Svećenici u teškoj kušnji, kako im pomoći?

mico 330

Ovome bih dodao još jednu bitnu stvar, a odnosi se na svećenike. Naime, svjedoci smo i njihovih ljudskih slabosti, njihovih padova i propusta. I nečudi, pa oni su na vjetrometini događanja izloženi najsnažnijem udaru nebrojenih demonskih sila.

Ovome bih dodao još jednu bitnu stvar, a odnosi se na svećenike. Naime, svjedoci smo i njihovih ljudskih slabosti, njihovih padova i propusta. I nečudi, pa oni su na vjetrometini događanja izloženi najsnažnijem udaru nebrojenih demonskih sila. Lucifer se na njih okomio sa svom svojom raspoloživom vražijom hordom. Nije im lako izdržati tolike napadaje, pa se dogodi da neki od njih i poklekne. Uz sve to oni nisu izloženi samo direktnom (osobnom) udaru, nego što je još gore onom posrednom, a to je onaj koji dolazi od razvodnjavanja crkvenog nauka i uvođenja mnogih novotarija u liturgiju ali i u sam stil svećeničkog življenja. Sve se više u crkveni život uvukla pomodnost i prilagodba modernom načinu života. Kažu: „Pa i Crkva treba držati korak sa svojim narodom. Nije dobro da odudara; narod će je odbaciti itd.“ Uz to i snažan feministički utjecaj i zahtjev žena za intenzivnijem sudjelovanju kod pastoralnog djelovanja.

Kada se dogodi da svećenik pomalo ili neki i više zakaže u svojoj svećeničkoj čvrstoći (strogoći svećeničkog življenja), kako narod reagira? Kleveće i ogovara! Nitko i ne pomišlja da bi trebali činiti sasvim suprotno. Trebali bi razumjeti pred kakve je sve kušnje stavljen taj svećenik. Koliki silni izazovi ga muče nebi li ga izmamili iz kolotečina njegovog zvanja. A zvanje svećenika nije baš mala stvar. Svećeništvo je najuzvišeniji oblik ljubavi Isusova srca kojomje htio obdariti svoj narod – puk Božji. Sveti Ivan Vianney, župnik iz Arsa znao je reći: „Dobar pastir Božjeg stada je najveće bogatstvo kojeg je Božja ljubav mogla podariti jednoj župi, odnosno najvrjedniji dar božanskog Milosrđa. ... O kako je velika stvar biti svećenik! Kada bi to svećenik mogao razumjeti odmah bi od sreće umro.“

I zbilja, kada bi si mogli predočiti kako veliko čudo je učinio Isus  na  Posljednjoj večeri, onda bismo drukčije gledali i na svećenike. Odnosno i svećenici bi sebe u tom svjetlu jednako tako drukčije vidjeli. Te večeri pretvorajući kruh i vino u svoje Tijelo i Krv nama za duševnu hranu Isus je učinio veće čudo od  stvaranja svemira sa svom njegovom misterioznošću i ljepotom. I vidite čuda. Taj preuzvišeni čin pretvorbe povjerio je Krist svojim izabranicima – pastirima njegova stada. Taj čin to čudo nad čudima, smije svećenik ponavljati svaki dan. Mi niti nemožemo pojmiti veličinu Pretvorbe pred kojom se klanjaju anđeli arkanđeli, naši anđeli čuvari, pa i Majka našega Otkupitelja.

Pitam se s koliko straho-poštovanja se mi (ili svećenici) klanjamo pred Kristom koji u Pretvorbi postaje stvaran, jednako kao ja i ti koji smo postojani u ovome svijetu. To što može (što mu je povjereno) jedan svećenik, to ne mogu činiti ni Anđeli ni Arkanđeli niti i jedan Anđeo devet anđeoskih korova. Zamislite paradoksa, čak niti Majka Božja ne može učiniti to što je povjereno samo svećenicima. A mi, što radimo? Čekamo prvu prigodu kada ćemo moći svećenika staviti na pano javnog ogovaranja i linčevanja. Tko razmišlja o sablazni koju činimo prema onima kojima ogovaramo ili klevećemo svećenika/ke. Što se događa u srcima ljudi koji to slušaju? Razmišljam li da time činim veliki grijeh suradnje sa sotonom kod rušenja temelja Kristove Crkve? Pomišljamo li pri tome taj grijeh ispovjediti? Neznam?!?

Kada je u pitanju grijeh i bez ogovaranja ili klevetanja svećenika i blaćenja crkvenih vjerodostojnika, kako bi se spasili da ih Krist nije postavio među nas i dao im (ovlastio ih) Zapovijed: “Zaista kažem vam: što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebesima; što god razriješite na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima (Mt 18,18)”. Čovječanstvo bi bilo uzaludno otkupljeno da nema svećenika koji vrše službu sakramenta pomirenja – ispovijedi i Euharistije – pričesti, kao i drugih šest sakramenata. Samo zahvaljujući svećenicima mi smo u mogućnosti stvarno i istinski se pomiriti sonima koje smo grijehom uvrijedili: Boga, Crkvu – Mistično Tijelo Kristovo pa i sebe same. Zahvaljujući tom velikom daru Božanskoga milosrđa možemo se izmiriti s Bogom i svoj grešni put postaviti na tračnice Krista koje vode u vječno kraljevstvo – Božje.

Zamislimo si malo kako bi to izgledalo kada nebi bilo svećenika. Da li pomišljamo da se i to može dogoditi jer svakodnevno sve više manjaka prinova u svećenička zvanja. Zamislimo si kako bi to bilo strašno kada bismo htjeli ići na sakrament pomirenja i htjeli se hraniti Tijelom Kristovim, a nebi bilo svećenika koji bi na tu Hranu mogli dati. Dobro se zamislimo nad činjenicom; svećenik nije nebeski poklisar ili neki obični simbol, nego je u svećeniku, po sakramentu svetoga (svećeničkog) reda, sam Krist osobno koji obnavlja to Čudo nad čudima. Rezime svega ovoga napisanog je velika nasušna potreba, umjesto ogovarati i klevetati svećenike, za njih se snažno svim srcem moliti kod Gospodina da im dade snage oduprijeti se svim mogućim kušnjama, izazovima (modernističko-feminističkog) vremena, udarima tisućama (stvarnih) demona koji ga salijeću sa svih strana kako bi ga odvojile i isčupale iz tog preuzvišenog zvanja – biti svećenikom.

Ova godina 2009/2010 je godina svećenika. Stoga, budimo pravi i ponizni kršćani i nemojmo suditi da nam ne bude suđeno, nego se uhvatimo krunice i molitve. Udružimo se s Marijom i Anđelima te pomozimo svećenicima u njihovoj osobnoj borbi kao i u obrani Crkve i njenog nauka kao i žive vjere u Trojedinoga Boga. I da ne ostanemo bez svećenika, molimo i za prinovu u svećeničkim zvanjima, za mlade svećenike koji će moći izdići Crkvu iz ovog (poprilično) narušenog stanja.

Za GIP piše Mićo Gašić, evaangelizator
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.