Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Pet11242017

Last updateUto, 10 Ruj 2024 5pm

Gospodine, hvala na poniženjima

U osječkoj konkatedrali pred Gospinim kipom u kapelici Gospe Lurdske već godinama se nalazi bilježnica u koju vjernici pišu svoju molitvu ili zahvalu Gospi. Jednom sam, nakon sv.mise, došla zahvaliti Gospi za sve što mi je po Njenom zagovoru Bog darovao, i pročitala zahvalu iz bilježnice: „Zahvaljujem Ti Majko, na svim poniženjima!Ona mi pomažu da Te bolje razumijem i više zavolim!“

gospa osijek

Iznenadila me ova zahvala, ali mi je biblijski vrlo jasna. Izričaj je to osobne zahvalnosti proživljenog blaženstva koje je Isus obećao malenima, progonjenima, poniženima, siromašnima, čistima, žalosnima. Kad netko sva iskušenja i poniženja proživljava s Njim, koji je i sam bio „crv, a ne čovjek“ – i ponižen, i popljuvan, i siromašan, i prezren i odbačen, osjeća ljepotu sudjelovanja u Isusovoj otkupiteljskoj Muci i poslanju Crkve. Isusova poniženja znak su eshatološke pobjede Boga, Oca koji nas ljubi, Sina koji je u toj ljubavi prihvatio biti „prokletstvom“ i Duha koji i danas vodi Crkvu. Kad je Marija, mlada djevica iz Nazareta, jednom zauvijek rekla „DA“ Božjoj ponudi da postane Majkom Božjom promijenila je povijest svega svijeta. A kakav je bio Njezin život? Prepun poniženja, neizvjesnosti, progonstva, boli…

U emisiji „Povijest četvrtkom“ Hrvatskog radija jednom je tema bila kvaliteta starorimskog graditeljstva. Povjesničar je s oduševljenjem govorio o prisustvu rimskog graditeljskog čuda prisutnog i danas u Dalmaciji, i istaknuo da su graditelji, „sirova radna snaga“, bili robovi, i to – kršćani! Kako je vrijeme Dioklecijana bilo vrijeme najokrutnijih progona svih koji su umjesto njega kao Boga slavili Isusa Krista – radne snage, unatoč okrutnom progonstvu, nije manjkalo!

Kršćani, naša davna braća po Isusu, u to vrijeme bili su svjesni sudbonosnosti svoga izbora, ali i njegova blagoslova! Nisu proklinjali cara, njegovu su tiraniju podnosili strpljivo u svemu osim da ga priznaju Bogom. Osjećali su Isusovu blizinu, i vjerovali da je On pobjednik, Alfa i Omega povijesti i vječnosti! I tako su kršćanski mučenici prvih stoljeća s vjerom u vječnu pobjedu Isusa Krista, s blagoslovom i zagovorom Njegove Majke, prihvaćali svako poniženje, a da nisu znali da će stoljećima kasnije njihovi mučitelji biti samo povijest – a njihova žrtva – ugrađena u život Crkve koja i danas živi vođena istim Duhom kojim su i oni bili vođeni. Bili su sigurni u Isusovu pobjedu, i cijene te pobjede – slijediti ga u poniženjima do smrti. A onih koji ponižavaju – uvijek je bilo i bit će ih!

Isti model ponašanja svjetskih moćnika spram onih koji se osjećaju i žele živjeti kao istinski vjernici u Isusa Krista, i to raspetoga, vidimo i danas na mnogim stranama svijeta..
 1991., nakon okupacije Vukovara, u svim užasima o kojima su govorile žene koje su u konvoju Crvenog križa iz Srijemske Mitrovice došle u Đakovo, možemo prepoznati duh koji je tada razarao Hrvatsku, pokušao uništiti Hrvate, i Katoličku Crkvu u narodu.

To je duh „ubojice ljudskog od početka“, „Oca laži“, kako ga imenuje Isus. Od Vukovara tada nije ostalo ništa osim paljevina, razvalina, smrada od ubijenih životinja i ljudi koje nitko nije više mogao pokupiti i dostojno sahraniti, te vatre koja je na mnogim mjestima gorjela…“U Vukovaru nema više života“, u suzama su govorile jadne žene, ali ni jedna, ni jedna riječ proklinjanja, ili zazivanja zla na one koji su to činili, nije se mogla čuti! Bilo je plakanja, drhtanja od straha, od neizvjesnosti, od muke što nisu znale gdje su im sinovi i muževi – neke su čule da su JNA i mjesni Srbi i ranjenike iz bolnice nekamo odveli.

Ali bilo kakvog izljeva mržnje – nije bilo! Neki Hrvati su tada imali snage gledati i slušati Televiziju Beograd koja je, rekli su nam, izvještavala o oslobađanju srpskog Vukovara. Slične, trijumfalističke emisije su se emitirale iz „srpskog Dalja, Baranje, Zapadne Slavonije“. Jednom sam, tih dana, s časnom sestrom sv.Križa posjetila ranjene hrvatske branitelje u đakovačkoj bolnici. Mnogi su bili iz župa na kojima su sestre sv.Križa djelovale i bilo je dirljivo vidjeti s kolikom su radošću mladi ranjenici pozdravljali „svoju sestru“, koja ih je pripremala kao ministrante, ili za sakramente.

Ni ovdje, nitko, ali nitko nije rekao da mrzi one koji su ih ranili. Jedan je ranjenik, ranjen je snajperom, izjavio da ne mrzi, nego moli za onoga koji ga je ciljano ustrijelio. Trpjeli su, i živjeli nadu da ćemo stvoriti Hrvatsku u kojoj će biti lijepo, ugodno i radosno živjeti svima koji tu budu željeli ostati.

vijerni
Dvadeset godina kasnije – to je generacija izranjenih, poniženih, izruganih, ismijanih teških invalida, koji ne samo da nisu doživjeli ostvarenje svoga sna – blagoslovljenu, slobodnu i bogatu Hrvatsku, zemlju u kojoj će svatko moći dostojanstveno živjeti od svoga rada i u radosti svoga identiteta, nego su žrtve sustavnog poniženja, izvrtanja i zataškivanja istine. Zašto se sve to događa? O ovome je problemu često govorio banjalučki biskup Komarica, koji je svjetske moćnike pitao zašto su tako nepravedni prema hrvatskom narodu.

Uvijek je dobivao odgovor: “Prvo, zato što ste katolici, i drugo – zato što nećete sami otići!“

Vjerujem da je tijekom posljednjih godina sustavno uništenje hrvatskog gospodarstva, školstva, medija, obitelji i obiteljskih vrijednsti, kulture, znanosti i svakog drugog područja života – ciljano! Čiji je to cilj, posve je jasno! Zloga i Zla koji ne može smisliti ni Isusa, ni Mariju, ni Crkvu, ali je u srazu s njima bespomoćan, pa udara po narodu koji, ma kako i koliko je slab i grešan, voli svoju Crkvu, svoju „Rajsku Djevu, kraljicu Hrvata“, svoje biskupe, svoj narod i svoju domovinu. Hrvate katolike danas ne vidim kao rubni narod Europe i EU, ni kao „slučajni narod, i Hrvatsku kao ”slučajnu državu”, nego kao svjetlo danas već poganske Europe.

Ona nas zaista, zaista treba, kao što je Crkva u vrijeme Dioklecijana trebala kršćane Salone i okolnih mjesta. Bili su robovi, ali i svjesni svoga zvanja i svoga poslanja! Već uoči blagdana Svih Svetih vidjet ćemo kako će Hrvatska postati „poganskim karnevalom“, i sigurna sam – nijedan novinar javnih medija, ni jedna civilna udruga za ljudska prava neće u tome vidjeti ništa sporno, dapače, poticat će to! A ako se itko od vjeroučitelja ili svjesnih kršćanskih učitelja bilo kojeg predmeta, ili drugog osoblja u školama suprotstavi “Danu vještica“– vrisnut će do neba kako se ometa sloboda izražavanja!

E, to je razotkrivanje duha svijeta i Duha Božjega u našoj domovini i u poganskoj civilizaciji koja nam je sudbinom! Slavljenje Halloweena je “kulturno“, poželjno, i to u javnoj, državnoj školi, koju plaćaju putem državnog proračuna svi građani, od kojih su 90% kršćani, i gdje su 90% učenika kršćani – poganski se običaj slavi i nameće kršćanskoj većini! Pravi, „ogledni“ totalitarizam! Vjerujem da nitko od novinara i intelektualaca koji su napadali samu ideju da se stavi Gospin kip u državnu školu neće imati ništa protiv slavljenja Halloweena u školama, pravdajući to europskom kulturnom baštinom.

Njima ni jedna Ave Maria, ni jedan Requiem, ni jedna Misa, niti išta od Mozarta, Bacha, Michelangela i nijedan kip ili slika Bogorodice, po tome nije dio kulturnog identiteta Europe, premda je to najljepši dio europskog doprinosa kulturi svijeta. Isusova Majka, Gospa, predstavljena kipom u javnoj školi danas je stavljena iza neprozirnog stakla „da ne smeta onim koji prolaze… a ne žele ju vidjeti. Sva obilježja „Noći vještica“ su, s druge strane, u školi, poželjna! Tko to ne želi da se Gospa javno vidi u školi, a želi dobrodošlicu poganskim duhovima i vješticama? Samo jedan duh – onaj koji ne može smisliti ni Gospu, ni narod koji ju voli. Riječju – Sotona!

13. listopada 1991. Osijek je granatiran u vrijeme nedjeljne sv.mise u katedrali, i izravno je pogođeno Svetište Srca Isusova. Kip Srca Isusova i Marijin kip ostali su neoštećeni. Toga dana je u hrvatskom selu Ravno u Hercegovini porušena katolička crkva, a četvorica vojnika JNA, Hrvata, odbili su u tome sudjelovati – i zato su pobijeni. Ovi su mladići mučenici, kakvi su bili kršćani u vrijeme Dioklecijana. Danas u Afganistanu, Iraku, Saudijskoj Arabiji, Europi, Americi, javno se izjašnjavati kršćaninom i živjeti kršćanski, znači pristati na javni prezir! Dosta je kazati da se protiviš homoseksualnom braku, recimo. Živimo s poniženjima i omalovažavanjima, ali smo baš zato – svjetlo svijeta. Mladi vjernici koji mole pred bolnicama za nerođene i uoči blagdana Svih Svetih organiziraju u crkvama noći bdjenja i molitve pod motom „Holy Win“ – (Sveti pobjeđuju) eshatološki su pobjednici. Svjedoci su konačne pobjede Dobra, Dobrog Boga i dobrih ljudi, Isusa i onih koji ga prihvaćaju, i svojim poniženjima ga slave.Zato s ljubavlju, radosno pjevaju: “Dođi Gospodine Isuse! Marantha!

 

Preuzeto s: Obitelj Malih Marija, autor Ana Penić

 

###BLANK###