Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Čet11232017

Last updateUto, 10 Ruj 2024 5pm

Sjećanje na Stjepana-Stipu Burić

U subotu  09. Rujna 2016. godine za uvijek je nas je napustio naš mještanin Stjepan-Stipo Burić. Danas godinu dana kasnije opet je subota i 09. rujan 2017. godine dan kada se prisjećamo našeg mještanina, nastavnika, branitelja i povratnika  Stjepana-Stipu Burić, a posebno njegova obitelj koja bi danas sve dala da može vratiti vrijeme da zagrle svoga voljenog oca, muža i djeda, da mu čuju glas...Misa zadušnica je u 18.00 sati u župnoj crkvi u Garevcu.

stipo1

Svima nama Garevljanima će ovaj dragi čovjek ostati u lijepim sjećanjima. Toliko je puta došao iz Siska da samo vidi Posavsku grudu za kojom je toliko čeznuo. Ta ga je gruda othranila i školovala, a on joj je uzvraćao svakodnevnim nastavničkim radom, a zatim vrijednim i žuljevitim rukama obrađujući zlatnu i plodnu posavsku ravnicu.

Nije se uzdizao u nebesa, a mogao je. Dok njegovi vršnjaci nisu imali što za jesti on je mogao birati, ali nije. Bio je miran, tih i radišan čovjek,  a kao nastavnik strog, ozbiljan i veoma discipliniran i takav je ostao do kraja života.

U ratu je u nekim situacijama bio više od suborca, slobodno možemo kazati bio im je „stariji brat“ koji je za svaki problem imao rješenje, za svakog vremena i razumijevanja, toplu i ljudsku riječ, tvoju neiscrpnu energiju i volju kojom si poraze pretvarao u pobjede, a plač u osmjeh…

Toliko se radovao svojoj zasluženoj mirovini i konačnom danu kada će imati više slobodnog vremena kojeg će provoditi u svom Garevcu, mjestu za koje je jedini kao branitelj svakodnevno pisao i vodio svoj „Dnevnik“.

Po konačnom povratku u Garevac odmah se dao na raspolaganje selu i MZ Garevac gdje je izabran za dopredsjednika MZ jer se nije prihvatio obveze predsjednika kazavši kako je on godinama učio mlade Garevljane pa je sada red da oni uče njega i tako je i bilo.


Sjećam se kada mi je njegova kćerka Ana pričala kako ih je sve, pa nekada i na silu vukao da idu u Garevac. Doduše nju nije morao vući jer ona i dan, danas dođe da olakša dušu iako njega tu više nema.

Pričala mi je kako je njen mali j Gabrijel bio tek prohodao kad ga je djed nosio sa sobom na Bosnu da mu pokaže gdje se djed kupao, nosio ga je u crkvu na misu da mu pokaže gdje uvijek treba ići. Gabrijel je bio mali i nije znao ni pričati a on mu je pričao kao odraslom čovjeku: o čuvanju krava, o pirizu i pali, o provi...). Pretprošle godine, već mu je bilo slabo, odveo ga je na paljenje mašale ispred crkve i Gabrijel se vratio istopljenih đonova na tenisicama (jer ga je djed pustio da gazi po žaru). Ana, kao i svaka majka u tom trenutku je bila ljuta što je Gabrijel otopio tenisice, a sad su te tenisice svima njima uspomena na djeda i Garevac.

No ubrzo je primijetio da mu se životna želja neće ostvariti jer s mirovinom dođoše i nemiri. Otkrivena mu je  teška bolest koja razara svijet pa tako i našeg Posavskog čovjeka. Saznavši za bolest nije se predao već se i dalje s njom nosio, i uvijek nam je s osmjehom govorio da je dobro i da će biti bolje.

Nikada nije jaukao, nikada zanovijetao. Negdje tjedan dana pred smrt supruzi je je skroz trezveno rekao: "Maro, treba spremati sahranu. Angažiraj kuma neka sve odradi." Bio je toliko čvrst, toliko stamen, toliko ponosan, hrabar, neustrašiv, gord. I takav je bio pred narodom,  i u bolnici, i pred doktorima. Čvrst, skroman i ponizan.

Zadnjih dana kad je već bilo gotovo,  kada je supruga zvala medicinsku sestru da dođe u sobu, on je tiho rekao: "Pusti ih Maro, imaju one previše posla, ima i mlađih pacijenata."
Ne bitno što je riječ o našem mještaninu ali rijetki, rijetki tako mirno umiru.

Danas, godinu dana kasnije njegova obitelj živi u sjećanjima na jednu divnu i jaku osobu i kažu da je vrlo važno da damo sve od sebe kako bismo upamtili sve one dobre trenutke koje smo proveli s našim voljenima prije nego što su otišli kući, na nebo.

Trebamo misliti na sve trenutke u kojima su nas naveli da se smijemo, trebamo upamtiti priče koje su podijelili s nama o različitim stvarima koje su im se dogodile u životu, trebamo se vratiti u one trenutke kad su nas učili nečemu, npr. okrečiti kuću, kalemiti trešnje ili kako sačuvati paradajz od plamenjače ili kako se slaže crijep na krovu.
 
Važno je unutar obitelji, nakon smrti nekog člana dijeliti te male stvari koje nas podsjećaju na naše pokojne.

Jedan od njegovih suboraca napisa!

Prijatelju, suborče ... fališ! Fališ najviše svojoj obitelji, svojim najmilijim ... Fališ nama - svojim suborcima, fališ Garevcu i Garevljanima ... Fališ generacijama koje si učio da su u životu podjednako bitni i brojke i slova, usmjeravajući ih na pravi put ... Fališ svim ljudima dobre volje jer si i sam bio takav ... Fališ i ponekom Miloševljaninu koji se te 1992. godine „svojski trudio“ dati obol da Tebe, mene, nas na ovim prostorima više ne bude ... Otišao si, ostala je „praznina“ koju nitko ne može popuniti ... (Posvećeno Stjepanu Buriću zv. „Stipo“) od suborca Antuna Fuglinskog.

Stipo počivaj u miru i svom Garevcu kog si neizmjerno volio. A mi Ti obećajemo nikada nećeš biti zaboravljen.

Za GIP piše Mišo Perak

 

Garevac

garevacka-zastava
  Garevac moj zavičaj

Burića štala

burica-stala
 
Mjesto strave i užasa

Župa Garevac

garevacka-crkva
Mjesto molitve i opraštanja

MZ GAREVAC

logo mz
Sve o MZ Garevac

NK Mladost

nk-mladost
Mladost sa zelenog travnjaka