Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Pet11242017

Last updateUto, 10 Ruj 2024 5pm

Vjerujem u čuda

vjerujem u cuda

Nije me iznenadio podatak da su Hrvati među najdepresivnijim narodima u Europskoj Uniji. Prolazeći ulicama i trgovima svoga lijepog grada, zaista susrećem, osim u vrijeme kad studenti odlaze na svoje fakultete, a srednjoškolci u svoje škole, ili kad se vraćaju, sve manje ljudi.

Trgovine u centru grada su bez kupaca, na svakom drugom izlogu vidim oglas:“Iznajmljuje se“, na krovovima svih zgrada samog srca grada (osim zgrade Županije) vidim blješteće reklame stranih firmi. A kad se sjetim…

Trg je uvijek bio pun mladog svijeta, izlozi puni hrvatskih proizvoda, reklame samo hrvatskih „brandova“, Korzo, glavna ulica (danas Kapucinska) toliko puna mladića i djevojaka da je jednom jedan američki sveučilišni profesor, izašavši iz hotela „Royal“ pomislio da su to demonstracije – zbog njegova boravka u gradu!

S ponosom smo mu objašnjavali da je to samo naša mladost koja se ovako okuplja u centru grada, ne ometajući nikoga. Tu su se razmjenjivale misli, pogledi, pokazivao „najljepši look“, stvaralo „javno mnijenje“ i zaljubljivalo! I sve to – bez prebijenog novćića u džepu. Bilo je toliko opuštenosti, radosti i optimizma da je to danas nezamislivo! Znali smo – čim završimo fakultet, dobit ćemo posao, čim dobijemo posao – dobit ćemo društveni stan, čim dobijemo stan – možemo se udavati i ženiti. Do tridesete godine, a ako smo marljiviji još i ranije – realno smo očekivali da ćemo svoje živote postaviti na sigurne tračnice normalnog, kulturnog i opuštenog života. Mi vjernici vjerovali smo se da će doći i vrijeme u kojem ćemo moći posve slobodno ispovjedati svoju ljubav prema Bogu i Crkvi, te javno slaviti Božić i Sve Svete!

A danas? E, tu je problem! Svoje uspomene vežemo samo uz ugodnosti, kad smo bili mladi, lijepi, pametni i ambiciozni! S nostalgijom gledamo u svoje fotografije s maturalnog panoa, a oni koji su u braku i s vjenčanja. I zaista, usporedivši s onim što vidimo u ogledalu – bili smo prekrasni! Usput… zaboravljamo da su oko grada toliki „šoping centri“ da se sav društevni život mladih, djece i njihovih mladih roditelja preselio tamo, gdje se s njima postupa onako kako se vlasnici pilića brojlera ponašaju prema svojim „ljubimcima“: nude im sve što im je potrebno po točno određenim pravilima, da bi ih što uspješnije i lakše – ubili! U ovom slučaju – da bi im ubili dušu, isprali mozak i kao zombijima davali onoliko života koliko je potrebno – za profit vlasnika! Ako današnje mlade ljude usporedimo sa sobom i svojom generacijom – Ostvvidimo da su oni rođeni i žive u neuspordivo tjeskobnijim vremenima. Često zaboravljamo da studira upravo generacija koja je djetinjstvo provela ili u progonstvu ili u podrumima, a da o tome nitko ne govori, da je u onome što im suvremeni „kapitalistički talibani“ (koje se nitko ne usudi tako nazvati!) kao san snova nude bilo kakav posao i usput ih plaćaju kao robove; da je ono što je nama bilo najnormalnije i najromantičnije (da će se cura udati za dečka, jer su zaljubljeni par i kad se budu ženili dobit će i dar) danas toliko zamračeno, ismijano i „zatucano“ da se mladić i djevojka jedva usude reći da žele normalan brak u kojem će se mladić oženiti djevojkom, i djecu začeti i rađati po svojoj savjesti tj. u skladu s Božjim planom o čovjeku. Izražavajući ovu ljudsku potrebu i želju – izlažu se riziku da budu izrugovani kao „zatucani“, „katolički talibani“, „primitivci“, „pećinski ljudi“, „svjetlosne godine od „napredne“ Velike Britanije“ i to tako agresivno da je sve ono što smo mi doživljavali samo zato što smo bili vjernici – prava bajka! O tome da se slobodno i samouvjereno odupru noćnim izlascima, piću, porocima, bludu, nastranostima – mogu samostalno i samouvjereno odlučivati samo – sveci!

I tu vidim neiskazivo i neugasivo čudo! U mom, ponovno poniženom i svakim danom sve poniženijem narodu, u kojem se sve ono što sv.Ivan naziva „duh svijeta“: požuda očiju, požuda tijela i oholost života, tako agresivno nameću kako putem medija, tako putem usmene i pismene predaje „Komiteta mišljenja“, vidim da je oduprijeti se svemu tome moguće – samo svecima! A takve svece viđam i susrećem svaki dan! I u toj činjenici, na tom daru Duha Svetoga s neizmjernom zahvalnošću, jednostavno uživam! Jer – to jest pravo, pravcato čudo!

Osijek ne pamti takav zanos mladića i djevojaka, koji se u stotinama, svakog utorka okupljaju na jednosatnom klanjanju pred Presvetim sa studentskim kapelanom o.Arekom, i još to sve snima i kasnije emitira STV; ne pamti takvu odlučnost i samopoštovanje mnogih mladića i djevojaka koji javno obećaju da će živjeti čistim predbračnim životom; koji se svakog četvrtka sastaju na molitvu i slavljenje Boga; koji se volonterski bez pridržaja daruju starcima i djeci bez roditeljske skrbi; koji svaki dan dolaze na sv.misu; organiziraju tribine i hodočašća, te djeluju, putem društvenih mreža – planetarno! U isto vrijeme sjajni su i uspješni studenti. Kad sam jednog studenta, zabrinuta zbog njegovih angažmana na mnogim područjima, zapitala kako je bilo na ispitu, jednostavno je rekao: “Dobio sam peticu. Pa ja uvijek dobijem petice!“ I on je jedan od onih koji je sa svojom djevojkom obećao živjeti čisto do braka. Njegova djevojka je dijete iz obitelji s jedanaestoro djece! I ona je sjajna studentica na iznimno teškom fakultetu! Zar i to nije čudo?! Ovo je čudo Duha Svetoga koji je zapalio srca mladih vjernika kako u Osijeku tako i po cijeloj Hrvatskoj, i tamo gdje žive Hrvati – u Zagrebu, u Splitu, u Dubrovniku, u Bosni i Hercegovini! Sveučilišni kapelani su pozivani na sve strane – i ne samo Lijepe naše! Ovi mladi ljudi su zaista sjajni! Među svojim kolegama i kolegicama na fakultetima stvorili su cijelu mrežu onih koji poste o kruhu i vodi jedan dan u mjesecu tako da je gotovo svaki fakultet „pokriven“ svakodnevnim postom! O tome naša generacija studenata vjernika uopće nije razmišljala.

Nedavno je Hrvatska televizija odluku jednog liječnika-ginekologa da ne vrši pobačaje i njegovu izjavu: “Nije pobačaj manje zlo! Pobačaj je jednostavno zlo!“  kao i odluku više od dviju trećina liječnika ginekologa u jednoj zagrebačkoj bolnici da ne vrše pobačaje komentirala s toliko cinizma, čuđenja i zlobe da je zaključak bio da su svi ti liječnici, unatoč svojoj stručnosti, ugledu, savjesnosti i poštenju – jednostavno „zatucani“, „primitivni“ i „društvene štetočine“!

Sve to izdržati, ostati vedar, samosvjestan, odgovoran samo svojoj savjesti i Božjim nadahnućima – zaista duhos2je čudo! To znači da u ovom trenutku mnogi Hrvati, unatoč silnom pritisku „
biblijskog duha svijeta“ a on dolazi iz najviših i najmoćnijih centara svijeta – žive čuda koja s ponosom i samouvjerenošću mogu i trebaju ponuditi Europi i pomoći joj da se vrati na izvore svoga identiteta: kršćanstvu, Isusu i Mariji, s blagoslovom pape Franje i radošću Evanđelja! Jer, dok je „duh svijeta“ ohol do nepodnošljivosti, pun požude za vlašću i užitkom do osobnog i društvenog razaranja i smrti, Duh Božji je duh jednostavnosti, izgradnje zajedništva, zaigranosti, nepredvidljivosti, čiste mladosti i vječne radosti. On puše gdje hoće, kad hoće i koliko hoće, i – nitko i nikad ga nije pobijedio! To je čudo! To čudo moramo ponuditi i našim obiteljima, i cijelom narodu i potom – istom vjerom u Božju pobjedu cijelom svijetu! Program je samo jedna rečenica: razmatranje koje nam nekoliko puta u korizimi nudi Crkva u Časoslovu: “Božja radost neka bude vaša snaga!“ U toj snazi – rješavat ćemo sve probleme, jedan po jedan! I tako – do konačne, eshatološke pobjede nad duhom pesimizma, očaja i straha, koji se širi svijetom, pod plaštem „uživanja bez granica“. S Gospom, s krunicom u ruci, s Isusom, s Duhom Svetim – mi smo uvijek pobjednici! I to je uvijek novo čudo, u koje samo trebamo vjerovati! Ostalo će odraditi Isus, Marija i Duh Sveti u ljubavi Presvetog Trojstva – na prelijepu vječnu radost, koju već kušamo kao mir i radost – iz dana u dan! I zato – vjerujem u čuda! Svaki dan!

Ana Penić