Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Pon12182017

Last updateUto, 10 Ruj 2024 5pm

Prodor slobodnozidarskih modernista u srce Crkve

Kako napreduje hedonističko ne-moralni proces subverzije raste i pritisak na Katoličku crkvu i sve one  koji nastoje sačuvati svoju etničku, kulturnu i vjersku posebnost. Ako se uzme u obzir negativni utjecaj i svekoliki oblici paklenih nasrtaja kroz medije i političke (mračne i nepodnošljive) intrige  međunarodne zajednice kojemu je izložena Hrvatska i njezini građani, hrvatsko društvo se još dobro i drži. Uloga Crkve u današnjem svijetu, konkretno u Hrvatskoj je presudna jer je ona moralna vertikala i jedino svjetlo u moralnom mraku i glas („cjepivo“) protiv medijskih proroka i newageovske duhovne hrane. Crkva je zamalo jedina koja ulijeva nadu ljudima zahvaćenim duhovnom prazninom, ravnodušnošću, mlakošću, nehajom, nemarom, depresijom i besciljnošću, glas u pustinji ove globalizacijske civilizacije. Ona je na kraju čuvadarica nacionalnog, kulturnog, povijesnog i vjerskog identiteta u ovim teškim vremenima stvaranja novog globalnog poredka s jednom sinkretičkom vjerom New Agea i jednom svjetskom vladom.

Nažalost, Crkva bi trebala imati i veći utjecaj i na području kulture. Nažalost, makar se crkvi stalno podvaljuje kako je bogata i raskošna, ona ipak nema dovoljno sredstava za organiziranje  kulturnih programa ili pak financiranje vlastitih televizijskih (najutjecajnijih) medija. To je golem problem. Pomanjkanjem (televizijskog) medijskog prostora u društvu nisu u mogućnosti narodu podastrijeti i crkveno (evanđeosko) viđenje stvari i događanja. Tako su kršćani prepušteni „hranjenju“ kulturnim smećem novopoganskih tvoraca književnosti, kazališta, filma i (heavy metal i hardrock, turbo folk i druge) neprikladne glazbe.  Ipak se usudim reći, iako je Crkvia medijski ograničena u odnodu na dominantni globalistički (soroševski) medijski prostor, ima i ono svjetlo Božje nadmoći koje djelujepreko dobrih i Bogu predanih ljudi, pa i Istina uspijeva doprijeti do mnogo duša vodeći ih putem obraćenja na Put Svjetla i Istine.

Utjecaj Crkve u kršćanskim društvima kao moralne i duhovne vertikale je oduvijek smetalo masoneriji koja je oduvijek bila protukršćanska i anacionalna što dokazuje i sama činjenica što Katolička crkva zabranjuje rimokatolicima biti članovima loža, dapače, ne smiju se niti pričešćivati jer se članstvom te sekte stavljaju u stanje teškog grijeha. Masonerija je ostavila svoje duboke rezove i u hrvatskoj (pogotovo u poslednjih stotinu godina) povijesti. Oduvijek im je smetala korijenita povezanost Hrvata sa Svetom Stolicom, ali i ljubav koju iskazuju prema Kristu i njegovoj Majci Mariji.  Zato su nas „kaznili“, nakon dva svjetska rata hrvatsku, uguravši nas nasilu u nesretnu I i II Jugoslaviju.  Jednako tako i u vrijeme stvaranja ove  današnje Hrvatske masonerija je bila protiv stvaranja Hrvatske države i poduzimala je sve moguće kako Hrvati ne bi uspjeli ostvariti svoj vječiti san – imati svoju slobodnu, suverenu Državu. Ali zahvaljujući autoritetu i zauzimanju pape Ivana pavla II taj im se plan nije ostvario. Hrvatski masoni su oduvijek sluganski slijedili protuhrvatsku politiku, a anticrkveno stanovište  je jedna od značajki masonstva, što je i danas itekako razvidno. Oni su zasigurno iskreirali monstruozno inscenirani sudski proces protiv (blaženog) Alojzija Stepinca kako bi ga naveli na odcijepljenje hrvatske Katoličke crkve od Vatikana, što se, hvala Bogu, nije dogodilo.

Masonerija sebe predstavlja kao multikonfesionalno, koje nadilazi religijske granice. Za Boga vele da je „Veliki Graditelj svemira“ i sebe smatraju, takoreći, Božjim saradnicima u  prosvjećivanju ljudi i  dobročinstvu (filantropiji). Da tomu nije tako potvrđuju mnogi suprotni dokazi kao i dopis Emila Zole, poznatog francuskog noveliste i ideologa književnog naturalizma, papi Leu XIII od 18. travnja 1896. godine. On u tome dopisu piše kako Slobodni zidari sebe smatraju potpuno čistim filozofskim i liberalnim redom koji lažno prikazuje sigurnost i tolerantnost prema ostalim religijama. On tvrdi da je lažno sve navedeno kao dobro u njihovim zakonima i ritualima. Sve je puka obmana. Istini nema mjesta u slobodnom zidarstvu i njihovom redu caruje laž koja pred ničim ne preza. Sve s ciljem razoriti sve postojeće religije i sebe postaviti na njihovo mjesto te svijet uvjeriti u idolopoklonstvo. Prenosim navedeni dopis, moguće kao poučan, za bolji uvid u mentalni sklop slobodnozidarskog duha.

Emil Zola je jednog dana posjetio seosku crkvu ali ne s namjerom da se u njoj moli već da bi ismijao "glupi narod" koji je u nju pohrlio. Iste večeri Zola se poskliznuo što je za posljedicu imalo trostruki prijelom noge. Do dolaska liječnika iz grada noga je toliko natekla da je lijećenje bilo pod upitnikom. I nakon dva mjeseca stanje je ostalo nepromijenjeno čak se i pogoršalo pa su se liječnici bavili mišlju da nogu amputiraju. Sljedećeg Badnjaka morao je Zola ostati u krevetu i nije se mogao sastati s prijateljima koji su ga došli posjetiti.

Te iste noći usnuo je neobičan san: sanjao je da je u onoj istoj crkvi u kojoj je bio prije nego je slomio nogu. Svi prisutni su se radovali što su im noge zdrave a on mora hodati pomoau štaka. U jednom trenutku pojavila se na bočnom zidu lijepa žena koja je u naručju nosila dijete. U početku mu se učinilo kao da se ne miče, ali vrlo brzo je vidio kako je krenula prema oltaru obrativši mu se prijekornim pogledom: "Zar stvarno nemaš želje koju bih ti mogla ispuniti? Baci štake i kreni!"Bolesnik se pokoravao zaustivši bojažljivo: "Zasigurno ovdje mogu dobro hodati, ali kako će biti vani?"Pojava ga nije sablaznila, dapače učinila mu se poput majke koja zna voljeti. U snu je počeo pjevati Dominus vobiscum, istu onu molitvu koju je one večeri čuo u crkvi.

Sljedećeg ga jutra zabrinuto upita njegova supruga što se to s njim događa jer je čula da je noćas pjevušio crkvenu pjesmu. Odgovor je bio da ona mora još iste večeri zapaliti svijeću ispred slike Majke Božje. Tog trena Zola je osjetio u svojoj nozi trnce i kao da ga nešto vuče. Pokušao je ustati i to je učinio bez napora. Najednom nije više osjećao nikakvu bol u nozi a oteklina se potpuno povukla. Nakon tog događaja Zola posjećuje mjesnog župnika i pismeno ga izvješćuje o svom čudnovatom ozdravljenju. Ubrzo se ispovijeda kod kaledonskog nadbiskupa monsinjora Salloisa i predaje mu sljedeći dokument koji osobno potpisuje.

"Ja, dolje potpisani, član Velike lože i ujedno viši svećenik i najviši majstor (nositelj višeg reda časti), osnivač reda slobodnih zidara i njegovih loža u Egiptu, pojašnjavam ovim dopisom da sam bio član sekte slobodnih zidara 30 godina i 20 godina majstor tog reda i na taj način imao dovoljno vremena za temeljno sagledavanje njegovih nazora i planova:

- Slobodni zidari smatraju sebe potpuno čistim filozofskim i liberalnim redom kojem je stalo do istine i napretka morala i koji teži znanosti, umjetnosti i dobročinstvu.
- On lažno prikazuje sigurnost i tolerantnost prema ostalim religijama te da se na sastancima ne raspravlja o politici i religiji.
- Osim toga red obmanjuje javnost da slobodno zidarstvo nije religiozna sekta već hram pravde milosrđa i dobročinstva prema bližnjemu.

Posve suprotno tvrdim da slobodno zidarstvo nije ono za što se izdaje. Sve navedeno kao dobro u njihovim zakonima i ritualima lažno je. Sve su to same drske laži. Sve to pusto pretvaranje oko vrlina kao što su pravednost, dobročinstvo, milosrđe i ljubav jesu obmana kako u ložama tako i u srcima slobodnih zidara, čak su one njima potpuno strane - čast iznimkama - i ne prakticiraju ih. Istini nema mjesta u slobodnom zidarstvu; ona je brači lože potpuno strana. U redu slobodnih zidara caruje laž koja pred ničim ne preza. Pod prividnim plaštom istine gospodare tamo laž i zloba koje su lakomisleni i površni narod potpuno zarobile. Stojim iza toga da je slobodno zidarstvo vjerska sekta čiji je cilj razoriti sve postojeće religije i sebe postaviti na njihovo mjesto te svijet uvjeriti u idolopoklonstvo.

Danas se iskreno kajem zbog toga što sam 30 godina živio u zabludi ali priznajem u čemu sistem cijelog slobodnog zidarstva počiva i da sam šireći tu nauku zavodio ljude koji su me masovno slijedili. Nakon što me je Bog prosvijetlio svjestan sam svega lošeg što sam počinio. Zbog toga se odričem slobodnog zidarstva priznajući pred Crkvom kajanje za moje stranputice. Molim Boga za oproštenje za sve loše što sam uradio za mog pripadanja redu slobodnih zidara i molim nadpastira njegovu svetost papu Lea XIII da mi oprosti i sve one koje sam na neki način zaveo."

Rim, 18. travnja 1896.
Emile Zola

Nijedan državni upravljački sustav, nijedna institucija ili udruga ne može funkcionirati ako mase s njime ne žele surađivati. Zato je najprioritetniji zadatak pridobiti potporu masa za svoj plan, projekt ili ideju. To su dobro shvatili i slobodnozidarski poslanici. Uvukli su se u samo krilo Crkve, zauzimaju katedre u sjemeništima, bogoslovijama i na sveučilištima, te ih tako postupno pretvaraju u katedre promicanja krivog otpadničkog i raskolničkog nauka odakle sprovode tihu revoluciju. To su profesionalni lažljivci. Kao što veli  Frédéric Beigbeder u svojoj prozi – Dobro plaćeni lažljivci: „Što sa svijetom nije uspio Goebbels, uspjet ćemo mi, odveć dobro plaćeni profesionalni lažljivci. Mi ne šaljemo u komore, mi vas hranimo iluzijama od kojih ćete se svi jednoga dana dobrovoljno — raspuknuti“!

Oni su stručnjaci su za sva ovozemaljska i nebeska pitanja, iznimno su dobro educirani, citiraju mnoge filozofe (Voltairea, Nietschea i dr.) birajući ono što ide u prilog njihovim promišljanjima i planovima, uglavnom pišu anonimno, valjda se iz „skromnosti“, ne žele javno predstaviti. Umjesto govora ljubavi  siju sumnju u sve tradicionalističko u Crkvi klevetu. Robujući svojim slobodnozidarskim predrasudama, na sve moguće načine nastoje svjesno iskrivljivati istinu te umanjiti i oslabiti autoritet pape i Naučiteljstva Crkve. Njihov mentalitet lako se prepoznaje po njihovim optuživanjima bez dokaza, po principu rekla-kazala iz pouzdanih izvora i na način da je okrivljeni prisiljen dokazivati svoju nevinost (da nije kriv).

Valja se zamisliti nad činjenicom da kršćanstvo u svojoj povijesti od Konstantinova edikta 313.  godine nije doživjelo veći otpad od vjere kao što se to dogodilo u razdoblju od Prvog svjetskog rata do današnjih dana. Poglavito nakon sloma komunizma što je dodatno dalo vjetra u leđa daljnjem napredovanju framasonskog plana, suptilnim iskušanim metodama potajnog rušenja Crkve i vjere Kristovih nasljedovatelja. Oni to rate smišljeno i planski, a najuspješnije koristeći metodu trojanskog konja. Zato se i jesu nastojali uvući i uvukli samo krilo Crkve i onda s pozicija visokog autoriteta i še položaja sustavno mijenjaju i nameću Crkvi ono što im najviše smeta.

Takav jedan slučaj se dogodio i kod promjene Zakonika kanonskog prava. U kanonima Zakonika kanonskoga prava iz 1917, gdje se spominjalo ime masonerije u Kodeksu iz 1983. Godine je izbrisano. Makar se suštinski nije ništa promijenilo, ali ipak ostaje upitno što je smetalo ako bi ostalo kako je bilo i prije? Makar ima dovoljno objašnjenja i vjerodostojnih uvjerenja kako se u odnosu na masoneriju ništa nije promijenilo, ipak mišljenja su mnogi da je kanon 2335 ljepše i sigurnije „zvučao“.

Makar i nije jednostanvno napraviti jasnu analizu o tako velikoj i zahtjevnoj stvari ali evo malog pregleda događanja oko te problematike. Naime, Sveta kongregacija za nauk vjere očitovala se 26. studenoga 1983. godine u Rimu (vezano uz članak 2335 u Kodeksu kanonskog prava iz 1917. godine – op. M. Gašić) u odnosu na  Zakonik kanonskoga prava za latinsku Crkvu iz 1983. Godine, koji u kanonu 1374. ne spominje izričito (poimenice) slobodne zidare. Uz to se iz masonskih krugova čulo kako je Papa Ivan Pavao II u novom Zakoniku kanonskog prava ukinuo „ekskomunikaciju – ipso facto excommunicationem – automatsko isključenje“.  S obzirom na takove glasine, a i na rasprave i polemike (biskupai iz cijeloga svijeta tražili od Svete Stolice pojašnjenjenje „spornog“ kanona odnosno kako trebaju postupati prema masonima i masonskim društvima) koje su se vodile o navodnoj izmijeni stava Crkve prema masonskim udruženjima, Sveta kongregacija za nauk i vjeru  je donijela  Deklaraciju o masonskim udruženjima – Quaesitum est, koju je potpisao tadašnji kardinal Joseph Ratzinger, a koja glasi:

"Postavljeno je pitanje, da li je izmijenjen stav Crkve prema masonskim udruženjima, s obzirom da se u novom Zakoniku kanonskog prava ono izričito ne spominje. Ova sv. Kongregacija u stanju je odgovoriti, da tu okolnost treba pripisati prosudbi Redakcije kojom se ona vodila; jer je to isto učinila također s ostalim udruženjima, preko kojih je šutnjom prešla tim što su uključena u šire kategorije. Stoga ostaje neizmijenjen negativni stav Crkve u pogledu masonskih udruženja, jer su njihova načela uvijek smatrana nespojivima s naukom Crkve; pa, radi toga, upis u ta društva ostaje zabranjen od Crkve. Vjernici koji pripadaju masonskim udruženjima teško griješe i ne mogu pristupati na sv. pričest. Mjesne crkvene oblasti nemaju ovlaštenja da donose o naravi masonskih udruženja prosudbu koja bi stavljala izvan snage ono što je gore određeno u skladu s Deklaracijom ove sv. Kongregacije."

Kanon 1184 Zakoniku Kanonskog prava iz 1983. godine kaže da se Crkveni sprovod treba uskrati, osim ako su prije pokazali neke znakove kajanja: 1. općepoznatim otpadnicima od vjere, krivovjernicima i raskolnicima; 2. onima koji su izabrali spaljivanje svoga tijela zbog razloga protivnih kršćanskoj vjeri; 3. ostalim očitim grešnicima kojima nije moguće dopustiti crkveni sprovod bez javne sablazni vjernika..., dok  kanon 1240 Zakoniku Kanonskog prava iz 1917. godine puno konkretnije govori o otpadnicima od vjere, krivovjernicima i raskolnicima. Kanon 1240, čl.1. glasi: Lišavaju se Crkvenog ukopa, osim ako su prije smrti dali kakav znak pokajanja; čl. 1 stavak 1 Notorni odmetnici od kršćanske vjere ili oni, koji su notorni pripadnici (notorie addicti) heretičke, šizmatičke ili masonske sekte, te drugih udruženja iste vrsti.

Sve te nejasnoće oko kanona 1374 iz 1983. godine vrlo plastično i detaljno je pojasnio fra Jure Brkan, OFM u izvornom znanstvenom članku naslovljenim: Kanon 1374 i stav Katoličke Crkve prema masonima, objavljen u teološkom časopisu Crkva u svijetu  Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu Br.4/2002 stranicama 421-446. Kanon 1374 glasi: „Tko se uključi u društvo koje rovari protiv Crkve, neka se kazni pravednom kaznom; tko pak takvo društvo promiče ili vodi, neka se kazni zabranom bogoslužja“. Ipak,  fra Brkan naglašava kako:“Ni Zakonik iz 1983. ni "Izjava" ili Očitovanje Svete kongregacije Quaesitum est ne pišu za masone da su "sekta"(sectae masonicae – op. M. Gašić), nego ih nazivaju društvom. Uza sve to što Zakonik iz 1983. poimence ne spominje masone, ipak, prema Očitovanju Kongregacije za nauk vjere: ostaje neizmijenjen negativni stav Crkve u pogledu masonskih društava. Kongregacija govori općenito o masonskim društvima, ne razlikujući jedno masonsko društvo od drugoga ili jednu masonsku ložu od druge.

Istina, nama vijernicima je nakloniti se onome što  kao odluku donese jedno od papinskih vijeće ili kongregacija. Ali bujica reakcija i nelagodovanja od strane mnogih biskupa ipak ukazuje na činjenicu da su se potvrđuju one proročke riječi Pape Pavla VI. izrečene neposredno nakon Drugog vatikanskog sabora: „... da se `dim Sotonin` uvukao u Crkvu“. Papa Pavao VI  je 13. listopada 1977. godine uputio Crkvi u svijetu sljedeće poruku: "Đavao radi na razaranju katoličkoga svijeta. Sotonin je mrak ušao u Katoličku Crkvu i posvuda se po Njoj proširio, sve do samoga vrha. Otpadništvo i gubitak vjere, širi se svijetom, uključujući i najviše Crkvene redove."

Već je 1846. godine i Papa je Pio IX, u svojoj enciklici Syllabus of Errors (Pregled zabranjenih krivovjernih nauka), naglasak stavio na podli prodor sotone u samo krilo Crkve te izrekao strogu osudu krivih insinuacija suvremenih filozofija, tajnih društava, ali i komunizma koji je u to vrijeme ekspanzirao.  Manifest komunističke partije poznatiji kao "Komunistički manifest" pojavio se dvije godine kasnije, 1848. godine.  Prepoznavši zavodljivu snagu komunizma, Crkveni Oci su odmah reagirali i objavili i druge enciklike u kojima su osudiludili kako komunizam tako i širitelje krivovjernih nauka – masoneriju i njima sklone filozofe. Jedna od najeksponentnijih Enciklika je svakako enciklika Humanum Genus Pape Leona XIII iz 1884. godine. Papa je razotkrio i osudio tvrdnje Slobodnih zidara i svih tajnih društava, kao i slobodnozidarsku filozofiju. Isti Papa je je u 28. prosinca 1878. godine u svojoj enciklici Quod Apostolici Muneris opisao komunizam kao " pošast koja se uvlači u samu srž ljudskoga društva, kako bi ga odvela u propast."

Za GIP priredio Mićo Gašić, evaangelizator
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.