Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Uto08212018

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Prah mrtvih kostiju

(Zamišljeno kao uvod u članak, preraslo u priču prethodnicu sljedećem članku)
Otac je imao tri sina, Marka, Damjana i Ivana i veliki posjed u selu. Dva sina, onaj najstariji i onaj najmlađi, nisu birali poslove niti su se opirali zadacima, koji su pristizali od oca. Radili su sve, veselo i punom snagom. Međutim, onaj srednji nije htio baš ništa raditi, a kamoli sam sebi pronaći nekog korisnog posla.

Jednoga dana odluči otac, nakon razgovora s druga svoja dva vrijedna sina, riješiti taj problem te predlože da ovaj „neradnik“ bude zadužen za čišćenje strojeva i alatki nakon odrađenoga posla na vlastitim njivama i u selu. To je išlo dobro jedan dan, nakon čega se Damjan pojavi i reče: „Previše je to posla za mene. A uz to, vi cijeli dan radite korisne poslove, svi vas vide, svi vam se dive, a ja pod štagljem moram za vama čistiti prljavi alat, a to na kraju nitko i ne zapazi. Zaboravite!“ Otac ostade bez riječi, više razočaran nego ljut te se odluči posavjetovati s prvom rodbinom u selu, kako dalje?

Nakon dugog razgovora jedan od starijih rođaka predloži: „Pošaljimo ga na seosko groblje, neka kupi lišće sa spomenika i pomalo čisti oko njih. To mu nije težak posao, a eto, vidjet će se i rezultat njegovoga rada, ako mu je do toga stalo.“ Otac i braća pristadoše te se Damjan sljedećeg jutra uputi na groblje i započe brati lišće.Josip križic 1024

Negdje oko podne se pojavi doma, baš za vrijeme ručka. Otac i braća ga s osmijehom dočekaše i vele: „Evo, baš ćemo se lijepo zajedno pomoliti i ručati pa opet svatko na svoj posao“. Damjan, smrknut i neraspoložen uzvrati: „Ne, ja ovaj posao više ne ću raditi!“ „Pa, zašto sine?“, pita ga otac. „Barem lišće kupiti nije toliko težak posao“. Veli Damjan: „Možda nije teško kupiti lišće, a de ti tata radi po cijeli dan, a kraj kojeg god groba naiđeš, piše „počivaj u miru“, „ovdje leži“, „ovdje počiva“...a ja da radim? – nema šanse!“. Braća su skoro prasnula u smijeh, ali ih otac pogledom zaustavi, iako ni njemu više nije bilo jasno, što se s njegovim sinom zapravo događa. Koje se god obveze uhvati, uvijek nađe neki izgovor, pa i ovakav, kako bi je se riješio. Razmisli otac i odluči se posavjetovati s najstarijim iz sela, od kojih su neki i u mjesnoj zajednici stekli puno iskustva s ljudima i različitim problemima.

Oni savjetovaše: „Neka i dalje čisti groblje!“. Otac porazgovara s Damjanom, te ovaj ponovno pristade i ujutro krenu kupiti lišće i čistiti oko grobnica. Cijeli dan je Damjan radio, čak nije dolazio ni ručati doma, već je sebi ponio užinu na groblje. Predvečer, kada se vratio, dočeka ga otac te priupita: „Sine, kako je prošao tvoj dan? Jesi li se umorio?“ Sin uzvrati: „Ma, tata nisam se umorio od posla, koliko psihički od nekih drugih stvari.“ Otac ga pogleda duboko u oči, nije mu bilo baš jasno. „A što te sada muči, sine?“ Damjan odgovori: „Zašto moram čistiti grobnice od Topića, Ilčića, Karačića, Pavičića, Radića i svih ostalih, neka čiste svoje. Zar nije dovoljno da ja počistim naše grobnice?“ Ovog puta je otac ostao skamenjen. Mnoge su mu misli prolazile kroz glavu, a jedino jasno, što je mogao zaključiti jest, da kod njegova sina postoji puno dublji, ozbiljniji i teži problem, nego li lijenost, nehaj i neodgovornost. Osjetio je otac kod svoga sina zatrovanost i neshvatljivu odbojnost prema drugim obiteljima i mještanima svoga kraja, a ni sam nije znao, otkuda to potječe. Ovoga puta se odluči obratiti izravno mjesnom župniku.

„Župniče, imam jedan veliki problem i moram porazgovarati s Vama“, reče otac u župnom uredu, nakon što ga župnik kao i uvijek ljubazno primi. „Znam ja već zašto si ti ovdje, dragi moj sine. Samo, gdje ti je sin Damjan, valjda se sve ovo njega najviše tiče?“ Kaže otac: „Nije htio poći sa mnom. Očekivao je ukor, pa je htio izbjeći tu situaciju.“ Veli župnik: „Ukor mu očito predstavlja veći teret od tereta kojeg je ponio iz obiteljske kuće. Za taj teret nije kriv župnik, niti treba očekivati ukor od mene zbog toga. Ukor za sadašnje propuste i stavove je trebao primiti od tebe i to mnogo ranije, ali to očito nisi prepoznao, pored svih tvojih svakodnevnih obveza. Neka, što je tu je. Nego, ne moraš mi ništa pričati. Damjan neka se vrati ponovno na groblje i obavlja posao kojeg su mu predložili vaši najstariji u rodbini te potvrdili najstariji iz mjesne zajednice.

I ja predlažem, neka ponovno ide čistiti grobnice, uz jedan dodatak!“ Otac zbunjeno upita: „Kakav dodatak, velečasni?“ Župnik odgovori: „Ne će ići sam. U selu imamo na pretek Damjana, istih ili sličnih profila, stavova i razmišljanja. A, nema potrebe iskakati iz promišljanja naših najstarijih ovdje u selu, jer oni sve vas najbolje poznaju i vi ćete ovdje ostati skupa, pa i nakon mene. Jedino što želim, jeste neka krenu i drugi „Damjani“ iz sela i neka zajedno čiste vaše grobnice. Taj detalj su očito propustili i oni najstariji vašega sela!“ „A, kako ću ih prepoznati, župniče?“, upita Damjanov otac. Odgovori župnik: „Ne trebaš ih prepoznavati, samo reci u susjedstvu da tvoj Damjan sutra ide čistiti grobnice vaših sumještana. Budite mi blagoslovljeni!“

Otac se vrati kući, okupi obitelj za stol, prenese što je župnik rekao, te obavijesti prvu rodbinu i susjede. Damjan je sve čuo, prihvatio i krenuo „u krpe“, jer je znao što ga sutra čeka. Ujutro, kada se pojavio na kapiji groblja, ugleda trojicu mladića kako se kreću po groblju i nešto rade. Nije mu bilo jasno otkud oni tu, jer je to bio zapravo njegov zadatak, a sada i od župnika potvrđen. A još više, ne bijaše mu jasno zašto ti mladići, koje on inače dobro poznaje, ne čiste oko grobnica svojih predaka, nego svaki čeprka i rovi oko grobnica drugih obitelji i prezimena. A upravo to je njemu predstavljalo u posljednjem pokušaju najveći problem.


Znade Damjan kako je pametnije ne postavljati previše pitanja, jer je pred njime bilo puno posla, grobnice „njegovih“ su bile poprilično zarasle i „nečiste“ te krenu na posao. Dok je on čistio oko grobnica „svojih“ predaka, drugi mladići su išli redom, čistili jednu po jednu. Radio je, ali bio i zbunjen. Negdje oko podneva se umoriše svi pomalo, te svaki sjede na kamen, gdje se upravo nalazio i krenu blagovati užinu koju je ponio od kuće. Kako su oni jeli, tako su pristizali novi mladići i djevojke iz sela, na desetke, te se odmah dali na posao, dok su ovi još odmarali. Malo su kasnili, ali su ipak pristigli. Bilo je to veliko groblje, deseci metara su ih razdvajali, mogli su se dobro vidjeti, pa čak i doviknuti, ali svi su šutjeli i nakon užine nastavili čistiti. Kako je dan primicao kraju, tako se mogao osjetiti i umor kod svih mladića i djevojaka. Svi su revno čistili, od grobnice do grobnice, ne mareći koje prezime stoji na spomeniku i kakva povijest je vezana uz određenog pretka. Jedino Damjan ostade u krugu „svojih“ predaka. Počistio je sve grobnice svojih, osjećao se ponosnim što je priveo posao kraju, te s pravom očekivao i pohvalu, odmah i sada od svojih mladih sumještana, a kasnije i od oca i rodbine.

Dok je sjedio na kamenu koji je pokrivao kosti njegova djeda, pratio je kako se u daljini ovi ostali mladi pomalo dovikuju, jedni drugima prilaze te otpočinju razgovore. Damjan, tvrdoglav i ponosan kakav jest bio, do tada ne shvati da skupina može preživjeti bez pojedinca, a da pojedinac ne može bez skupine. Premda je čak bio i nešto iskusniji od ostalih, nije htio napraviti taj prvi korak. Vjerno je čuvao grobnicu svoga djeda i sve što je svojim radom učinio. No, nije prošlo dugo, priđe mu jedan njegov vršnjak, Petar, i upita: „Damjane, zašto sam tu sjediš? Pođi ovamo s nama, baš smo ušli u zanimljive razgovore, možda i tebe zanima!“ Damjan odgovori: „Kakvi razgovori, ja sam ovdje na grobu svoga djeda, ako netko ima nešto, neka priđe kao ti. I inače, ja sam ovdje i jučer i prekjučer čistio, a gdje ste vi bili?“ Petar, zatečen i iznenađen, povuče se i ode. Kratko nakon toga mu priđe Lucija, mlađa od njega, ali vedra i pričljiva i reče mu: „Damjane, da znaš što sam sve doznala o precima naših sumještana, a tek o svojima. Ne ćeš vjerovati. Počela sam u potpunosti gledati drukčije na neke naše vršnjake, pa i na naše selo. Pođi sa mnom, eno tamo sjedimo!“ Damjan postade radoznao, ali odgovori grubo: „Što ti imaš doznavati o svojim precima od drugih? Ja znam sve o svojima, to su me moji naučili. Uostalom, zašto moram znati nešto o tuđim precima? Zar nismo ovdje došli počistiti grobnice, a ne razglabati o precima i povijesti? Bitno je da se posao uradi i neka se zna tko ga je uradio, a nostalgiju sačuvajte za sebe.

Tada mu iza leđa priđoše njegova braća koju je najmanje očekivao i staviše mu ruke na ramena: „Brate, Damjane, zašto si tako tvrdoglav i grub? Komu se dokazuješ, protiv koga se boriš i zašto si odbojan prema našoj braći, ovdje u selu? Sve nas hrani ista zemlja, očevi i majke se isto bore za naše dobro, svi sjedimo u istome čamcu, srce nam kuca za isto ognjište, za istu povijest, za iste vrijednosti, a ti nikako shvatiti. Brat si mi, znam koliko si dobar, de otvori svoje srce! Sve su to mladići i djevojke, koji su tek od jutros krenuli na posao, a ti se već ograđuješ od svih nas, pa i od rođene braće.“

Damjan, iako su ga pogodile riječi najstarijega brata, ne dade se zbuniti: „Otkud vi ovdje, zar nemate druge poslove kod kuće? Što vas zanima moj posao?“ Ivan, njegov mlađi brat odgovori: „Mi smo cijeli dan ovdje čistili na groblju, kao i ti, ali ti nas nisi ni primijetio. Nisi nas mogao primijetiti, jer si bio suviše zaokupljen radovima na onome što je tebi sveto, dok si sve ono, što je drugima važno i sveto ignorirao i zapostavio, pa evo i sada, kada te od srca molimo da se pridružimo našoj braći i sestrama iz sela.“ Damjan zanijemi, jer ove riječi nisu došle od majke, oca ili njegova starijega brata, nego od mlađega. „I ti, Ivane, misliš da je pametno otići s djedove grobnice i pridružiti se onima?“ „Jest, brate,“ odgovori Ivan. „Nitko od njih ne sjedi tamo gdje mu leži djed ili pradjed. Samo ti! Svi oni su, cijeli dan, odrađivali ponosno svoj posao, a nisu ni marili čiju grobnicu čiste ili čiji djed leži pod kojim spomenikom. Ovdje, na našem groblju, svi smo isti. Krenimo! Pođi s nama!“

Kada su se svi pridružili toj vrijednoj skupini – među njima i Damjan, svi su Damjanu iskreno pružili ruku, a jedan od njih, Marinko, prišao i rekao: „Damjane naš, pa evo i tebe. Nemaš pojma što si sve propustio. „Kako to mislite?“, upita Damjan. „Pa evo, Damjane, mi se nismo ni nadali radu na groblju. Sinoć nam dođu, nekome mati, nekome otac, nekome brat, nekome sestra i vele kako će Damjan, kako ćeš baš ti, sutra čistiti grobnice naših pokojnika. Nama je to bilo čudno, jer znamo da uopće nisi htio raditi ništa, a kamoli čistiti grobnice naših predaka. Mi smo se, iz inata, dogovorili kako ćemo mi sutra čistiti samo grobnice naših predaka, kako ti ne bi slučajno „zagazio u naše“. Tako smo odlučili. Međutim, čim smo dogovorili zajedničku akciju, nekako se razvila i zajednička priča. Mnogi od nas nisu ni znali gdje su pojedine grobnice, jer nisu bile sve na istom mjestu. Bio je nekakav nespretan raspored na groblju, uzrokovan povijesnim nehajem.“

 „I, što onda?“, upita Damjan. „Kada smo shvatili da mi to pitanje ne možemo riješiti bez naših roditelja, a ne želeći ih još i time zamarati, odlučili smo, idući prema groblju, kako svatko treba čistiti grobnice predaka, jednoga od naših sumještana, ali nismo ostali pri tome - nego smo dogovorili kako svatko mora, sa svake grobnice, ponijeti sa sobom tri pitanja i tri priče, koje su mu poznate u vezi s tom grobnicom i osobom koja je tu pokopana. I tako je kupljenje lišća prerastalo u skupljanje podataka o našim sumještanima, njihovim precima i njihovim životima. Svaka grobnica je otvarala novu priču, svako ime novu poveznicu, a svako prezime nekako novu sigurnost da nismo sami u ovom selu. To nas je okupilo, pa ako hoćeš i raznježilo, rasplakalo i još više međusobno povezalo. A ti tamo sam, uvjeren u svoje, a nitko od nas pod tim dojmovima nije ni znao što i koga čuvaš, dok mi živi i nesigurni ovdje tebe čekamo.

Damjan je zašutio na nekoliko minuta, nije ni riječi progovorio. Njegova braća su bila u društvu, ali se nisu nametali niti ga poticali da bilo što kaže. Drugi su razgovarali, postavljali sva moguća pitanja jedni drugima, jedni ushićeno pozdravljali neki odgovor, a drugi su pustili i pokoju suzu, doznavši neke pojedinosti koje im do tada nisu bile poznate. Uglavnom su te večeri svi shvatili jedno - koliko god je selo veliko, kolika god je Posavina, kolika god je Hrvatska, Europa i svijet u kojemu obitavaju, te večeri su samo ograde seoskoga groblja bile početak i kraj njihova života, a bit i smisao ukopani duboko u grobnicama njihova zemaljskog djelovanja i svih njihovih mogućnosti.
Iz prkosa su krenuli čistiti grobnice svojih predaka, kako ih ne bi očistio netko drugi, Damjan, prije njih – a prije toga ih nije ni zanimalo. Kada su krenuli, vidjeli su koliko ih je istomišljenika te se zastidjeli. Ta, nije im u krvi bila borba iz prkosa i protiv brata i svoga te su odlučili raditi, ali brat bratovo, ne svoj svoje.

Zbližili su se, upoznali, nove spoznaje stekli, nove svjetove namirisali i nove puteve otvorili. Kada je Damjan pustio suzu i pred svima zatražio oprost zbog svoje hladnoće i lažnoga ponosa, tada su i svi drugi uvidjeli, da je zapravo ta njegova suza vrjednija od svega posla kojega zajedno učiniše na groblju, među svojim mrtvima. Zagrliše se i obećaše jedni drugima: „Sve ovo što smo zajedno spoznali na našemu groblju, među našim mrtvima, dužni smo iznijeti izvan ovih ograda, u selo, u svijet.“ Svi su se složili da toliko zajedništvo nisu nikada osjetili, a pronađoše ga baš tamo, gdje se njihovi preci zajedno, s istom poviješću i s istim mukama, neki svjesni toga, neki do smrti ne, nađoše. Kroz priču uvidješe, koliko su kroz pretke vezani jedni za druge, kako su njihovi preci složno čuvali i njegovali rodnu grudu, vjeru, hrvatstvo, ljudske vrijednosti i uljudnost prema svakom čovjeku, bez obzira tko on bio i u što on vjerovao. To ih je podiglo na jednu višu razinu, te odlučiše od sada drukčiji biti. Te večeri su se svi ispunjeni vratili svojim domovima, a Damjana je dočekao budan otac, kojemu je sin prenio sve što se toga dana zbilo na groblju.

Ranom zorom, nakon prvoga zvona, prije rane Mise, a još prije nego li je krenuo s Markom i Ivanom na njive, otišao je otac do župnika, kako bi mu priopćio sve dogodovštine prethodnoga dana. „Hvaljen Isus i Marija, velečasni, moram Vam nešto ispričati!“ „Uđi, Vinko, evo baš se spremam za Svetu Misu.“ „Ma, bit ću kratak, župniče. Moj Damjan je jučer odradio sav svoj posao, počistio sve naše grobnice, a i upoznao na desetke naših momaka i cura, s kojima se čak i sprijateljio i za samo jednu večer toliko toga naučio. O nekim našim pokojnima zna sada i više nego ja, a postao je blizak čak i s onima za koje ja znam da moji preci to nikada ne bi dopustili. Ne znam što reći...!“

„Ne znaš ti ništa, moj Vinko, ništa ti ne znaš! – Niti što znaš o svojim precima, niti znaš što se jučer zapravo zbilo. Ti i mnogi tvoji sumještani rado svojim precima stavljate misli u um, osjećaje u srce, a riječi u usta – a da zapravo nikada niste upoznali njihovu dušu. A zovete ih svi od reda svojim precima! Njihove misli su u sjećanju ili na papiru, njihovi osjećaji među rodbinom i najbližima, njihove riječi, ako ne na papiru, onda tamo gdje ih tko smjesti – a svi zaboravljate njihovu dušu, njezinu vrijednost i njezinu vječnost. Jučer se nije zbilo ništa spektakularno – zbile su se duše predaka, ponizne i složne na zemlji, još više takve u vječnosti među svim svetima. To je snaga vaših predaka, to je istinska vrijednost i odraz njihova zemaljskoga života, a vi ne vidite niti osjetite išta. Da su barem onda, znadeš ti kada, stari poslušali mlade, ne bi danas imali toliko lišća oko grobnica niti bi bilo toliko grobnica, a o onima za koje ne znamo da i ne govorim, ne bi srce toliko boljelo, znali bi gdje su, znali bi – tu su – pokopani i uz nas su. Kada bi vi svi barem, svatko pojedinačno, ne od svoga, nego od tuđega pretka, usvojili i zadržali po jednu pozitivnu osobinu, meni više nikada nitko ne bi pokucao na vrata zbog problema kakvog si ti imao. „Pa zar ih je bilo još više, župniče?“, upita Vinko. „A, zar ti Vinko misliš da sam ja ovdje u selu samo zbog tebe i tvoje obitelji?“, odvrati župnik. Vinko umuknu. Na izlazu je samo još tiho pitao: „Velečasni, kako Vam mogu zahvaliti?“ Tada mu je župnik odgovorio: „Ne meni, nego Bogu zahvali, a drugi put se prvo posavjetuj sa mnom, ako ti je Bog već dao, i Crkvu i mene! Ne lutaj, dođi ovdje, gdje si uvijek dobrodošao!“

Vinko izađe iz Župnoga ureda, prošeta malo, kleknu pred Gospinim kipom, sklopi oči i zahvali: „Nit otac, nit majka, nit braća, nit rodbina, nit najstariji našega sela – samo prah mrtvih kostiju vas spoji, sine moj, djeco naša! Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s Tobom, blagoslovljena Ti među ženama, blagoslovljen plod utrobe Tvoje Isus. Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grješnike, sada i na času smrti naše. Amen!“

Za GIP piše Josip Križić, Bekčića
Korb, 27. ožujka 2018.