Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Pet12142018

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Hoće li moj sin u sedamnaestoj postati otac?

– Možda da ipak složim još koji? Znaš koliko Dino može pojesti – dvoumila sam se.

- Zaboga, ima i više nego dovoljno za sve. Kao da je našem sinu stalo do hrane. Kladim se da već nekoliko mjeseci unazad živi samo za ljeto i ove praznike na moru. Sunce, more, zgodne djevojke.... Znaš kakva je današnja mladež – nastavio je.

- Nisi ni ti puno bolji, znaš? – nasmijala sam se priprijetivši prstom. – Nemoj misliti da sam zaboravila kako si odmjeravao onu bujnu plavušu prošlog ljeta dok se sunčala na plaži pored nas – nastavila sam se šaliti.

- Dobro, pobijedila si. Priznajem da je plavuša bila jako privlačna ali ti znaš da ja ipak oduvijek više volim crnke – zavodljivo je dodao pomilovavši moje tamne uvojke. Istog trenutka oboje smo prasnuli u glasan smijeh. Bilo je tako lijepo znati da smo napokon na zasluženom godišnjem odmoru i da više nikamo ne moramo žuriti. Uskoro je gradsku vrevu trebao zamijeniti mir i tišina naše male vikendice u Opatiji. Ove godine u njoj smo odlučili ugostiti i naše dugogodišnje prijatelje Teu i Damira, te njihovu šesnaestogodišnju kći Sandru. Bit će to izvrsna prilika da se nakon tko zna koliko dugo vremena ponovo pošteno ispričamo. Premda smo se redovito čuli telefonom, nismo živjeli u istom gradu i ponekad je, baš kao i sada, znalo proći i po nekoliko mjeseci a da se uopće ne vidimo. Nisam nimalo sumnjala u to da ćemo se u Opatiji unatoč pomalo skučenom prostoru naše vikendice svi skupa uspjeti dobro odmoriti i napuniti baterije za nove radne pobjede. Dok sam razmišljala o tome ispred naše kuće je zatrubio automobil.

- Naši prijatelji su točni, nema što – veselo sam rekla domahnuvši im kroz otvoren prozor. Odjevena u prozračnu ljetnu haljinu s golemim slamnatim šeširom na glavi, Tea mi je s širokim osmijehom na licu vedro odmahnula. – Moj Bože, kako je Sandra narasla. Ne mogu vjerovati da je to ona ista štrkljava djevojčica od prije nekoliko mjeseci – u nevjerici sam okretala glavom ugledavši mladu tamnokosu djevojku kako izlazi iz automobila. – Dok ja završim s pakiranjem hrane vi možete izići na terasu i rashladiti se limunadom. Već sad je jako vruće, osim toga, pred nama je dug put i sigurna sam da će svima prijati. Ne brini, ja ću vam se pridružiti za čas – prokomentirala sam vrativši se sendvičima. – I, naravno, molim te provjeri što je s Dinom. Očekujem da za desetak minuta svi budemo spremni za pokret – dobacila sam svom suprugu dok je izlazio iz kuhinje.

Nekoliko minuta kasnije kada je napokon sve bilo spremno pridružila sam se veselom društvu na terasi.

- Renči, izvrsno izgledaš! Ne mogu vjerovati da si toliko smršavjela od zadnji put – prokomentirala je moja prijateljica ugledavši me.

- Hvala, ni ti ne izgledaš loše – uzvratila sam ljubeći je u obraz. – A što se tiče toga koliko sam smršavjela.... Samo ti mene tješi – vedro sam dodala. – Sandrice, dušo, ne mogu vjerovati da si to ti – obratila sam se njezinoj kćerki koja se znatiželjno ogledavala oko sebe.

- Sandra, možeš li napokon izvaditi te slušalice iz ušiju. Teta Renata upravo razgovara s tobom – proderala se Tea zakolutavši očima.

- Oh, oprostite, što ste me ono pitali? – upitala je Sandra prenuvši se.

- Ništa, samo sam komentirala koliko si narasla u posljednje vrijeme. Postala si prava djevojka za kojom će se ubrzo otimati mladići – zadivljeno sam rekla.

- Bok svima. Evo i mene! Spremni? – upitao je moj sin Dino dojurivši na terasu. Opazila sam kako su mu se ugledavši Sandru oči razrogačile od iznenađenja.

- Sandra, to si stvarno ti? – upitao je u nevjerici. – Jako si se promijenila. Nekako si.... Izgledaš skroz drugačije, znaš... Što si učinila s kosom? – zbunjeno je petljao dok se Sandra ohrabrena njegovim komplimentima samo tajanstveno smješkala.

- Žao mi je što prekidam idilu, posebice vas mladih, no namjeravamo li stići u Opatiju prije mraka, krajnje je vrijeme da napokon krenemo – javio se Damir jedva suzdržavajući osmijeh.

Putovanje do Opatije bilo je dugo i iscrpljujuće. Unatoč tome, kad smo se u večernjim satima napokon zaustavili pred vikendicom svi smo bili i više nego dobro raspoloženi. Posebice se to odnosilo na Sandru i Dinu koji za cijelog vremena vožnje nisu prestajali prisno razgovarati jedno s drugim.

- Što kažete da odmah nakon večere odemo na kupanje? More je ugodno toplo – predložio je moj suprug vadeći stvari iz prtljažnika.

- Nemam ništa protiv, dapače. Uostalom, što se mene tiče i ne moram večerati. Ionako uopće nisam gladna. Renči, što ti kažeš? – uzbuđeno je upitala Tea.

- Slažem se – kratko sam odgovorila kopajući po torbi u potrazi za kupaćim kostimom.

- Mama, ja neću s vama. Boli me trbuh – izjavila je Sandra zavjerenički pogledavši u Dinu. Iz aviona se moglo vidjeti kako oboje jedva čekaju ostati sami. Odlučila sam Dinu ostaviti u uvjerenju kako nemam pojma što se događa a zatim odmah ujutro porazgovarati s njim.

Dok smo svi zajedno uz šalu i vrisku uživali u čarima morske vode bila sam sretnija no ikad što sam se sjetila našim prijateljima predložiti zajednički odmor. Tea je od djetinjstva bila moja najbolja prijateljica i život bez nje bio mi je nezamisliv. Nakon što smo zajedno završile školu i upisale studij život nas je odveo na različite strane ali time nipošto nije doveo u pitanje naše prijateljstvo. Premda sam studirala u Zagrebu, Bjelovar je i dalje ostao moj najomiljeniji grad i svaki trenutak koristila sam kako bih u njemu posjetila svoju obitelj ali i najdražu prijateljicu Teu.

Nakon završenog fakulteta Tea se uspjela zaposliti kao profesorica u našoj bivšoj srednjoj školi i moram priznati da sam bila sretna zbog nje. Kada sam na trećoj godini studija upoznala Viktora, moju prvu veliku ljubav, bila sam toliko zaluđena njime da sam potpuno izgubila volju za učenjem. Nastavak mog studija ekonomije jedno je vrijeme čak bio upitan. Bila su uzaludna sva preklinjanja mojih roditelja da najprije završim fakultet i stanem na vlastite noge. Silno sam voljela Viktora i željela sam se čim prije udati za njega. Upravo Tea je bila ta koja mi nije dopustila da si zbog kratkotrajne zaluđenosti upropastim život i snove o karijeri.

- Znam da si jako zaljubljena i da ti se teško koncentrirati na učenje ali, molim te razmisli koliko ćeš izgubiti ako sada odustaneš od svega. Prihvati se knjige, za udaju će već biti vremena i kasnije. Ako te Viktor doista voli, čekat će – uvjeravala me sve dok joj to napokon nije pošlo za rukom. Kada me samo nekoliko mjeseci kasnije Viktor ostavio, a ja to neočekivano dobro prihvatila, shvatila sam da je bila u pravu. To s Viktorom bila je prolazna zaluđenost i danas sam joj neizmjerno zahvalna što me na vrijeme uspjela dozvati k pameti.

Narednog jutra ustala sam prilično kasno. Unatoč tome u kući je vladao mir i shvatila sam kako ostali još uvijek spavaju. Upravo sam u kuhinji kuhala kavu kad mi se moj sin Dino iznenada prikrao s leđa.

- Mogu li i ja dobiti šalicu bijele kave? – upitao je zvučno me poljubivši u obraz.

- Naravno, nego čini li se to meni ili je tvoje raspoloženje jutros na zavidnoj razini? Kad si uopće ustao? Mislila sam da si još uvijek u krevetu – zadirkivala sam ga.

- Nisam mogao spavati pa sam ustao ranije i otišao plivati – slegnuo je ramenima.

- Ti da nisi mogao spavati?! Doista ne mogu povjerovati u to – nasmijala sam se pozorno motreći njegovu reakciju no Dino je mirno nastavio zuriti u šalicu s kavom pred sobom. Shvatila sam da ako se ne poslužim lukavstvom neću uspjeti izvući iz njega ono što sam namjeravala.

- Znaš, drago mi je što ostali spavaju kako bih mogla malo porazgovarati s tobom. Jesi li se javio Ivani? Uvjerena sam da nestrpljivo očekuje tvoj poziv – tobože nezainteresirano sam dodala na što je Dino ravnodušno odmahnuo glavom.

- Nisam još, ali nikamo mi se ne žuri. Ima vremena, već ću to učiniti – zapanjeno sam slušala kako govori. Već sam zazinula kako bih mu pojasnila da nije nimalo lijepo ponašati se tako prema svojoj djevojci kada me moj sin preduhitrio.

- Mama, vidim da goriš od nestrpljenja kako bi doznala sviđa li mi se Sandra, ali sve da i jest tako, nisam ti dužan polagati račune o tome. Moji osjećaji su moja stvar i volio bih kada bi tako moglo i ostati – posramljeno sam slušala kako mi govori. Tako mi i treba kad guram nos ondje gdje mu nije mjesto. Dino više nije mali i možda će biti najbolje da otvoreno porazgovaram s njim, prijekorno sam pomislila u sebi.

- Imaš pravo, oprosti, samo... Voljela bih znati da je sve u redu. Ivana je divna djevojka i ne bih voljela da ju povrijediš – iskreno sam rekla.

- Slažem se s tobom, mama, ali Ivana mi je samo prijateljica. Dobro, poljubili smo se nekoliko puta ali učinili smo to u trenutku slabosti. Oboje smo se složili kako to ništa ne znači. Nismo u vezi, ako si na to mislila – napokon se otvorio.

- Ako ti tako kažeš, sine, premda, moram priznati da mi je pomalo i žao zbog toga, znaš? Ivana mi je oduvijek bila simpatična – nasmijala sam se pomilovavši ga po kosi. Moj sin je oduvijek bio prilično zatvoren i rijetko je govorio o svojim osjećajima tako da sam ovakvu otvorenost mogla smatrati velikim pomakom u našem odnosu. Moram priznati da sam pomalo odahnula zbog toga. Koliko god da sam se trudila ne razmišljati o tome, moj sin se iz dana u dan sve više pretvarao u odraslog muškarca. Znala sam da se itekako približava dan kada će upoznati ženu svog života, zasnovati obitelj i zauvijek otići iz roditeljskog doma, na što je na koncu i imao pravo. Dino mi je bio sve na svijetu, moj jedini sin, i moram priznati da sam kao i svaka druga mama zbog te spoznaje osjećala određenu tugu.

Prošlo je nekoliko dana a ja sam počela opažati kako moj sin sve više vremena provodi sa Sandrom. Prema osmijehu koji mu nije silazio s lica i čudnom sjaju u očima svojstvenom samo zaljubljenim osobama shvatila sam da je njihovo druženje odavno prešlo granicu prijateljstva. Premda sam se pomalo pribojavala zbog toga imala sam povjerenja u Dinu i znala kako nikada ne bi učinio nešto nepromišljeno. Činilo se kako su i naši prijatelji ubrzo shvatili što se događa između naše djece.

- Nemoj mi reći da nisi opazila koliko su Sandra i Dino zaljubljeni? Premda se trude to sakriti čini se da se doista jako vole. Preslatki su, zar ne? – upitala me Tea jednog jutra dok smo zajedno ispijale kavu.

- I više od toga – nasmijala sam se. – Te mladenačke ljubavi su uvijek takve. Iznenada dođu i uglavnom, još brže prođu – dodala sam s osmijehom prisjetivši se svoje ljubavi s Viktorom za koju sam nekoć bila sklona vjerovati kako će trajati vječno.

- Oprosti, ali ovoga puta se ne mogu složiti s tobom. Prave ljubavi jesu vječne. I samo da znaš, doista ne bih imala ništa protiv toga da jednog dana budemo prije – našalila se moja prijateljica na što smo obje prasnule u smijeh.

Vrijeme je prolazilo i naš godišnji odmor se bližio kraju. Premda sam znala da povratak u Zagreb donosi sa sobom i nove obveze, nisam nimalo žalila zbog toga. Nakon gotovo mjesec dana provedenih na moru osjećala sam se poletno i odmorno. Znala sam da je ideja o zajedničkom odmoru s našim prijateljima bila pun pogodak. Jedva sam čekala naredno ljeto kako bismo sve ponovili.

Vrativši se u Zagreb, naši su prijatelji tu noć ostali prespavati kod nas. Dok smo ih narednog jutra ispraćali nisam mogla ne opaziti tugu na Dininom licu. Shvatila sam kako se jedva suzdržava da ne zaplače. Znala sam da moj sin silno žali zbog toga što više neće tako često viđati Sandru. Stajao je ondje i zurio kako odmiče njihov automobil. Izgledao je toliko očajno da me to uspjelo ganuti.

- Dođi, Dino, idemo unutra. Jesi li za tople palačinke s čokoladom? – upitala sam kako bih ga oraspoložila.

- Ne hvala, nisam gladan. Idem u sobu – bezvoljno je promrmljao.

- Znam da ti nije lako, ali, vjeruj mi, već uskoro ćeš ponovo vidjeti Sandru – tješila sam ga ne znajući koliko sam zapravo blizu istini. – Osim toga, u današnje vrijeme postoji mobitel, internet..... Možete se čuti kad god to poželite – nastavila sam.

- Znam mama, ali to jednostavno nije to. Nema ni deset minuta kako je Sandra otišla a već mi užasno nedostaje. Želio bih ju držati za ruku, biti u njenoj blizini....Mislim da ju volim i bojim se da će me ondje u Bjelovaru brzo zaboraviti – slomljeno je prošaptao pokrivši rukama lice.

- Ne brini, Sandra je draga djevojka i uvjerena sam da i ona prema tebi osjeća isto. Ljubav je nešto prelijepo i umjesto što kukaš trebao bi uživati u svakom trenutku pa makar to značilo i vezu na daljinu – pokušavala sam ga utješiti. Prema tmurnom izrazu njegovog lica činilo se kako je Dinina ljubav doista puno jača nego što sam ja to mislila.

Uskoro se naš život ponovo vratio u kolotečinu. Leon i ja smo se vratili na posao a Dino je krenuo u školu. Vjerovala sam kako će mu povratak u školske klupe pomoći da barem na trenutak zaboravi Sandru, no to se nije dogodilo. I dalje je neprekidno govorio samo o njoj a telefonski računi koje smo dobivali premašivali su sva naša očekivanja. Jednom prilikom Leon mu je to čak i otvoreno prigovorio.

- Dobro Dino što se to događa s tobom. Razumijem da si zaljubljen, ali zaboga nismo milijarderi da si možemo priuštiti bacanje ovolikog novca na telefonske račune. Ako i narednog mjeseca napraviš ovoliki račun budi uvjeren da ću ti to odbiti od džeparca – povikao je moj suprug dok je Dino spuštene glave zurio u pod.

- Leone, pusti ga na miru. Zar si zaboravio da si se i ti u njegovoj dobi ponašao isto, ili barem slično – branila sam ga.

- Možda, ali se ne sjećam da sam toliko vremena provodio na telefonu. Zaboga, baciti ovoliko novca zbog njihovih besmislica? Zanima me samo o čemu ste toliko dugo razgovarali? O glumcima, pjevačima, možda vremenu? – zgražao se zureći u telefonski račun. – Ne misliš li da bi te puno jeftinije izišla mjesečna vozna karta do Bjelovara. Odi lijepo k njoj pa si gugućite do mile volje. Ovakve besmislene troškove doista više ne namjeravam plaćati svojim novcem – Leon je nastavio vikati mahnuvši pritom telefonskim računom pred Dininim nosom.

- E, pa da znaš da možda i hoću! Još ovog vikenda putujem u Bjelovar – Dino je iznenada poskočio iz naslonjača i unio se Leonu u lice. – Sandra i ja se volimo i nitko i ništa ne može spriječiti našu ljubav!– gorljivo je rekao. Potom se okrenuo i bez riječi izišao iz sobe. Opazila sam kako je Leon ostao poprilično šokiran njegovim istupom. Ovo je bilo prvi put da mu se Dino ovako otvoreno suprotstavio.

- Balavac bezobrazni! Da mi je samo znati što si umišlja – ljutito je promrmljao moj suprug.

- Leone, umiri se. Mislim kako si ovoga puta doista pretjerao. Dino je istinski zaljubljen u Sandru i tu nema ništa loše. Možda bi bilo najbolje da se oboje prestanemo uplitati u ono što nas se zapravo ne tiče – nježno sam dodala ugledavši zabrinutost na njegovom licu.

- Hm, možda si u pravu, ali to ne znači da ja i dalje ne stojim iza ovoga što sam rekao. Ovoga puta je naš sin doista pretjerao i jednom za svagda bi se trebao naučiti odgovornosti – promrmljao je.

Od tog dana u našem je domu zavladala tiha misa. Dino se durio i jedva da bi progovorio koju riječ sa nama. Taman sam se ponadala da nije mislio ozbiljno kada je rekao kako namjerava otputovati za vikend, kada mi se tog petka, dok sam u kuhinji spravljala ručak prikrao s leđa.

- Mama, ujutro putujem u Bjelovar. Zanimalo me možeš li mi posuditi nešto novca? Imam nešto ušteđevine, no to mi nije dovoljno – nelagodno je rekao.

- Dino, ti doista silno želiš ponovo vidjeti Sandru, zar ne? – upitala sam pozorno ga motreći. U njegovim očima vidjela se odlučnost kao još nikada do sad. – U redu, pomoći ću ti, ali, moraš mi obećati kako ćeš biti pametan i paziti na sebe. Odmah ću javiti Tei da dolaziš – rekla sam dohvativši telefon.

- Ne, mama, doista nema potrebe. Znaš, želio bih iznenaditi Sandru – rekao je osmjehnuvši se. – Ti si najbolja mama na svijetu. Ne brini, sve će biti u redu – tješio me dok sam mu pružala novac.

Vikend je došao i prošao. Kada se Dino vratio iz Bjelovara opazila sam da je sretniji no ikad. Lice mu je doslovce blistalo i kao majka, bila sam sretna zbog njega.

Otprilike mjesec dana kasnije opazila sam kako se moj sin iz nekog čudnog razloga odjednom počeo povlačiti u sebe. Izgubio je tek stoga sam pretpostavila kako on i Sandra imaju problema. Premda nisam imala pojma što bi moglo biti posrijedi jer mi je njihovo neprekidno gugutanje preko mobitela već polako počelo ići na živce, odlučila sam ne gnjaviti ga nepotrebnim pitanjima. Ako i imaju kakvih problema ne sumnjam da će ih uskoro riješiti. Bude li Dino osjetio potrebu za tim već će mi i sam povjeriti ono što ga muči, razmišljala sam. Još kada mi je potvrdio kako nema nikakvih problema u školi, prestala sam zapitkivati.

Nekoliko dana kasnije imala sam slobodan dan koji sam odlučila iskoristiti za temeljito pospremanje stana. Leon je kao i svakog drugog dana bio na poslu a Dino u školi kada me prenulo zvono na ulaznim vratima. Premda nisam imala pojma tko bi to mogao biti jer nisam očekivala posjetu pošla sam otvoriti vrata. Nemalo sam se iznenadila kada sam pred njima ugledala Sandru.

- Sandra, dušo, kakvo iznenađenje! Otkud ti ovdje? – zapanjeno sam upitala.

- Bok Renata, trebala bih Dinu – pomalo nervozno je odgovorila.

- Dino je u školi. Ne bi li i ti trebala biti ondje?

- Mogu li ga pričekati? – upitala je previdjevši moje pitanje.

- Naravno, oprosti, izvoli, uđi – smeteno sam ju pozvala. – Mogu li ti ja kako pomoći?

- Moram razgovarati s Dinom – ponovila je. Nisam mogla ne primijetiti kako je njezino ponašanje u najmanju ruku bilo čudno. Osim toga, Sandrine oči bile su natečene i mogla sam se okladiti u to kako je još maločas iz nekog razloga plakala.

- Želiš li što popiti? Jesi li gladna? – zapitkivala sam kako bih prekinula nelagodnu šutnju koja je nastupila. Sandra se udobno zavalila u naslonjač i netremice zurila u televizijski ekran.

- Ah, ne, hvala vam, nisam gladna, ionako mi je zlo – odsutno je odgovorila. Moram priznati da me Sandrino ponašanje zbunjivalo no budući da očito nije bila raspoložena za nastavak razgovora ispričavši se poslom ostavila sam ju pred televizorom.

Otprilike sat kasnije Dino se vratio iz škole. Čim je u naslonjaču pred televizorom ugledao Sandru lice mu je zasjalo od sreće.

- Bok malena, ovo je predivno iznenađenje, znaš – veselo je rekao privivši ju u naručje. Nisam mogla ne opaziti kako Sandra iz nekog razloga ovoga puta nije dijelila njegovo oduševljenje. Na njezinom licu jasno se ocrtavala zabrinutost. Uzvratila mu je pozdrav tako što ga je mlako poljubila u obraz.

- Dino, moramo razgovarati – naglasila je nakon čega su se njih dvoje pokupili i nestali u Dininoj sobi.

Taman sam se zaputila u kuhinju pripremiti večeru kad su se vrata Dinine sobe naglo otvorila a iz nje istrčala Sandra sva u suzama.

- Sandra, dušo, što se.... – nisam uspjela dovršiti pitanje a ona je već izjurila iz stana.

- Mama, gdje je Sandra? Oh, Bože – prestravljeno je rekao Dino dotrčavši iz sobe i odjurio za njom. Premda mi sva ova jurnjava uopće nije bila jasna pretpostavljala sam da su se Sandra i Dino posvađali a to me još više uvjerilo u to da se njih dvoje doista vole. Ne kaže se uzalud, tko se tuče taj se voli. Eh, ta mladost, razmišljala sam ništa ne sluteći dok sam sjeckala povrće za juhu. Očekivala sam kako će se Dino i Sandra već ubrzo zagrljeni i nasmijani ponovo pojaviti u stanu. Kada se to niti sat vremena kasnije ipak nije dogodilo moram priznati da sam počela osjećati zabrinutost. Postavljajući stol začula sam otvaranje ulaznih vrata.

- Hej, djeco, večera.... – nisam uspjela dovršiti kada sam ugledala Leona u hodniku. – Ah, to si ti. Mislila sam da je Dino i....

- Gdje je taj mulac? Nemoj mi samo reći da nije u stanu – smrknuto je upitao dok sam ništa ne shvaćajući zurila u njega.

- Dino je nakratko izišao sa Sandrom, mislim, i ona je ovdje pa....

- Što? Sandra je tu? Bože, moram to odmah javiti Damiru. Ljudi su izvan sebe od brige. No prije toga svakako moram pronaći Dinu. Znaš li možda da li je ponio mobitel sa sobom? – upitao je dok su mu oči sijevale od gnjeva. Još nikada do sad nisam vidjela Leona ovako uzrujanog.

- Leone, pričekaj, molim te. Kako bi bilo da mi najprije objasniš što se događa – upitala sam.

- Doista to želiš znati? E, pa, dobro onda. Dino je Sandri napravio dijete. Zadovoljna? – proderao se dok sam u nevjerici odmahivala glavom.

- Ne.... To nije moguće... – petljala sam u potpunom šoku.

- Oh, itekako je moguće. Sandra je jutros sve priznala roditeljima. Damir me odmah nazvao. I, samo da znaš, naš razgovor nije bio nimalo ugodan. Mislim da su upravo na putu ovamo. Da čujem, što sad imaš za reći u obranu svog sinčića? – sarkastično je upitao. – Dino se ne javlja. Možda je tako i bolje jer kad ga dohvatim... – bjesnio je tipkajući po mobitelu. Dugo nisam uspijevala progovoriti ni riječi. Zijevala sam poput ribe na suhom. Morala sam se spustiti u naslonjač u protivnom bih se zacijelo srušila. Ovo što sam upravo doznala ipak je bilo previše čak i za mene. Mozak kao da mi je potpuno stao. Nisam imala pojma što reći ili učiniti. Zbog spoznaje da bi naš sedamnaestogodišnji sin uskoro mogao postati otac mračilo mi se pred očima. Ako se ja osjećam ovako, kako je tek našim prijateljima. Imali su velike planove za Sandru a sada se sve rasplinulo poput mjehura od sapunice. Zaboga, njoj je tek šesnaest godina! Tea je zacijelo izvan sebe, nisam prestajala ponavljati u sebi.

- Jesi li posve siguran u to što govoriš? Možda je riječ o pogrešci – mrmljala sam više za sebe dok se moj suprug bijesno ushodao po sobi. U tom trenutku oglasilo se zvono na ulaznim vratima. Leon je poskočio kao oparen. Ako je ovo Dino, bolje mu je da ga ne dohvatim – zaprijetio je dok su mu oči sijevale od bijesa.

- Leone, molim te nemoj učiniti nešto nepromišljeno. Razgovarat ćemo sa našim sinom i zajedno pronaći neko rješenje. Ne brini – pokušavala sam ga umiriti drhtureći čitavim tijelom dok je odlazio otvoriti vrata. Ubrzo se iz hodnika začula vika a već u narednom trenutku u sobu je bijesno utrčala moja prijateljica Tea.

- Kako vas samo nije sram? Kako ste to odgojili sina? Znaš li što je učinio našoj Sandri? Taj vaš balavac joj je uništio život! – zaurlala je dok su joj suze curile licem.

- Tea, molim te, barem se pokušaj umiriti. Riješit ćemo to kao razumni ljudi. Sve će biti u redu – pokušavala sam ju utješiti premda mi je i samoj utjeha itekako bila potrebna.

- Gdje je Dino uopće? I gdje je Sandra? Nismo imali pojma da je otišla k vama. Znaš li koliko smo se brinuli zbog nje. Nigdje ju nismo mogli pronaći. Uplašili smo se da si je što napravila – Tea je grcala u suzama. Uspjela sam se pridići iz naslonjača i zagrliti ju. Dok su se naše suze miješale, Tea se poput utopljenika, grčevito držala za mene.

- Što ćemo, Renči? Što ćemo.... – upitala je glasno zaridavši.

- Ne brini, sigurna sam da ćemo pronaći razumno rješenje – odgovorila sam. U tom trenutku u sobu su ušli Leon i Damir. Na Damirovom poput kreča blijedom licu jasno se vidjela zabrinutost. Bilo mi je jasno kako situacija nije nimalo bezazlena. Ne samo da smo se morali nositi s neočekivanom odgovornošću već je, kako se činilo i naše prijateljstvo bilo ozbiljno ugroženo zbog svega.

- Ovo nam doista nije trebalo – Leon je u nevjerici okretao glavom.

- Bit će najbolje ako se za početak svi smirimo. Međusobne optužbe nikamo ne vode. Mislim da bismo morali pričekati djecu i poslušati ono što nam oni imaju za reći. Tek tada ćemo moći donijeti ispravnu odluku. Skuhat ću nam kavu – rekla sam što sam mirnije mogla premda mi je svaki živac u tijelu titrao od uznemirenosti.

- Pokušat ću ponovo dobiti Dinu – dodao je moj suprug nešto smirenije. Upravo u tom trenutku začuo se zvuk otvaranja ulaznih vrata. Nekoliko trenutaka kasnije držeći se za ruke u sobu su ušli Dino i Sandra.

- Dobro, gdje si ti do sad? Već satima te pokušavam dobiti na telefon – upitao je Leon poskočivši iz naslonjača.

- Isključio sam mobitel. Želio sam u miru razgovarati sa Sandrom – mirno je odgovorio Dino.

- Pretpostavljam da znate kako je Sandra trudna, no ne brinite, spreman sam preuzeti odgovornost za nju i dijete. Mi se volimo – odlučno je rekao i zaštitnički prigrlio Sandru koja je spuštena pogleda, posramljeno zurila u pod. Nekoliko trenutaka u sobi je vladala potpuna tišina koju je uskoro prekinuo Leonov histeričan smijeh.

- Ah, da?? Samo me zanima kako to misliš izvesti? Nemaš posao, nemaš stan, ni školu nisi završio! Jesi li ti normalan? – podrugljivo je upitao.

- To nije problem. I Sandra i ja planiramo nastaviti školovanje. Ja ću ionako maturirati za koji mjesec. Čim se to dogodi, pronaći ću posao, a čim nešto zaradim, i vlastiti stan. Ne treba nam puno, dovoljno nam je to što se volimo – gorljivo je odgovorio Dino. Učinilo mi se kako se Leon na te njegove riječi ponešto smekšao. Zaklela bih se da su mu na trenutak u očima čak zablistale suze.

- Kako god – nešto pomirljivije je dodao. – Ako ste odlučili zadržati to dijete i brinuti se o njemu tada ste, ako se mene pita, koliko god to u vašim godinama zvučalo glupo učinili pravu stvar. Dijete je velika odgovornost ali i sreća. Nadam se da se svi slažemo oko toga da ćemo vam mi kao roditelji pomoći koliko god to budemo mogli. Istina, neće biti lako, no unatoč svemu, vaša odluka dokazuje kako ste spremni snositi posljedice svoje nepromišljenosti a to je u vašim godinama popriličan korak – pojasnio je Leon dok su Tea i Damir odobravajuće kimali glavama.

Premda sam znala da nam neće biti lako, s vremenom sam se počela miriti sa sudbinom. Sandra se tog dana s roditeljima vratila u Bjelovar i najnormalnije nastavila ići u školu. Ona i Dino i dalje su se redovito čuli telefonom.

- Mama, znaš, sada kad znam da ćemo Sandra i ja uskoro zauvijek biti zajedno uopće mi više ne nedostaje toliko jako. Ne mogu vjerovati da ćemo uskoro imati bebu – povjerio mi je jednog jutra dok je za kuhinjskim stolom ispijao svoju uobičajenu bijelu kavu.

- Znam, sine. Tata je rekao kako će ti odmah nakon mature pomoći u pronalaženju posla. Znam koliko si se veselio studiju ali, u ovakvim okolnostima, bolje da to ostaviš za kasnije – savjetovala sam.

- Želiš li doručkovati? – upitala sam na što je Dino odmahnuo glavom.

- Nisam gladan, osim toga, žurim u školu – rekao je pridižući se. Upravo u tom trenutku zazvonio mu je mobitel.

- Bok, malena – nježno je rekao kada se javio a tada se izraz njegovog lica naglo promijenio. – Što? Jesi li sigurna? Ah, tako.... Ne brini ljubavi, važno je jedino to da si dobro. Sad moram u školu. Čujemo se kasnije – slušala sam kako govori. Kada je napokon prekinuo vezu prodorno se zagledao u mene. Nikako nisam mogla protumačiti izraz njegovog lica.

- Čini se kako je u pitanju ipak bila lažna uzbuna – rekao je.

- Ne razumijem o čemu govoriš – odgovorila sam ništa ne shvaćajući.

- Mama, moram li ti crtati. Došlo je do nesporazuma. Sandra nije trudna. Jutros je bila kod liječnika i čini se kako je kod nje došlo do nekog poremećaja. Sada je ponovo sve u redu – nelagodno se nakašljao. Nekoliko trenutaka nisam mogla prozboriti ni riječi. Nisam znala što reći. Samo sam stajala i tupo buljila u njega.

- Oh, Bože, doista mi je žao – uspjela sam promucati.

- Ne mora ti biti mama. Volim Sandru i nisam imao namjeru pobjeći od odgovornosti, no zapravo nisam baš siguran u to da sam još uvijek spreman postati ocem. Bit će vremena za to čim ostvarim neke druge životne ciljeve. Ipak, hvala na potpori koju si mi pružila – iskreno je rekao moj sin zagrlivši me. Dok sam mu uzvraćala zagrljaj osjetila sam suze u očima. Koliko god da sam se već privikla na pomisao da ću uskoro postati bakom sada mi je bilo drago što je sve ipak završilo ovako. Kada je narednog trenutka zazvonio telefon pretpostavljala sam koga ću čuti s druge strane slušalice.

- Hej, Renči! Nadam se da ti je Dino rekao kako Sandra ipak nije trudna. Znaš, možda griješim, ali, iskreno, drago mi je zbog toga. Njih dvoje su još uvijek jako mladi i život je pred njima. Već će biti vremena za bebače – pokušavala se našaliti. – Osim toga, nekako baš i nisam sigurna da bih još uvijek željela postati bakom, a vjerujem, ni ti. Hajde, priznaj, ne mora ti biti neugodno. Na koncu, nas dvije još uvijek nismo za staro željezo, zar ne? – upitala je prasnuvši u smijeh. Nije mi preostalo ništa drugo već pridružiti joj se.

Za GIP piše Sanja Petričević, izvor www.zivotneprice.net