Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Pon12182017

Last updateUto, 10 Ruj 2024 5pm

Modernizam u Crkvi, put u potpuni otpad od vjere!

mico 330

Majka našega Gospodina je ocu Gobbiju u poruci od 06. rujna 1985. godine ukazala na opasnost jer se je u Crkvu je ušunjalo nejedinstvo, razdioba, sukobi i protivljenja... te su pridošla vremena koja je već otprije proprekla i, kako su se okrenuli kardinali protiv kardinala, biskupi protiv biskupa, a svećenici protiv svećenika.

„Još vidim kako pod suncem umjesto pravice vlada nepravda i umjesto pravednika zločinac.“
(Propovj. 3,16)

Majka našega Gospodina je ocu Gobbiju u poruci od 06. rujna 1985. godine ukazala na opasnost jer se je u Crkvu je ušunjalo nejedinstvo, razdioba, sukobi i protivljenja... te su pridošla vremena koja je već otprije proprekla i, kako su se okrenuli kardinali protiv kardinala, biskupi protiv biskupa, a svećenici protiv svećenika.  Preteška realnost opterećuje Kristovo stado jer ga razdiru grabežljivi vuci. Vuci koji su se uvukli u Crkvu u janjećem ruhu pokazujući se blagima i nježnima,. Neki od njih zauzimaju vrlo odgovorne položaje, upravo, preko kojih je sotona uspio prodrijeti u krilo Crkve pa i sami vrh Crkvene hijerarhije. Otuda nesmetano vrši svoju djelatnost podrijevanja samih temelja crkve i to iznutra. Ono što je vidno svakome laiku kao (neprimjerena) promjena u Crkvi je modernizam i komoditet u kojeg su se “uvalili“ neki službenici Crkve.

U toj prljavoj sotonskoj igri ključnu ulogu su odigrale pogubne doktrine bezbožničke filozofije počev od prosvjetiteljstva do danas. One su se iznad svega zalagale nužnošću kako čovjeka osloboditi od Boga. Posredstvom (neo)modernizma podle prosvjetiteljske ideje su se uvukle i u katoličke škole i bogoslovije stapajući se u sustav prosječnog sekularnog razmišljanja.

Mislim da nije pretjerano reći kako se danas događa ni manje ni više nego čisto institucionalni otpad od vjere od strane nekih crkvenih velikodostojanstvenika, koji su nažalost objeručke prigrlili moderni liberalizam. To su oni koji čeznu za akademskim prestižem, perfektno opremljenim znanstvenim kompleksima, komoditetom i laskavim tapšanjem po ramenima, ugodnim sastančenjima i govoranijama. Potpuno su izbacili iz vida ono najvažnije za što su i pozvani podizati i održavati zdravi duh katoličkih sveučilišta. Čini se kako danas na katoličkim sveučilištima prednnjači ono intelektualno pred onime što je odlika čistog katoličkog, više se daje važnosti znanosti i filozofiji nego li vjeri. Relativizam je više na cijeni nego li stvarna istina Kristovog nauka i onoga što nam je kroz svoju Riječ ostavio u zalog.

Mentalni sklop (duh) modernog vremena je učinio svoje te je u ime liberalizma poveo i neke članove katoličkog klera na staze protestantzma. Nevjerojatno kako boli kada čujem-o kako neki svećenici relativizirajuće govore o korištenju kontracepcije, pravu na pobačaj, spram takozvanih konkubinata iliti probnih brakova, pa čak kada je u pitanju homoseksualnost, odnosno istospolnih brakova. Istina mnogi u narodu to zahtijevaju i očekuju priznavanje svih tih nebuloza od strane Crkve. Ljudi se ni najmanje ne opterećuju činjenicom što ti zahtjevi niječu samu ljudsku narav. Najvažnije je onima koji su u grijehu na bilo koji način, ne mijenjati sebe i obraćati se od grijeha, nego, prisiliti će Crkvu mijenjati svoj stav spram grešnih situacija i “priznati“ kako je Crkva do danas bila u zabludi.

Danas se nametnuo dodatan problem, naime, problem civilnih zakona. Zakon svakim danom sve više stoji na strani ovih anomalija, tako da se katolički pogled na grešne prilike, u mnogim situacijama, nalazi izvan zakona. Modernisti su duboko zagazili u zablude što proiziđoše iz racionalizma, naturalizma, nihilizma, humanizma i sekularizma. I ne sluteći da modernizam i nije cilj nego srestvo po kojem se Crkva treba urušiti u svojim tradicionalkističkim temaljima. Što je onda stvarni (jako dobro zakulisani) cilj? Cilj je Katoličku Crkvu uveslati u vode modernizma, te sintezom raznih krivovjerja poistovijetiti je s reformiranom (protestantskom) Crkvom, te u konačnici stvoriti nekakvu (globalističku) novokršćansku Univerzalnu Crkvu. Kakva i čija bi to bila Crkva, ostaje nejasno. Ali jedno je sigurno –  Kristova Crkva – NE!

Modernizam u današnjoj Crkvi se lukavo prikriva iza mnogih “simpatičnih“ naziva: feminizam u Crkvi, teologija liberalizma, te Crkva Drugog vatikanskog sabora. Danas se sve više stavlja čovjeka u središte pažnje umjesto da Bog bude okosnica svih promišljanja i življenja općenito. Osobni grijeh više nema nikakve važnosti, sve je kolektivno, pa je dovoljna i skupna ispovijed grijeha na početku mise. Sve se manje govori o (zagrobnom) životu nakon smrti i kao posljedica toga proizilazi i pitanje raja, pakla ili čistilišta. Promiče se teorija kako vraga i nema, a slijedom toga nema ni pakla. Onda ni čistilište nema smisla. Jedino ostaje pojam raja, a on se svodi naovozemaljski život. Zato i jest aktuelann moto: Iživi svoj život danas i učini si od života  ovozemaljski raj. Jer čovjek je onaj koji si kroji svoju sudbinu.

Crkvu se sekulazira do te mjere da ju se smatra (profanizira do te mjere da postaje) dijelom svijeta odnosno sa svrhom služenja (opovrgavanjem svog Crkvenog stava spram grijeha treba tješiti ranjenu savjest i tako služiti) svijetu. Među narod se ubacilo kamen spoticaja, kamen sumnji glede nekih temeljnih pitanja vjere i morala. Primjerice. pitanje povijesnosti Evanđelja kao i samoga Kristovog Božanstva i njegove stvarne Prisutnosti u presvetome i kod Pretvorbe, zatim pitanje nepogrešivosti Pape, pa čak i pitanje Kristova uskrsnuća, same naravi Crkve i njezina spasiteljskog poslanja. Ova i brojna druga pitanja su unijela neopisivu podijeljenost među vjernike i učinila ih poljuljanim i nesigurnim da više pravo ne znaju ni što je istina ni u što više vjerovati.

Da bi se to dogodilo trebalo bi se uhvatiti u koštac i slomiti beskompromisni i dogmatski stav Crkve spram svih tradicionalih vrijednosti sadržanih u nauku Crkve te ukinuti svećeničku službu na način kakvu je (donekle) do danas poznajemo. Jednako tako i što se tiče liturgijskog života, trebalo bi se stvari poistovjetiti (postaviti u sklad) sa protestantizmom kako bi svaki član zajednice mogao djelovati kao svećenik.

Ako se samo malo bolje i hladne glave pogleda uviđa se na što sotona najviše cilja dok napada Katoličku Crkvu. Dvije temeljne stvari joj stoje na putu, odnosno smetaju joj ostvariti svoj pakleni cilj, a to su dva zaglavna kamena koji drže Crkvu i jamče da ju ni vrata paklena neće srušiti. To su dvije temeljne Katoličke doktrine koje čine samo srce katoličke vjere i jamče opstojnost Crkve do u vječnost, a to su: Stvarna Prisutnost euharistijskog Isusa Krista i Blažena Djevica Marija – Majka Božja. Zato me uopće i ne čudi što svim silama pokušavaju ova otajstva vjere svesti na puko kršćansko kopiranje poganskih mitova (usp. Babilonska misterijska religija, Zajednica kršćana, Čakovec, Čakovec 2003. godine).

Negdje sam pročitao, kako su oni koji su bili zaduženi napraviti „prototip“ za Novi red Mise, namijenjenog na uvid  Papi Pavli VI, stavili naglasak na liturgiju kao zajedničko blagovanje izostavljajući  pritom  Kristovu  žrtvu.  Međutim, Kardinal Ottaviani (iz Kongregacije za nauk vjere – Svetog oficija) je intervenirao kod Pape, pa je nakon toga ponovno uvedena i Kristova žrtva kod liturgijskog slavlja. Čini se kako velik broj katolika uopće i ne drži do stvarne Kristove Prisutnosti u Euharistiji, ima ih koji uopće što Katolička Crkva nepobitno naučava.

Da bi se toj zamisli dalo vjetra u leđa (poduprla) u mnogim crkvama je Svetohranište stavljeno negdje u stranu,  ponegdje čak tako daleko u stranu,  podalje od glavnoga oltara (npr. Crkva Felix i Regula u Zürichu), da se kod ulaženja u Crkvu jedva može i primjetiti gdje se nalazi. A na mjesto gdje bi trebao biti Svetohranište postavljena je na povišenom podiju sjedaljka za svećenika. Što hoće reći: u kući Božjoj središnju ulogu u svemu igra svećenik i njemu se treba klanjati. Tko bi trebao biti Isus Krist ako je postavljen na sporedno mjesto u Kući Očevoj. Kako god radili, dok je ovih dvojga: Sveprisutnog Isusa Krista u Svetohraništu i u Euharistiji te njegove Majke Marije – Bogorodice i Suotkupiteljice, sveta Misa će biti središte života vijernog Kristovog stada. Isus se nudi, on se ne nameće. Tko voli neka izvoli. No, molitvom Božanskome Milosrđu možemo postići dodatan izljev Božanskog smilovanja i na one koji su potrebni obraćenja, te i oni pođu putem Krista, putem svjetla k Ocu u vječnost.

Za GIP piše Mićo Gašić, evaangelizator
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.