Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Pon12182017

Last updateUto, 10 Ruj 2024 5pm

Burna povijest Crkve i rasprave o pravovjernosti


Često imamo prigodu diskutirati i raspravljati o nekim temama iz crkvenog i vjerničkog života. Nerijetko se čuju razne floskule koje su lansirane od strane onih koji bi htjeli dokazati kako je Katolička Crkva i njezin nauk potpuno u krivome, dapače jedna od mnogih hereza i šizmi u povijesti Crkve. Jedna od takvih propagandnih radionica je i knjiga: Babilonska misterijska religija, Ralpha Edwarda Woodrowa – evangeličko-kršćanskog svećenika, koja čitatelju insinuira povezanost Babilonske poganske religije i katoličkog prakticiranja vjere, odnosno povijesni prikaz svega onoga – kada, gdje i kako je došlo do miješanja poganske religije s kršćanstvom. S obzirom na činjenicu suvremenog i modernog načina (hedonističkog) života, danas je trend pronalaziti argumente i fakte koji govore u prilog tome kako je Katolička Crkva i njezin nauk pogrešan iliti najveća podvala čovječanstvu.  


Makar je, Ralph Woodrow pisac knjige ''Babilonska misterijska religija'', pod „pritiskom“ mnoštva protuargumenata i demantija ukazali na paušalan i neznanstven rad, bio prisiljen  povući knjigu iz prodaje te opovrgnuti napuhane i bombastične teorije o katolicizmu kao nasljedništvu (epigonu) misterijskih poganskih kultova, otrov kojeg je knjiga već posijala silno napreduje i truje lakovjerne duše. U Hrvatskoj je Distribuira izvjesna Kristova Zajednica za širenje Evanđelja „Noina Arka“ iz Zadra, ali i drugdje. Iz razgovora s ljudima koji su došli u dodir s tim materijalom uviđam kako je otrovno sjeme našlo plodno tle u njihovim srcima. Govore s toliko zanosa protiv Katoličke Crkve, njezinog nauka, povjesti i drugih vrednota koje je podarila Božjem puku, kao kada se svojevremeno govorilo o otkriiću Amerike.
U tim i sličnim diskusijama se često čuju pitanja vezana uz inkviziciju (zamislite između 50 i 100 milijuna poubijanih kršćana), križarske ratove, masovna silovanja i orgijanja biskupa i papa u Vatikanu u vrijeme 12. I 13. Stoljeću, templari itd. Ljudi se, u potrazi za opravdavanjem vlastitih pogrešaka u životu, ne usude sebi priznati vlastite pogreške na tom i tome području te da trebaju mijenjati svoj grešni diskurs. Ne! Lakše je okrivljivati Onu koja je moralna vertikala i koja propovijeda Onoga (Boga) od koga dolazi Zakon i Pravila po kojima možemo imati mir u svojoj duši, a time i ostvariti put u (Njegovo) kraljevstvo vječnog mira i radosti. Lakše je pokazati na tuđe pogreške, po mogućnosti ih u usporedbi sa svojima učiniti većima, dovoljno za umiriti savjest. Kada se Crkvu prokazuje kao bludnicu, eh onda je dotični bez obzira na težinu vlastitog grijeha već u raju. Divno, zar ne. Malo ih je kojima je stalo spoznati što je pravi nauk, a što ne. Većina ih se vodi po onoj staroj poslovici: „Ne laje pas radi sela, nego radi sebe“ Jednako tako ne vrijeđa se i ponižava Crkva (Mistično Tijelo Kristovo) radi nje same, nego radi onoga kojega nešto drugo peće i muči. To oni najbolje znaju, samo se boje vani s time.


Treba jasno reći i to da sekularno shvaćena sloboda mišljenja jednako tako ne dopušta vrijedjanje druge strane samo za to što mi se ne dopada ili mi iz nekog razloga smeta. Osim toga, malo tko od tih glasnih kritizera poznaje opću povijest, a kamoli povijest Crkve. Ne poznaju kako treba ni detalje iz naše bliske povijesti nego se ravnaju po onome što im servira tisak i televizija, a kako bi poznavali neke povijesne prilike, događanja (hereze, šizme – Manihejstvo, montanizam, abdopcijanizam, modalizam, monofizitizam, pa sve muke s kraljevstvima i njihovim zahtjevima prema Crkvi, pa onda koncilske trzavice,  Razlaz s istočnom Crkvom 1054. godine – temeljniu razlog filique – koji izlazi od Oca i Sina – u vjerovanju, pa Osmanlijsko osvajanje Jeruzalema 1071. godine – Križarski ratovi, krivovjerja – buja kabalizam, magija, okultizam – inkvizicije, burno stoljeće od pape Inocenta III do Bonifacija VIII, razuzdanost u crkvenim redovima, redovi siromaštva, Avignonsko sužanjstvo, protekcionizam i nepotizam Pape Sikste IV, vrijeme i utjecaj renesanse na liberalizaciju crkvenog utjecaja, reformacija, humanizam, dualizam i Biblijski holizam/monizam, protureformacija – lov vještica, sekularizacija, illuminati, masonerija, Francuska revolucija, omražena Crkvena država, I vatikanski Sabor, marxsizam, boljševizam, I i II svjetski ratovi II vatikanski Sabor itd.) i međusobne povezanosti.


Burna povijest Crkve nije nimalo jednostavna. U sebi je nosila mnoštvo kamenja o koje se spoticala. Na pleća si je stavila što-šta što nije ni željela, a neki su svoju ljudsku slabost stvaljali u pročelje svega i griješili su. Ljudski je pogriješiti, a još ljudskije je spoznati i priznati vlastite pogreške i za njih se iskreno ispričati i moliti oproštenje. To je učinio i naš blagopokojni Papa Ivan Pavao II i ispričao se čovječanstvu za sve što je krivo i loše učinjeno čovjeku bilo kada i bilo gdje pogotovo ako je Crkva kao institucija na neki način u tome sudjelovala, te je iskreno iz dubine srca molio oprost u ime Katoličke Crkve, iskreno osjećajući za svu patnju koju su ljudi podnosili pod bilo čijim propustom, pogreškom ili „ludilom“. Kada bi to učinili i poglavari drugih kršćanskih Crkava, drugih vjeroispovijesti i religija onda bi zasigurno bilo mnogo više međusobnog razumijevanja. Ne toliko što će netko nekome oprostiti nego tim više jer ćemo shvatiti da smo griješili i da se trebamo kajati i svakodnevno obraćati Bogu jedinoj, neporecivoj i vječitoj istini.


Crkva svojim naukom nikoga ne ugrožava, a još najmanje ima sredstava prisile, niti ne prisiljava nekoga na sljedbu načela vjerovanja koja ona propovijeda i to na temelju svetopisamske Riječi i objave. Svaki od njih može hvaliti i štovati, na primjer, kult sotone i biti pripadnik sotonističke crkve – to je njegov izbor i on sam za njega odgovara – ovako ili onako. Ali je potpuno besmisleno govoriti nešto loše o nečemu ili nekome koji te ničime ne (može) prisi(liti)ljava. Sve dotle dok nisam svjestan svojih pogrešaka, krivca ću uvijek tražiti u drugome. Tek kada shvatim da sam i ja jedan od onih koji griješim i da se trebam popravljati. Tek onda ću razumjeti da su ljudi zbilja skloni pogriješiti, makar i ne žele baš uvijek biti zločesti.


Dosta nezgodno vrijeme u kojem moramo tratiti ove naše dane života. Prava bura,... orkan. Možemo li, smijemo li ili pak trebamo li odmahnuti rukom na sve to ili nešto konkretno poduzeti. Čekati da Nebo rasčisti sve nejasnoće. Kada Nebo bude činilo svoje, a zamalo smo prelili čašu Božjeg strpljenja, i rješavalo sve zablude što poput kuge haraju svijetom, nama će se lediti i srce i duša. Htjet ćemo puknuti, a nećemo moći. A opet i ako hoćemo nešto konkretno uraditi nismo kadri napraviti bez Božje providnosti, jer je upravo Milost Božja ono što našu riječ čini korisnom i providonosnom ljudskim dušama. Svatko posjeduje jednu svjećicu u svome srcu i ona se zove „ljubav za bližnjega“ Molimo Boga za plamen njegove providnosti njime moći zapaliti žar svoga srca koji će zasvjedočiti Boga pravu ljubav i milosrđe. Tada će svatko od nas moći shvatiti da smo mi u krivome a ne Bog kojega proganjamo proganjajući Crkvu i ljudski faktor u njoj koji je kao i ja grešan.

Za GIP piše Mićo Gašić, evaangelizator
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.