Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Čet08172017

Last updateUto, 10 Ruj 2024 5pm

Kojim jezikom govore naša djeca

ekipa

Što vrijeme brže odmiče, sve mi više naviru sjećanja na ovogodišnje ljetne dane provedene u Garevcu. Sjećam se, jer i nije bilo tako davno, vozeći se u predvečerje  Garevcom, osjećao sam miris užarene Bosanske Posavine, koju sunce sunce preko dana, jednostavno rečeno, nemilosrdno prži.

Vruće sunčane zrake već ionako pregrijano tlo, usijavale su do krajnjih granica.

Međutim, nama je lijepo. Lijepo nam je, jer nam je dodijalo vlažno i kiselo vrijeme kišovitih alpskih zemalja u kojima boravimo i radimo. Lijepo je i našoj djeci, jer su napokon i oni na slobodi.
Završili su još jedan razred redovne škole, ne moraju rano ustajati, nestala je ona iz minute u minutu programirana svakodnevica. Ovdje im je sve ravno, baš kao i naše posavsko tlo. A i mi odrasli smo tu nekako drugačiji. Nikome više ne padaju na pamet riječi i uzvici: Nemoj to! Ne diraj ono! Stišaj taj radio! Isključi TV! Polako pričajte čut će nas susjedi! Pazite  preko ceste! Itd.itd.

I dok tako razmišljam, padaju mi na pamet riječi moje 13-godišnje kćerke koja mi samo dan prije polaska s mora reče: „Tata, zašto ja moram ići u Garevac, kada tamo nikoga ne poznajem i nemam se skime družiti i igrati? Zašto ja ne bih mogla ostati ovdje sama dok se vi ne vratite, jer barem bi se mogla kupati i udobno odmarati?“

U prvom trenutku mi je bilo teško odogovoriti bilo što. Što joj odgvoriti na te činjenice kojih sam i sam svjestan? Kako je utješiti? Kako joj objasniti da je u našoj Posavini ljepše od valova plavog Jadrana i šuma morskih dubina. Ona nema emocija, njoj ne nadiru sjećanja na neka prošla i ljepša vremena. Ona ne poznaje prošlost, ona poznaje samo sadašanjost. Sadašnjost koja je u cijelom svijetu tako surova.
No, ovdje na našim prostorima je nešto drugo, nešto što ima tako jaki magnet za sve generacije, nešto što preoblikuje ljudski razum.

Samo jedan dan poslije dolaska s mora, moja kćerka se osjeća sasvim drukčije. Poslije prespavanog doručka, u posjet joj dođe od nje nešto mlađa Gabrijela, kćekra Mate Jagustin „Ginina“.

I ako se do tada nisu posebno poznavale, poslije samo nekoliko razmijenjenih riječi, pitaju me da odu do crkve, jer tamo su već ranije došle Sara, kćerka  Anite i Marka Cvitkušić, te Alina, kćerka Ružice i Agima Ahmedovski.
Dozvolio sam im odlazak, ali pješice, jer je Gabrijela bila s bicklom, a u našega su (na svu sreću) gume ispustile zrak. Da budem iskren priznat ću da sam se plašio.

Takvi odlasci i druženje s djevojčicama iz susjedstva su potrajali dva dana, a onda sam joj napumpao gume i dozvolio da se i ona vozi, jer je nisam mogao više gledati kako ona trči, dok njene prijateljice uživaju u laganoj vožnji.

Tako ih i ja sretoh, baš toga toplog predvečerja, kada sam krenuo u obilazak svoga zavičaja.

Prvo sam zapazio jednu grupu većih djevojčica i dječaka koji su išli prema crkvi, pa jednu nešto malo manju među kojima su bile: Marina Cvitkušić, Sofija Marić, Anja Gagulić, Antonijo i Marko Spajić i još neki koje manje poznajem. Zatimim sretoh i svoju kćerku i njenu „ekipu“, kako mi reče da se međusobno oslovljavaju,  ali oni idu od crkve prema garevačkom Domu. Bila je u društvu Aline i Sare.
Gledam je onako crvenih obraščića i znojnog čela i vrata, ali tragova umora i gladi nigdje ne primijetih. Zato se nema vremena. Ne smije se ništa propustiti. To sve traje samo danas, samo sada i u ovom trenutku. Sutra je već drugi dan, plan i program, a treba to i dočekati.

Pitam ih gdje su pošli i da li se nečega plaše?  Kažu mi da su se uputile do Ivana Spajić Željkovog, jer je i on iz njihove ekipe, pa će možda i njegova sestra Marina izaći pa će ostati malo duže kod Doma, jer tamo pjeva Janja i Momir, a ne plaše se ničega. „Zašto bi se nečega bojali?“, odgovaraju mi sve tri istovremeno.  

Vrlo je zanimljivo da sam zapazio da svi iz gore nevedenih grupa nose svoje prepoznatljive Samsung Galaksy te iPod telefone, ali ih nitko ne koristi. Vjerojatno ih nose iz navike ili fotografiranja, i hodajući vrlo veselo i otvoreno međusobno pričaju, i izvode, te se vidi da im mobiteli tu nisu ni potrebni kao u Švicarskoj, Austriji, Njemačkoj pa i Sloveniji i Hrvatskoj gdje ni minute nemogui bez njih.

Jednostavno rečeno ovdje nisu ovisni od njih.

Isto tako zanimljivo je, što sam u svemu ovome i svojim ušima zabilježio, a to je njihov govor i međusobna komunikacija.

Pratim ih dok pričaju o nekim svojim temama, ali malo pa malo ubacuju po neku njemačku riječ, nije bitno iz kojeg govornog područja i naglaska jer se da osjetiti, njemački, austrijski ili švicarski, pa čak i ciriški dijalekat i govor.

Kod svih sam primjetio da izrazito dobro i bogato pričaju hrvatskim jezikom, ali im očito u trenutku ponestane riječi, pa im se tada lakše s naći na njemačkom jeziku.

Kada sam ih upitao zašto pričaju njemački kada i onako svi znaju hrvatski jezik, istovremeno mi odgvoaraju da je njima njemački isto kao i hrvatski materinski jezik. Kažu mi kako i na ulazu u selo na ploči piše GAREVAC na hrvatski i njemački te još nečiji jezik, jer se nisu sjetile da je to ćirilica.

Gledam ih onako drage i vesele. Njihove oči i usne ne znaju lagati. Oni pričaju i govore samo istinu. Prihvatili mi to ili ne, doista je tako kako djeca rekoše. Oni su u pravu. U Garevcu se 90% priča hrvatski i njemački, dok onih 10 postotaka otpada na talijanski, slovenski, holandski, njihov ili neki prekooceanski jezik.

Dakle, dragi moji Garevljeni, nemojte da vas iznenadi činjenica, da će u skoroj budućnosti i u Garevcu njemački biti materinski govor.

I tako mojoj kćerci bi danas, pa sutra i iz dana u dan, i svih onih deset dana koje provedosmo u našem zavičaju, lijepo i nezaboravno.

Moram pohvaliti naše mještane pa i susjede iz Kladara Donjih, Čardaka i Kornice na solidnoj vožnji i razumjevanju u prometu našom lokalnom cestom. Doista nije bilo divljanja ni noću niti danju, ni kod starijih ni mlađih generacija vozača. Hvala vam!


Napomenut ću da je na magistralnoj cesti situacija potpuno drugačija, i uopće nas ne treba čuditi što je prometna policija svaki dan tu u kontroli brzine u prometu.

I za kraj još jedna činjenica. Ukoliko ste nekada i čuli vozilo koje vozi pod većim brojem okretaja motora to je mogao biti samo neko od Dikača, jer oni su u tom periodu i po dvadest sati dnevno bili u vozilu i na radnim intervencijama.

Zatim sam zapazio i jednoga našega mališu koji sa 10 godina vozi moped i na njemu mlađeg brata bez vozačke, zaštitne kacige i snage da njime upravlja. On je željan da mi pokaže kako on to spretno radi i vrlo dobro uspijeva u tome, ali ne zna da se s njim može i glava izgubiti. Znam da on nema straha ali što je s roditeljima? Da li oni vode računa o tome, da li žele vječnu tugu u srcu ili su ponosni na ono što gledaju drugačijim očima nego ja?

Za GIP piše Mišo Perak

Garevac

garevacka-zastava
  Garevac moj zavičaj

Burića štala

burica-stala
 
Mjesto strave i užasa

Župa Garevac

garevacka-crkva
Mjesto molitve i opraštanja

MZ GAREVAC

logo mz
Sve o MZ Garevac

NK Mladost

nk-mladost
Mladost sa zelenog travnjaka