Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Uto11212017

Last updateUto, 10 Ruj 2024 5pm

I moje malo, za njih je mnogo

Kao što svi znamo, ovih dana glavna vijest bila je ona o dolasku velikog broja izbjeglica u Lijepu našu, na putu u druge zemlje Euproske unije. Kako to uvijek i biva, bilo je tu podijeljenih mišljenja - neki da im treba pomoći, a neki da su došli samo napraviti nemire i učiniti neko zlo.

cepin izbjeglice

Zašto je to tako? Kako su se u tako kratkom roku stvorile razne teorije zavjere? Tko ih proširi? Naravno, mediji, ali ja bih rekla i ljudi koji ne znaju voljeti.

Može ti netko biti manje ili više drag, mogu ti se neke osobe, stvari, postupci ... sviđati ili ne,
ali nemojmo širiti neistine.

A ovo vam kažem iz sljedećeg razloga.

U petak, sasvim slučajno, provela sam dosta vremena s jednoj skupinom izbjeglica, njih 20-ak, koje su bile smještene u Čepinu. Umorni, iscrpljeni, dezorijentirani, s tugom u očima, tražili su put prema Sloveniji, Mađarskoj...

Na slabom engleskom stalno su ponavljali - želimo ići dalje. Nisu željeli naš novac, hranu ili
bilo što drugo, nisu željeli biti na teretu ili reducirati naš komoditet.

ONI SU ŽELJELI SAMO JEDNO – OTIĆI I STIĆI NEGDJE GDJE ĆE ZAPOČETI NOVI ŽIVOT.

I kako im onda ne pomoći? Vrlo brzo, i to zahvaljući načelniku općine Čepin, pronađeno je rješenje – osigurano je nekoliko autobusa koji će ih besplatno prevesti do Zagreba. Kada sam im prenijela tu odličnu vijest, počeli su se neizmjerno radovati, grliti me, zahvaljivati...

Razmijenili smo telefone, napravljeno je nekoliko fotografija, kao da sam neka zvijezda. Danas vidim da sam to i bila, njihova zvijezda vodilja. Istina, na kratko, ali s velikim ponosom i beskrajnim sjajom. Išli su za mnom, vjerovali mi na riječ.

Dugo ću pamtiti njihove pozdrave i vedra lica iz autobusa, od muškarca koji je bio ranjen i za koga sam morala osigurati prijevozno sredstvo kako se ne bi odvojio od skupine, do malenog dječaka koji je prestao plakati tek kad mu je majka dala mlijeko koje sam nabavila od susretljive mještanke.

Voljela bih da sam im mogla pomoći još i više.
Zamislite, idete za osobom koju nikada niste vidjeli, beskrajno joj vjerujete, upijate svaku njezinu riječ.

Prekrasni su to ljudi, zahvalni na svakoj sitnici i bez obzira na kalvariju koju su doživjeli u matičnoj zemlji i neugodnosti tijekom puta, i dalje pozitivno razmišljaju...

Sinoć mi se javio jedan iz ove skupine. Kaže da je na granici sa Slovenijom. Ponovno mi se bezbroj puta zahvalio.

Dragi moji prijetelji, vaša zvijezda vodilja želi Vam svu sreću ovoga svijeta.
Zahvaljujem se svima koji su pomogli na bilo koji način, od volontiranja u skloništu, osmijeha na licu i pozdrava kada ste ih sreli, do hrane i pića koje ste im dodijelili. Sve su to cijenili i vjerujte mi, nikada neće zaboraviti.

Moja poruka vama je – imajte razmijevanja za ljude u ovakvim situacijama. Ako možete, pomozite. Ako ne, zaobiđite ih.

Dragi čitatelji, fotografije koje su nastale, na žalost, ne mogu podijeli s Vama iz razloga što želim poštivati njihovu privatnost. One ostaju u mom srcu i osobnom albumu. Kako je sve bilo u slikama, možete pogledati na stranici http://cepinonline.com

Za GIP piše Dragana Fuglinski
Čepin 19.09.2015.