nekim čudom napokon i dogodilo više ništa nisam željela prepustiti slučaju. Nagonski sam ispustila golemu putnu torbu kako bih oslobodila ruke. No tada se dogodilo nešto nepredviđeno. Goga je nekako posrnula. U napadu panike uspjela me zgrabiti za ruku. Bila sam potpuno nespremna za to, osim toga, ispred nogu mi se našla golema torba o koju sam se spotaknula. Nisam stigla ni kriknuti jer smo se već naredne sekunde zajedno survale niz stube. Sljedeće čega se sjećam bilo je Gogino zapomaganje koje je uskoro potpuno utihnulo ali i nesnosna bol koju sam osjećala u cijelom tijelu, posebice u lijevoj ruci. Premda me hvatala slabost znala sam da se ne smijem onesvijestiti. Golemim naporom uspjela sam okrenuti glavu a ono što sam ugledala užasnulo me. Na tlu pored mene nepomično je ležala Goga. Sklopljenih očiju i blijedog  lica iskrivljenog u čudnu grimasu, podsjetila me na beživotnu krpenu lutku. Najviše me užasnuo izgled njezinih nogu. Bile su svinute pod čudnim kutom a između njih se širila lokva krvi. Obuzela me strava. Cijelo tijelo mi se počelo nekontrolirano tresti. Posljednjim atomima snage uspjela sam kriknuti. Bože, što sam učinila. Ubila sam Gogu i njezino dijete! Pomoć! Molim vas, neka nam netko pomogne! – zajecala sam prije nego što sam potonula u tamu.


Kada sam nešto kasnije došla k svijesti, shvatila sam da sam u bolnici. Mama je sjedila pored mene.
- Martina, dušo, probudila si se. Odmah ću pozvati liječnika – rekla je s vidljivim olakšanjem.
Pokušala sam se pridići no to se pokazalo nemogućom misijom. Lijeva ruka mi je sve do ramena bila u gipsu dok mi je u desnu bila zabodena igla s infuzijom. Premda mi je glava doslovce pucala od bola istog trenutka sam se svega prisjetila. Strah pomiješan s grižnjom savjesti izazvao mi je mučninu.
- Samo mirno, zlato. Bit ćeš dobro, ne brini – prošaptala je mama pomilovavši po kosi.


Prestani! Ne zaslužujem tvoje suze. Ja sam ubojica, okrutna ubojica – vrištalo je sve u meni premda sam znala da ništa nisam mogla učiniti da spriječim naš pad. Nisi li upravo to i planirala – neki glas u glavi nije mi dao mira. U tom trenutku užasno me izjedala krivnja. Dala bih sve na svijetu da nekako mogu vratiti vrijeme unazad. Goga je bila dobra osoba samo što ja to, zaslijepljena ljubomorom i zavišću nikada nisam željela priznati. Napokon shvaćam da su ona i Bojan zapravo bili stvoreni jedno za drugo. Ali sada je kasno kajati se. Ubila sam Gogu i njezino dijete i sada ću platiti za to. Bože,zašto sam to morala učiniti?– razmišljala sam dok su mi suze curile licem.
- Ja sam kriva za sve. Da nisam bila onako nespretna to se nikad ne bi dogodilo – drhtavo sam prošaptala.


- Ne plači dušo, nisi kriva što si se spotaknula i pritom povukla i Gogu niz stube. Gospođa Marić, Gogina susjeda tvrdi da je čula buku a potom tvoje dozivanje u pomoć. Odmah je nazvala hitnu pomoć a potom izjurila vidjeti o čemu je riječ. Šokirala se kada je u podnožju stubišta ugledala vaša nepomična, okrvavljena tijela. Zaklinje se da se još nikada u životu nije toliko uplašila – tješila me mama brišući mi suze. Teško je i opisati koliki sram sam osjećala u tom trenutku. Najradije bih sve priznala mami no nisam imala hrabrosti. Upravo u tom trenutku u sobu je ušao doktor.

- Hej, mlada damo, nećemo sada plakati. Pa ti si naš heroj. Unatoč ozbiljnoj ozljedi ruke, o potresu mozga da i ne govorimo, uspjela si dozvati pomoć i time spasiti čak dva života. Inače, ja sam doktor Damir i brinut ću se o tebi dok potpuno ne ozdraviš – nasmijao se potapšavši me po zdravom ramenu.
- Ne razumijem – promucala sam. – Pokušavate mi reći da je Goga dobro? Oh, hvala Bogu – nasmijala sam se kroz suze. – A što je s….
- Goga je prije sat vremena unatoč ozljedama rodila zdravog dječaka. Osjeća se dobro koliko je to moguće obzirom na nešto kompliciraniji prijelom noge ali ne sumnjamo kako će njen oporavak biti brz i uspješan. Što se pak malenog tiče, budući da je porođaj malo uranio bit će mu potrebna posebna njega i boravak u inkubatoru no, bit će sve u redu. Ah, da, da ne zaboravim, upravo sam susreo Bojana. I on te pozdravlja i zahvaljuje na svemu - vedro je nastavio.


Unatoč tome što sam i dalje osjećala užasnu krivnju sad kada sam znala da su Goga i njezin sin dobro osjetila sam silno olakšanje. Znam da će proći još puno vremena dok ne uspijem sve zaboraviti. Mladenačka zaluđenost odvela me stranputicom i sada iskreno žalim zbog toga. Svakodnevno molim i zahvaljujem nebesima što nisu dopustila da svojom nepromišljenošću izazovem još veću tragediju. Koliko god da sam ju nekad bespravno mrzila sada sam sigurna u jedno. Goga je borac i ima veliko srce. Ako ikada i dozna za moje namjere uvjerena sam da će biti u stanju oprostiti mi. Premda me još uvijek guši snažan osjećaj krivnje, želim se nadati kako će mi i samoj jednog dana to poći za rukom.

Za GIP piše Sanja Petričević

Konakt podaci: E-mail Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite., Te.+385 34/269-163, Mob. +385 99/688-1549