Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Pon07162018

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Rugali su mi se jer bolujem od epilepsije

epilepsija

Kada sam ljetos sa svojom obitelji napustila rodni Slavonski Brod i doselila u Zagreb, nitko nije bio sretniji od mene. Bila sam naprosto oduševljena našim novim stanom gdje sam čak imala i vlastitu sobu.

Oduvijek sam sanjala o tome kako ću jednog dana doći u metropolu i upravo ovdje ostvariti svoje snove. Unatoč bolesti od koje patim još od ranog djetinjstva bila sam na pravom putu da to i postignem. Osmogodišnje školovanje u Slavonskom Brodu završila sam s odličnim uspjehom. Nimalo nisam sumnjala da će i ovdje u Zagrebu ostati tako. Nikada mi nije bilo teško učiti. Željela sam nastaviti školovanje i jednog dana, baš poput mog oca, postati uspješnom odvjetnicom.


Praznici su prošli i napokon je došao i taj dugo očekivani prvi dan u novoj školi. Dok nas je profesorica prozivala kako bi nas upoznala, osjećala sam silno uzbuđenje. Jedva sam čekala da dođe red na mene kako bih pred cijelim razredom objavila koliko sam sretna što sam ovdje. Gotovo sam poskočila sa stolca kada me raska napokon prozvala.
- Moje ima je Tena i dolazim iz jednog malog sela pokraj Slavonskog Broda – predstavila sam se.
- Tako i izgledaš! – dobacio je netko iz posljednje klupe na što je cijeli razred prasnuo u smijeh. Dok sam nemoćno zurila u razrednicu osjetila sam kako mi lice oblijeva rumenilo.

- Tko je to rekao? – strogo je upitala razrednica. Naravno, nitko se nije javio. Istog trenutka oči su mi se napunile suzama. Već sad mi se rugaju. Što će biti kad doznaju… - tužno sam pomislila.

- Ne plači zbog Dine. Vjeruj mi, nije toga vrijedan. Poznajem ga, on je jedna obična, bahata budala – prošaptala je djevojka pored mene. – Usput, ja sam Nikol – predstavila se. Moram priznati kako mi je odmah bilo malo lakše.
Čim je zvono označilo kraj posljednjeg sata Nikol me pozvala u obližnji kafić na sok. Bila je izuzetno draga i susretljiva cura. Razgovarale smo o svemu i svačemu. Nisam joj prešutjela čak ni to da imam epilepsiju.

- Žao mi je. Zacijelo ti je užasno teško – zaprepašteno je prošaptala.
- Iskreno, i nije baš toliko strašno kakvim se čini. Imam ju od treće godine i već sam se navikla na to. Napadaji na sreću nisu preteški. Jednostavno dođu i prođu. Čovjek se brzo pomiri sa stvarima na koje ne može utjecati. Redovito uzimam lijekove i život ide dalje – rekla sam slegnuvši ramenima.
-  Svaka čast, Tena. Ti si doista jako hrabra cura – komentirala je okrećući glavom.

Bila bih najsretnija kada bih mogla reći da je i ostatak razreda jednako prihvatio moju bolest. Najokrutniji od svih bio je Dino. Najgore od svega bilo je to što sam znala kako bi mi se Dino u nekim drugim okolnostima možda čak i sviđao. Imao je najljepše plave oči i najslađi osmijeh koji sam ikada vidjela. Na žalost, zahvaljujući njegovim neumjesnim primjedbama već uskoro sam postala glavnim predmetom razrednog rugla. 

Dogodilo se da smo toga dana na satu razrednika izrađivali kolaž na temu o štetnostima pušenja. Marljivo sam radila potpuno nesvjesna ostalih učenika. Nakon što sam završila, očistila sam stol zaputivši se prema košu za otpatke. Iznenada sam osjetila slabost. Na moju veliku žalost, već sam znala što će uslijediti. Premda bih bila najsretnija da sam to nekako mogla izbjeći, bilo je prekasno za to.

Nekoliko minuta kasnije probudila sam se na podu. Prvo što sam ugledala bilo je zabrinuto lice moje razrednice.
- Tena, dušo, jesi li dobro? – upitala je na što sam odgovorila kimanjem glave. Trebalo mi je nekoliko sekundi da se prisjetim što se točno dogodilo a tada sam shvatila da je u pitanju bio još jedan napadaj. Dok je cijeli razred buljio u mene kao u neko čudovište, razrednica mi je pomogla vratiti se na mjesto.
- Oprosti, ali, doista si me uplašila. Nadam se da si ponovo dobro? Poslije nastave te vodim na sladoled – prestrašeno je prošaptala Nikol kad sam sjela.
- Ne brini, imala sam lakši napadaj. Sada je ponovo sve u redu. Hvala ti što brineš za mene – odgovorila sam nelagodno se osvrnuvši. Opazila sam kako Dino i nekolicina njegovih prijatelja podsmješljivo bulje u mene. Ni sama ne znam zašto, ali u tom sam trenutku poželjela propasti u zemlju od srama.
Nikol i ja smo se odmah nakon nastave zaputile u slastičarnicu. Tek što smo zamakle iza ugla začula sam kako me netko doziva. Osvrnuvši se ugledala sam Dinu i njegove prijatelje. Dok su nam prilazili podrugljivo su se cerekali.

- Što želite? Ostavite Tenu na miru, čujete li!? – povikala je Nikol. Dino je iznenada zastao a tada se počeo tresti. U tom trenutku mi još uvijek ništa nije bilo jasno. Uskoro se, popraćen gromoglasnim smijehom svojih prijatelja srušio na tlo. Osjetila sam kako mi se oči pune suzama. Napokon mi je postalo jasno što se događa. Rugao mi se. Očito mu više nije dovoljno zlostavljati me u razredu, već mi je, uz pomoć svojih prijatelja odlučio zagorčati život gdje god to stigne, tužno sam pomislila.
- Dino! Prestani! Kako te nije sram? – ukorila ga je Nikol dok je njegovo društvo i dalje umiralo od smijeha.
Dok se Dino pridizao s tla, na vlastiti užas opazila sam kako mi je lice mokro od suza. Još nikada u životu nisam doživjela veće poniženje. Dok su mi tijelo potresali jecaji okrenula sam se i potrčala najbrže što sam mogla. Nikol me dozivala, no nisam se obazirala. Nisam mogla dočekati da napokon dođem doma i u potpunosti dam oduška svome bolu.
- Tena, pa ti plačeš? Što se dogodilo? – zabrinuto je upitala mama čim me ugledala.
- Ništa, sve je u redu. Dobila sam jedinicu iz fizike – ni sama ne znam zašto sam slagala.
- Ali, dušo, to nije vrijedno suza. Za sljedeći sat malo bolje spremi gradivo i problem će biti riješen – tješila me.
- Ako ćete me trebati, bit ću u sobi – mračno sam odgovorila.

Ušavši u sobu bacila sam se na krevet i glasno zaridala. Zašto mi se svi rugaju? Čime sam to zaslužila? Kao da i ja ne bih voljela biti zdrava poput ostalih, razmišljala sam.
Te noći nisam uspjela sklopiti ni oka. Kad sam se sutradan u školi pojavila s golemim podočnjacima, Nikol se zabrinuto zagledala u mene.
- Tena, ti si super cura i nije mi jasno zašto ti je toliko važno ono što drugi misle ili govore? To se posebice odnosi na Dinu. Njegovo je ponašanje u najmanju ruku djetinjasto. Da sam kojim slučajem na tvom mjestu svakako bih ga prijavila razrednici – savjetovala je na što sam samo bezvoljno odmahnula glavom.
- Misliš da bi to pomoglo? Bojim se da bi tada sve bilo još gore. Ne, neću to učiniti! – tvrdoglavo sam ustrajala.
Od tog sam se dana nekako povukla u sebe. Premda me Dino iz nekog razloga napokon odlučio ostaviti na miru, vjerovala sam kako je to samo privid. Prema pogledima koje mi je upućivao shvatila sam da je ovo tek početak njegove torture, i iskreno, užasno sam se bojala onoga što je trebalo uslijediti. Unatoč tome, i dalje nikome nisam željela povjeriti što proživljavam. Čak sam i pred Nikol hinila lažno veselje.

Nekoliko dana kasnije moje najcrnje slutnje su se pokazale točnim. Toga dana se ponovo nisam baš osjećala najbolje. Osjećala sam neku čudnu vrtoglavicu i malaksalost. I ponovo sam dobro znala kamo sve to vodi. Molila sam Boga da budem dobro barem dok se ne vratim doma. Na žalost, napadaj nije birao ni mjesto ni vrijeme. Srušila sam se za vrijeme velikog odmora. Mom iznenađenju nije bilo kraja kada sam osvijestivši se iznad sebe ugledala lice mladog liječnika. Ipak, shvatila sam kako još uvijek ležim na podu.

- Dolazi k svijesti. Sve će biti u redu – rekao je liječnik osluškujući otkucaje mog srca dok sam se zbunjeno promatrala skupinu djevojaka i mladića oko sebe. Svi su s velikim zanimanjem pratili što se događa.
– Tena, dušo, znaš li što ti se dogodilo? Ne boj se, ja sam Matko, liječnik iz hitne službe. Moram priznati da si nas poprilično uplašila. Kako se sada osjećaš? Možeš li hodati? – zapitkivao je.
- Malo mi je bolje, hvala – promrmljala sam pridižući se. Činilo se kako je napadaj koji sam upravo doživjela bio jači od prethodnih jer sam se ovoga puta jedva uspjela osoviti na noge.

- Samo polako. Možete li nazvati Tenine roditelje i reći im da Tenu, za svaki slučaj vodimo u bolnicu – Matko se obratio razrednici koju sam tek sada spazila u gomili, na što je ona zabrinuto kimnula glavom. 
Na sreću, u bolnici se ipak nisam predugo zadržala. Doktor Matko mi se jako svidio stoga sam mu napokon priznala koliko patim zbog Dininog neumjesnog ponašanja.
Nakon niza pretraga puštena sam doma. Liječnici su ustvrdili kako je stres kojem sam bila izložena u posljednje vrijeme pogodovao napretku bolesti i uz prikladnu terapiju savjetovali mi što više odmora. Bila sam neizmjerno sretna kad mi je na vrata sobe jednog popodneva pokucalo nekoliko djevojaka iz razreda. Među njima je, razumije se bila i Nikol.

- Za najhrabriju djevojku na svijetu – rekla je s osmijehom gurnuvši mi u ruke preslatkog plišanog medvjedića. I ostale djevojke donijele su mi svaka po nešto i zaželjele brz oporavak. Bila sam toliko dirnuta njihovom pažnjom da više nisam uspijevala suspregnuti suze.
- Pravo iznenađenje tek dolazi! Nećeš vjerovati, ali tu je još netko tko bi te želio vidjeti. Mislim da doista imate o čemu razgovarati – tajanstveno je dodala. – Idemo cure! A mi se vidimo u školi. Bok!  – naglasila je namignuvši mi. Moram priznati kako mi ništa nije bilo jasno sve dok se ponovo nisu otvorila vrata a na njima pojavilo zbunjeno Dinino lice.
- Bok Tena! Smijem li ući? – bojažljivo je upitao. – Zapravo, mislim kako ti dugujem ispriku. Nisam ti se smio rugati. Ja… Ja… Ti si super cura, i…. jako mi se sviđaš – napokon je izgovorio riječi koje su bile pravi melem za moje uši. - Znam kako to nije nikakva isprika, ali, samo sam želio ispasti frajer pred ostalima. Napokon mi je jasno koliko sam pogriješio – iskreno je rekao.

- Tko prizna pola mu se prašta – našalila sam se ugledavši njegovo zabrinuto lice.
- Znači, opraštaš mi?! – lice mu se naglo razvedrilo. – U tom slučaju, želio sam te pitati da li bi otišla ovih dana sa mnom kino? Daje se Mrak film, osim ako ga već nisi gledala….. – brbljao je dok sam kao hipnotizirana gledala u njegove prekrasne plave oči….

PS. 
Epilepsija ili padavica je teška bolest živčanog sustava koja se najčešće pojavljuje u djetinjstvu. Manifestira se periodičnim, prolaznim napadajima koji naglo nastaju i naglo prestaju. Napadaj često započinje poremećajem svijesti, padom bolesnika na pod te tipičnim grčenjem mišića. Većina ljudi s epilepsijom pati zbog predrasuda okoline s kojima se najčešće ne znaju nositi.

Sanja Petričević, Komorica 51
34315 Ratkovica
Tel. 034-269-163
Mob. 099-688-1549

Danas Vam je svoju životnu priču ispriöala Tena djevojka koja po završetku osmogodišnje škole iz svog sela pored Slavonskog Broda dolazi u Zagreb. Nikada joj nije bilo teško učiti. Željela je nastaviti školovanje i jednog dana, baš poput njenog oca, postati uspješnom odvjetnicom. Imate li i vi svoju priču ili iskustvo koje biste rado podijelili s drugima obratite mi se s povjerenjem, Vaša Sanja