Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Pon09242018

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Najbolja prijateljica mi je preotela dečka


- Hm, ne sumnjam, samo što nisam sigurna koliko dugo ću moći ostati. Znaš da u nedjelju rano u jutro putujemo baki u Bjelovar. Osim toga, ni ocjene mi baš nisu blistave u posljednje vrijeme – smrknuto sam odgovorila.


- Što god! Ivona, ti si izvrsna učenica. Ne razumijem što bi tvoji roditelji željeli od tebe? Daj, pa valjda će te pustiti barem do jedan – tješila me Ana.
Lako je tebi kad imaš najbolje starce na svijetu, pomislila sam no nisam to izrekla na glas. Anini roditelji njoj nikada nisu branili izlaske niti je ograničavali u bilo kojem pogledu. Mogla se odjenuti kako god je željela, pa čak i šminkati se što je primjerice mojoj mami bilo ravno katastrofi.


- Djevojčici tvojih godina nije potrebna šminka, eventualno balzam za usne. Već će biti vremena za to – govorila bi. Osim toga, svakodnevno me ispitivala gdje i s kim se družim a posebice kakve su mi ocjene. Ako bih samo malo popustila u školi i umjesto petice kući donijela četvorku, bila je u stanju satima sjediti sa mnom i iznova prelaziti kompletno gradivo dokle god se ne bi uvjerila da sam ga svladala.


- Daj, razvedri se malo! Ne brini, uvjerena sam da će te starci pustiti na taj tulum – rekla je Ana kad smo napokon ušle u zgradu gdje smo obje stanovale.
- Vidjet ću što mogu učiniti, pa ti javim – uzdahnula sam dok je Ana već nestajala u svom stanu na prvom katu.
Dok smo te večeri mama, tata i ja sjedili za večerom u jednom trenutku sam se ohrabrila i zamolila ih da me u subotu puste k Tanji. Nakon poduljeg ispitivanja oko toga hoće li Tanjini roditelji biti prisutni  te tko će još sve biti ondje napokon su popustili.
- U redu, ali možeš ostati samo do ponoći – naglasila je mama.


- Ali mama, tek tada će postati zanimljivo – moljakala sam no ona je unatoč tome ostala neumoljiva.
Premda baš i nisam bila osobito zadovoljna, nisam više navaljivala. Nipošto nisam željela riskirati da se mama predomisli. Odmah nakon večere požurila sam u svoju sobu kako bih nazvala Anu i obavijestila je o koliko toliko sretnom ishodu.
- Joooj stara, tako sam sretna! Jedva čekam subotu! Moramo odabrati što ćemo odjenuti…. – oduševljeno je brbljala Ana.
Kad smo se te subotnje večeri pojavile na Tanjinim vratima, ondje je već vladala poprilična gužva. Nakon što smo izljubile slavljenicu i uručile joj dar Tanja je naglasila kako nas želi s nekim upoznati.


- Vidjet ćete, dečko je super – tajanstveno je dodala. Dok smo se probijale kroz gomilu uglavnom poznatih lica moram priznati da sam bila poprilično znatiželjna.
- Ivona, Ana, upoznajte mog rođaka Tomu – naglasila je kad smo se napokon zaustavile pored jednog preslatkog dečka. Dok nam je pružao ruku široko se osmjehnuo. Zbog njegovog prodornog pogleda osjećala sam trnce po čitavom tijelu. Tomo je definitivno bio najzgodniji dečko kojeg sam ikada vidjela.
- Sekice, nisi mi rekla da imaš tako zgodne frendice – našalio se odmjeravajući nas. Učinilo mi se kako se njegov pogled ipak nešto duže zadržao na Ani no to mu i nisam mogla zamjeriti. Za razliku od mene koja sam čak i večeras bila u trapericama Ana je doslovce blistala u kratkoj pripijenoj haljinici koja joj je izvrsno pristajala. Ubrzo sam shvatila da Tomo nije samo zgodan već i jako zabavan dečko. Bio je dvije godine stariji od nas i išao je u privatnu gimnaziju što mi se učinilo jako cool. Čitave večeri se glupirao, pričao viceve i zbijao šale i uopće se nisam mogla prisjetiti kad sam se posljednji put u nečijem društvu toliko nasmijala. Vrijeme mi je doslovce proletjelo. Kada sam opazila da je do ponoći preostalo još samo nekoliko minuta panično sam pogledala u Anu. Premda bih dala sve na svijetu da sam mogla još malo ostati s Tomom nisam željela naljutiti roditelje.


- Moram doma! Već kasnim, mama će me ubiti. Ideš i ti ili još ostaješ? – upitala sam.
- Ostat ću još malo. Prava zabava tek počinje, zar ne? – zahihotala se pogledavši u Tomu. Istog trenutka osjetila sam snažan ubod ljubomore. Znala sam da takvo što nema smisla, no nisam si mogla pomoći. Tomo mi se jako sviđao i premda mi je Ana bila najbolja prijateljica smetalo mi je što će ostati nasamo s njim.
- Slažem se, premda mi je jako žao što su Ivonini roditelji tako nepopustljivi te zbog toga sirotica mora propuštati ono najbolje – rekao je. Prema izrazu njegova lica nikako nisam mogla pročitati ruga li mi se ili to ipak misli ozbiljno. Kako god, tužno uzdahnuvši pozdravila sam se s njima i teška srca krenula doma. Te noći gotovo da i nisam spavala jer mi Tomo nikako nije izlazio iz glave. Napokon mi je postalo jasno što znači zaljubiti se u nekoga na prvi pogled.
Sljedećeg ponedjeljka na putu do škole Ana mi je podnijela iscrpan izvještaj o svim događajima nakon mog odlaska.
- Joooj Ivona, bilo je super. Tomo i ja smo čak i zaplesali. On je stvarno super dečko, slažeš se? – upitala je.


- Aha – promrmljala sam gušeći se od ljubomore. Bilo mi je muka i od same pomisli na to da je Tomo te večeri držao u naručju moju najbolju prijateljicu dok sam ja istovremeno umirala od želje da budem s njim.
- Je li te pitao što kad sam otišla? – zanimalo me. – Mislim…. O meni – nelagodno sam dovršila kad se Ana upitno zagledala u mene.
- Pa, koliko se sjećam…. I nije baš – odgovorila je na što sam osjetila kako me obuzima tuga. Iskreno, nadala sam se čuti kako je Tomo nakon mog odlaska pokušao od nje barem doznati moj broj mobitela. Zacijelo mu je bilo neugodno. Možda Tomo i nije toliko samouvjeren kakvim se čini, tješila sam se a tada mi je pala na pamet izvrsna ideja. Raspitat ću se kod Tanje o njemu i zamoliti ju da mi pomogne. Sigurno ima i njegov broj. Kako mi to samo ranije nije palo na pamet – razmišljala sam žurno koračajući.
- Hej! Kamo ti se odjednom toliko žuri? Dovoljno je da se samo prisjetim današnjeg testa iz kemije i najradije bih se odmah vratila doma – kukala je Ana sustižući me.
Jedva sam čekala kraj prvog sata a kada je napokon završio prišla sam Tanji. Iskreno, i nije bilo baš tako jednostavno kako sam mislila jer odjednom nisam znala kako da započnem razgovor o Tomi.


- Znaš, tulum je bio odličan i… - započela sam a tada napokon odlučila biti iskrena. Na koncu Tanja mi je bila prijateljica i nije bilo razloga da to ne učinim.
- Zapravo, zanima me tvoj rođak Tomo. Sviđa mi se i zanimalo me imaš li možda njegov broj – ispalila sam kao iz topa.
- Naravno stara, zašto to odmah nisi rekla – nasmijala se tipkajući po mobitelu. Drugi sat pisali smo test iz kemije ali se nikako nisam mogla koncentrirati na pitanja. U mislima mi je neprekidno bio Tomo i jedva sam čekala kraj posljednjeg sata da ga nazovem. Kada se napokon i to dogodilo zamolila sam Anu da me pričeka na hodniku i odjurila u toalet. Drhtavim rukama otipkala sam Tomin broj. Kada se javio toliko sam se spetljala da sam odmah prekinula vezu. Glupačo! – ukorila sam se prikupljajući hrabrost za novi poziv.


- Molim? Tko je tamo? – upitao je kada se ponovo javio.
- Bok Tomo. Ivona ovdje. Upoznali smo se u subotu kod Tanje – pojasnila sam za svaki slučaj.
- Hej Ivona! Ti si ona Anina prijateljica zar ne? Što ima? – upitao je dok mi je srce udaralo kao ludo. Sad ili nikad, pomislila sam.
- Ma zapravo, ništa posebno, samo sam te željela pozvati na kavu – brzo sam rekla.
- Žao mi je, ali danas doista ne mogu. Možda neki drugi put – potonule su mi sve lađe kada je odgovorio. Ipak, još uvijek se nisam željela predati.
- U redu, tada drugi put. Ovo je moj broj pa…. Mi se možeš javiti – dovršila sam unatoč knedli u grlu. Znala sam da postupam prilično jadno no nisam si mogla pomoći.
- Ok. Čujemo se – bilo je sve što je rekao prije negoli je prekinuo vezu. Premda sam bila pomalo razočarana nisam gubila nadu.
Narednih dana živjela sam u iščekivanju Tominog poziva koji nikako nije dolazio. Nije me previše brinula jedinica koju sam dobila iz kemije kao ni ostale sve lošije ocjene koje sam počela dobivati u školi.


Kako je vrijeme prolazilo postajala sam sve očajnija. Došlo je čak dotle da sam u imeniku pronašla broj Tominog fiksnog telefona i  počela ga nazivati samo kako bih mu čula glas. Čim bi se javio, prekidala bih vezu.
Iz dana u dan postajalo mi je sve jasnije da me Tomo zapravo nikada neće nazvati. Očaj i nesigurnost koju sam zbog toga osjećala u sebi nemoguće je opisati. Zar sam mu toliko odvratna da sa mnom ne želi ni na kavu? One večeri stavila bih i ruku u vatru za to da mu se sviđam – razmišljala sam u intimi svoje sobe roneći krokodilske suze. Čak je i Ana uskoro shvatila da se nešto događa sa mnom.
- Što je s tobom stara? Nekako si mi tiha u posljednje vrijeme. Imaš kakvih problema? Znaš da meni možeš reći sve – ispitivala me sve češće. Na koncu sam popustila i sve joj rekla.
- Mislila sam da mu se sviđam – šmrcala sam kada me zagrlila. – Ana, što da radim? Tako bih željela biti s njim! – zaplakala sam još glasnije.
- Doista mi je žao što patiš. Stara, ti si se stvarno zaljubila, ha? – upitala je Ana. Iznenadilo me kada sam ugledala suze u njenim plavim očima. A tada joj je niz obraz kliznula suza, potom i još jedna….


- Ana, zašto sad ti plačeš? – zbunjeno sam upitala. Naše uloge su se iznenada zamijenile i dok sam nemoćno promatrala uplakano lice svoje prijateljice naprosto nisam znala što učiniti. – Anči, umiri se, molim te – pomilovala sam ju po kosi.
- Pusti! Ne zaslužujem to! Ja sam najodvratnija osoba na ovom svijetu – zapanjeno sam ju slušala.
- Heeej, ne može biti tako strašno – pokušavala sam ju utješiti.
- Vjeruj mi, još je gore od toga. Ivona, oprosti što ti to nisam rekla ranije ali… Slutila sam da ti se Tomo sviđa i… Vjeruj mi, nisam te željela povrijediti - nelagodno je petljala premda meni još uvijek ništa nije bilo jasno.


- Ne razumijem… – odgovorila sam.
- Ivona, ti doista ništa ne shvaćaš? – upitala je u nevjerici. – Tomo i ja smo zajedno – tiho je promrmljala. – Još od tuluma. Znam da sam te povrijedila i, vjeruj mi, jako mi je žao zbog toga – dovršila je. Tog trenutka osjećala sam se kao da me pregazio autobus. Kako mi je Ana mogla učiniti takvo što i preoteti mi Tomu? Prava prijateljica to nikada ne bi učinila…. Prvotni šok uskoro je zamijenio bijes. I danas se sramim riječi koje sam tada izgovorila Ani. Nakon što sam joj za svaki slučaj još doviknula kako je s našim prijateljstvom zauvijek gotovo, plačući sam odjurila kući.
Narednih dana u školi potpuno sam ignorirala Anu. Bila sam više nego zadovoljna kada sam shvatila koliko pati zbog toga sve do onog dana kada smo na satu tjelesnog izvodili neke vježbe u parovima. Profesor je ništa ne sluteći upario upravo nas dvije i nisam mogla učiniti baš ništa da to izbjegnem. Sjela sam na strunjaču i bijesno odmjeravala Anino graciozno tijelo kojim je očito toliko zaludjela Tomu. Iznenadilo me kad mi se obratila.
- Ivona, očekuješ li kako ću se ponovo ispričavati tada se varaš. Želim ti samo reći da je tvoje ponašanje krajnje djetinjasto i besmisleno. Trebale bi razgovarati – smireno je rekla.


- Tko mi to kaže? Bolje da šutiš ti… Otimačice dečkiju! – odbrusila sam.
- Kako ne razumiješ? Ništa ti nisam otela! Tomo ionako nikada nije bio tvoj! – povikala je na što sam osjetila kako me oblijeva rumenilo. Htjela, ne htjela, morala sam priznati da je Ana ipak u pravu. Nitko mi nije kriv što sam se zaljubila u Tomu, ili, bolje rečeno, iluziju o njemu, a ponajmanje bih za to trebala kriviti Anu koja je oduvijek bila prijateljica kakva se samo poželjeti može. Uvjerena sam da će u mom životu biti još puno dečkiju kakav je Tomo, ali za prijateljice kakva je Ana, i nisam baš toliko sigurna, pomislila sam nasmiješivši se.
- Mogle bismo razgovarati o tome na kavi poslije škole, što kažeš? - upitala sam.
- Nemam ništa protiv. Jedva čekam ludačo! – odgovorila mi je Ana bacivši mi se u zagrljaj.


Sanja Petričević, Komorica 51
34 315 Ratkovica
Tel. 034/269-163
Mob. 099/688-1549