Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Pet11242017

Last updateUto, 10 Ruj 2024 5pm

Zašto se boje majki?

vukovar zene

Dan nakon pada Vukovara, 1991. došla sam u samostan časnih sestara Sv.Križa u Đakovu i zamolila časnu majku da mi omogući susret sa sestrama koje su došle iz Vukovara. Ljubazno me je uvela u sobu za prijem i rekla da pričekam. Otišla je po njih.

Kad su se vrata otvorila, ugledala sam lica triju žena srednjih godina koje su ušle. U trenutku kad su se vrata otvorila – kao da je flash fotoaparata zabljesnuo, tako se soba obasjala, a njihova lica su jednostavno blistala. Zbunjeno sam se obratila sestri koja ih je dovela. „Ali, sestro, zamolila sam Vas da upoznam sestre koje su došle iz Vukovara“, rekla sam tiho. Ona se nasmiješila: “Pa to su!“ Sestre su ušle, predstavile su se i smireno počele govoriti o svojim iskustvima. Tri mjeseca nisu vidjele ni sunca, ni mjeseca. Bile su u bolnici i sa svim ranjenicima proživjele su neiskaziva iskušenja: cjelodnevna i cjelonoćnja bombardiranja bolnice, brigu za ranjenike, za one koje su donosili samo da umru u bolnici, za djecu koja su se rađala; jedna je sestra iznijela nedonošče, djevojčicu koja je izgledala kao lutka, jednom je pala bomba „krmača“, koja je probila sve stropove i završila u podrumu – a čudo je bilo što nije eksplodirala… Sestre su rekle i što ih je najviše šokiralo u Đakovu.

Bili su to čitavi izlozi… u Vukovaru nije bilo ni dva kvadratna centimetra čitavog stakla s bilo koje površine: prozora, vrata, o izlozima trgovina nije moglo biti ni riječi. Niti je bilo izloga, niti je bilo trgovina. Vukovar kakvog su ostavili bio je strašna rana, strašna ruševina, koja je zaudarala po paleži, po užasu koji je bio na ulicama… Te večeri u tri autobusa došle su žene iz Srijemske Mitrovice, koje su puštene posredstvom Crvenog križa da dođu u Hrvatsku. Sve su bile blijede, uplašene i do neizdržive boli zabrinute za svoje muževe, sinove, braću, rođake, koji su pohapšeni i odvedeni… Teško govoreći, jecajući, govorile su kako su čule krike, užase i kako se boje da će biti, ako nisu već poubijani… Kasnije smo čuli – zaista su poubijani na Ovčari… Moj stric, novinar Hrvatskog radija Vukovar, Stjepan Penić ubijen je nedaleko svoje kuće, na groblju u Dalju, još ranije… Znali smo da je ubijen, nismo znali što je s njegovim tijelom. Njegova supruga, Marija, rekla mi je: “Pustili su ga kući, da se oprosti s obitelji. Rekao mi je: “Maro, vidjet ćeš! Ubite će me! Jer znaju, ako me ostave na životu, sve ću napisati, kako su s nama postupali. Ali ja im opraštam!“ I zaista, došli su po njega – četnici! Jednoga je poznavala, drugi je bio „uvezen“. Posljednje riječi koje je moj stric rekao bile su: “Nemojte me ubiti nožem! Ne nožem!“ Tada mladi hrvatski branitelj, koji ga je vidio mrtvog potvrdio je – ubijen je nožem, na stravičan način!“ Strina je sa svoje dvije kćeri, uz pomoć dobrih susjeda Srba i stričevog prijatelja iz djetinjstva, Srbina, uspjela doći do Osijeka. Prošle su dvadeset i tri godine. Danas je starica, koja živi sa svojim uspomenama, svojim molitvama i svojom obitelji, predana Bogu u molitvi i praštanju. Živi u Osijeku, okružena pažnjom svojih kćeri i njihovih obitelji, te svojom brojnom – braćom, sestrama i njihovim obiteljima. U Dalj se ne želi vratiti. Mjesto najljepših uspomena: udaje (njoj je bilo manje od dvadeset godina, stricu tek 21.) i skladnog i lijepog braka, život sa svekrom i svekrvom, odlazak na misu, rođenje djece, njihovo odrastanje i život s mužem, koji je bio u biti pjesnik, zaljublejn u svoju obitelj, svoj posao i – Dunav posve je izbrisan.

Sve mi ove scene i uspomene prolaze pred očima, dok slušam kako su u Vukovaru, zbog skidanja ploča s ćiriličnim natpisima – uhapšene dvije majke, čiji su sinovi pogubljeni na Ovčari?! Sinoć, kad sam se vratila s klanjanja u crkvi sv.Ćirila i Metoda u Osijeku, gdje sa studentima, a već ih je puna prostranma crkva, gotovo sat vremena kleči, moli i slavi Boga pjesmom o. Arek, i poslušala večernje vijesti – nisam se mogla oteti dojmu: Ovdje ponovno imamo pravu biblijsku scenu! Herod protiv dječice, protiv njihovih mladih majki, protiv onih koje smatra opasnim za svoju vladavinu i moć! Zaista čudesno: vladar koji ima moć, vojsku, oružje, utjecaj, potporu silnog, moćnog i okrutnog Rima, boji se svakog muškog djeteta do navršene dvije godine! Za nevjerovati! Koliki strah i kolika okrutnost! Od koga strah? Od nemoćnog djeteta koje nije ni dvije godine navršilo. Okrutnost spram koga? Spram toga te djece i njihovih majki i očeva! Spram Boga, zapravo!

Upravo u vrijeme kad se u New Yorku nalaze najutjecajniji i najmoćniji vladari svijeta, koji odlučuju o „biti i ne biti“ svih ljudi na kugli zemaljskoj, među kojima su i najviši predstavnici hrvatske države, članice i NATO saveza, i UN-a, i EU, u Vukovaru hrvatska policija hapsi – hrvatske majke poubijanih hrvatskih branitelja! Danas su to staričice sve starije od šezdeset godina, koje pojma nemaju čime bi mogle ugroziti državu, koju štiti EU, UN i NATO! Njihovi su sinovi poubijani, jer su tu državu stvarali. Ne mogu dokučiti čime one ugrožavaju ovu državu, i zašto ih hrvatska policija hapsi! Usput… jadni hrvatski policijaci, dečki koji to moraju provoditi… HTV je izvijestila da su bili vrlo ljubazni prema staričicama. Mislim da je ključ problema u „Herodovu kompleksu“, u strahu od istine! Jer, dok Vukovarom slobodno hodaju ubojice i silovatelji, i cinično gledaju u oči svojim žrtvama svjesni da im one ne mogu ništa, majke koje pamte, žene i djeca koji pamte, uvijek su potencijalna opasnost, bomba koja u svakom trenutku može eksplodirati… istinom! A Isus kaže: “Istina će vas osloboditi!“ Njemu se mora vjerovati, jer je sva ljudska povijest pokazala da je ON zaista jedini PUT, ISTINA I ŽIVOT! Isus je istina! I tek kad Njega, u slici poniženog, nemoćnog, osramoćenog, zatočenog, ubijenog pravednika prepoznamo, i zauzmemo se za njega – osjetit ćemo pravo, istinsko i trajno, neuništivo oslobođenje! Jedino tada!

Jesu li zato hrvatske majke uvijek tako opasne? Pročitala sam da je Veljko Kadijević u svojim memoarima napisao kako mu nikako nije jasno – zašto je JNA izgubila rat, a do detalja su sve isplanirali. Na jedno nisu računali: na majke koje su se zauzele i oslobodile svoje tada mlade i nevine sinove – koji su trebali poslužiti kao sredstvo ispunjenja vojnog i ideološkog cilja – stvaranje Velike Srbije! Majke su pobijedile „nepobjedivu“ JNA! Majke s krunicama u ruci i molitvom na usnama i srcu. Svoje krunice stavile su sinovima oko vrata i molile za njih i kad su odvodili na Ovčaru! Nisu li zaslužile da se njihova bol poštuje bar toliko da ne moraju gledati ćirilične ploče u gradu u kojem još odjekuje jeziva pjesma koju je zabilježio novinar (mislim) BBC- ija: “Slobodane, šalji nam salate, bit će mesa, bit će mesa…“. Tko ima dovoljno hrabrosti – neka pogleda kraj pjesme na You Tube-u, ja ne mogu! Molit ću! Molit našu dragu Gospu Aljmašku „kraljicu Hrvata“, i pridružit ću se molitvom mojoj teti, koja je već dvije godine nepokretna, a ne ispušta krunicu iz ruku i svaku Zdravomariju moli za Vukovar i mir među njegovim stanovnicima, osobito mladima, za suživot, i starima – za strpljivost i podnošenje nepravde u duhu Isusove Muke.

A ta je Muka – pobjednička! Vukovarske majke i danas su uz križ svojih poniženih, ubijenih i još uvijek – nestalih sinova! S druge strane križa, znaju – uz njih je Isusova Majka. Možda su zato prijetnja državi, koja ih hapsi? Uzalud… S Majkom koja je bila uz križ svoga Sina, majke nevino ubijenih ljudi – uvijek su pobjednice! I s ove i s one strane vječnosti!

Preuzeto s obitelj malih Marija, autor Ana Penić