Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Pon12182017

Last updateUto, 10 Ruj 2024 5pm

mico gasicSvijet je zahvaćen sve snažnijim procesom sekularizacije. Ljude se na sve moguće načine zavodi na stranputicu, u svijet bez Boga. Današnje se kršćanstvo izvana čini potpunim, daje izgled pravog života, ali religija vanjštine koja je iznutra prazna ne daje život. Kršćanstvo modernog svijeta je lažno, bez jasnog i iskrenog odnosa s Bogom i Isusom Kristom. U čovjekovoj duši se sve više nazire praznina koja ga na neopisiv način razdire i guši. Koči ga, veže i gura u ponor bez dna.

Želja da se bolje prepozna činjenično stanje i shvati kako bol i patnja nemaju zadnju riječ razlog je pisanju ovih članaka i baš ovakvih tema. Upravo tematika ovih stranica ide ususret toj nasušnoj ljudskoj potrebi, da svoj istinski smiraj nađe u Bogu koji ima rješenje za svako naše pitanje, odgovor na svaku našu nepoznanicu, lijek za svaku našu bol i muku i patnju. Ovo je govor jednoga u nizu mnogih iskustava Boga koji liječi, spašava i ostvaruje svoj otkupiteljski pohod u životu svakoga pojedinca koji uzvjeruje i prihvati Krista za svoj osobni put i život, po onoj Pavlovoj: " Umirem svijetu da bih živio Kristu".

Rubriku Bog liječi i spašava uređuje Mićo Gašić, evangelizator

Želite li gosp. Gašića osobno pitati ili mu uputiti sugestiju učinite to klikom ovdje

Otvorena vrata

krizantemMisli na svoje pokojne i slušaj ih!
Nemoj se sada baviti samo bijelim krizantemama.
Ovih dana govore pokojnici

Opširnije:Otvorena vrata

Podjela duhovnih patnji po vrsti i vremenu nastanka

Egzistencijalne patnje u osnovi pogađaju svakog pojedinca, niti ijedan ljudski rod nije od njih pošteđen. One nastaju usljed toga što čovjek nije u stanju da prepozna pravi smisao sveukupnog svoga bitka, svega onoga što ga pogađa, stišće. On zna da postoji, ali što je to uopće JA, što je to unutarnji doživljaj, samosvijest. Čovjek kaže: “ Ja znam, da sam to ja; ja znam, da ja znam, da sam to ja, ali kako to...?” Zašto uopće postoji samosvijest i zašto se događaju nutarnja doživljavanja? Kako bi smo i dali bi uopće funkcionirali da nemamo svijesti,... Zašto nebi, odnosno da li bi uopće postojao da se moja mama udala za drugoga ...? Zašto se “događaju” vanbračna djeca? Što o sebi misle djeca rođena tri ili više godina poslije očeve smrti, naime začeta vještačkim osjemenjivanjem ...? Što život znači i kako izgleda kod neželjene, odbačene ili adoptirane djece? Čovjek nije spreman nositi se sa svojom stvarnošću, svojom konkretnom situacijom i nije spreman prihvatiti svoje patnje i smrt. Biva zbunjen, ne snalazi se, nervozan, oboljeva, a da i nezna radi čega i kako. Čovjek je sam sebi najveći, nerješivi misterij.

Bazične (bolesti) patnje nastaju od trenutka začeća pa sve do treće godine dječijeg života. U tom razdoblju dijete proživljava razne traume i šokove, koje su takorekuć sudbonosno usmjerenje njegovom daljnjem razvoju i ponašanju. Čestoput se događaju razvojne blokade u intelektu ili emocijama, a često postaju i psihički bolesni, ili nesposobni za školu. Istraživanja su pokazala da svaki od nas u majčinoj utrobi osjeća svaku pojedinost pa sve do 6- tog mjeseca poslije rođenja. Djete čak osjeća i to da li je prije njega u majčinoj utrobi bilo abortirano dijete, ili ako je majka morala za vrijeme trudnoće teško raditi ili je bila bolesna, ili ako se roditelji dogovaraju o nj. nerađanju. Majčini osjećaji se i te kako manifestiraju na dijete, što izaziva osjećaj nevoljenosti, odbačenosti, strah i tjeskobu. Djeca kasnije postaju agresivna i depresivna, uglavnom završavaju kriminalitetom, samoubojstvom, ovisnostima ili slično. U tom bazičnom razdoblju odlučuje se dakle dali će čovjek kasnije vjerovati Bogu i ljudima ili neće. Jako dobro se zna, kakve reperkusije u sebi nose nepovjerenje, predrasude, sumnja,..., što je uglavnom rezultat manjka ljubavi i razumijevanja. Stoga je izuzetno važno željeti i voljeti dijete da bi se ono moglo ispravno razvijati.

Aktualne (bolesti) patnje su one povrede (vrijeđanja), različite rane i tjeskobe, neuspjesi, ..., koje nastaju od treće godine pa do smrti, dakle cijelog života. Grješni svijet – suzna dolina u kojoj mramo hodočastiti svojim životom, čini nas svojom žrtvom bičem slabosti, padova, grešnim bićem. Inkubirani grijeh, duboko usađen u čovjekovu biću, po odgovornosti rezultira osjećajem kažnjenosti, što stvara destruktuirajuće rane na području nj. duha. Dakle, teško je, ili pak nemoguće je govoriti o potpunom zdravlju, jer ako želio biti konstantno zdravi onda se terbamo svako- dnevno liječiti, odnosno moliti, kako bi uvijek prije lijeganja izmolili oslobođenje od svega što nas muči, stišće, izmolili od onoga koji je apsolutno zdrav, a to je Stvoritelj, dobri Bog.


Duhovne bolesti prema vremenu nastanka

Ptrekonceptulne bolesti su one bolesti koje nastaju prije začeća, u obliku raznih sklonosti na duhovne bolesti, (sklonost - psovanju, piću, pušenju, mržnji, ogovaranju, nepraštanju, svađi,...), koje se, kao i sklonosti na psihičke i tjelesne bolesti, prenose na dijete od roditela i praroditelja, sve do unazad sedmog koljena. Razne teške bolesti nekih članova u obitelji, ili pak samoubojstvo, namjerni pobačaji, svađe sa susjedima posebno neki teži slučajevi krvavih tučnjava, ili ako se netko bavio okultnim praksama i slično, te ako je netko u obitelji bio ateist, može se kao sklonost odraziti na dijete, a kasnije na nj. kao odraslu osobu. . Dakle na potomke se prenose sklonosti na grijehe, a ne grijesi.

Prenatalne bolesti su one bolesti koje nastaju za vrijeme trudnoće i vrijeme rađanja, te su uvjetovane trudnoćom i stoga podpadaju pod kategoriju bazičnih bolestiju. Trba znati da je trenutak rađanja od iznimne važnosti za duševni razvoj djeteta, jer ono svjesno doživljava svaku pojedinost koja se oko njega događa: dali je porod bio težak ili ne, kako se osjećala majka prije i za vrijeme poroda, da li je trebalo biti “inkubirano” radi prijevremenog poroda, da li se osjećala radost njegovu dolasku na ovaj svijet i.t.d.? Posljedice porđajnih nelagodnosti izražavaju se kasnije na djetetu kroz osjećaj ugroženosti, agresivnosti, samosažaljenja, nepovjerenja, nastojeći time prisiliti druge da ga prihvate, da bude voljeno.

Postnatalne bolesti nastaju poslije rođenja i manifestiraju se a) u čovjekovoj savjesti, b) u čovjekovom srcu, c) čovjekovoj volji i d) na području medium psihoze.
Na području savjesti nastaju bolesti koje su produkt djelovanja grijeha i drugih zala što se manifestira na osobu koja griješi jednako kao i na one kojih se taj grijeh ili zle radnje dotiču, a usljed čega u savjesti nastaje strašan konflikt i grižnja savjesti.
U čovjekovom srcu nastaju povrede, duboke boli usljed međusobnog vrijeđanja i jako se dugo nose i teško liječe. Povrijeđena osoba u svome srcu razvija mržnju, osvetoljubivost, ogovaranje, takorekuć sve ono čime bi mogao uzvratiti na uvredu. Djeca na primjer mogu njihov boravak u jaslicama ili vrtiću doživjeti kao pokušaj da ih se roditelji riješe, kao da nisu voljena, osjeća se bez roditeljske odsutnosti nesigurno i ugroženo. To se zna duboko urezati u srce djeteta koje tu bol nosi, a da i ne zna od kuda potiče bol i gdje joj je uzrok.
Čovjekova volja je prostor gdje se ispoljavaju bolesti požude tijela, očiju i oholosti života. Požuda je tjelesna / psihosomatska želja odnosno nutarnji nagon za nj. ispunjenjem, udovoljenjem. To je međutim moguće, samo ako čovjek pronevjeri svoj duh, odnosno vrednote na koje ga upućuje savjest. Čovjek kao biće duha čezne, on želi živjeti vrednote, ali tijelo koje je materijalno i ograničeno suprostavlja se čežnji duha, veže se preko tjelesnih požuda za “užitke”, novac, bogatstvo, psovku, klevetu,...,. Požuda sputava volju, tako da ona nema snage ostvariti duhovnu čežnju življenje vrednota. Nije teško zaključiti kako usljed svega ovoga nastaju teški sukobi i previranja između savjesti i tjelesnih požuda.
Na području medijum psihoze nastaju sve one bolesti, ovisnosti, devijacije duha usljed bavljenja raznim okultnim praksama, ezoterijama, spiritizmima, magijom, Osoba koja ima doticaj s tim praksama ili da u njima prakticira i sudjeluje, doživljava strašne traume i priviđanja, čak se događaju i samoubojstva ili se pak osjeti slabljenje intelektualnog razvoja pa i u smislu svekolikog psovanja. Skoro pa neminovno, od tih vrsta oboljenja postaje se i psihički bolestan.

Opširnije:Podjela duhovnih patnji po vrsti i vremenu nastanka

Kako nastaju krize Egzistencijalno - duhovne strukture?

Ljudsko hodočašćenje po ovoj suznoj dolini, gdje vlada “knez od ovoga svijeta”, redovito je popraćeno njegovim strašnim utjecajem. Plod toga su raznolike bolesti, patnje, uvrede, nesporazumi, ranjenosti, progonstva, neimaština, ..., a sve, da bude još paradoksalnije, završava na žalost smrću. Tjelesno završava pepelom – zemljom, pa i ne čudi da tijelo žudi za zemaljskim svijetom, koji je kao i tjelesa jednako propadljiv. Dok se čovjekova duša ne ravna po zakonima propadljiva svijeta, nego ga nadilazi i ravna po zakonitostima duha, nije vezana na jelo, piće, zrak, ili pak nešto drugo, osim što je vezan na tijelo. Upravo ta vezanost duha na tijelo je ključna, jer tim putem duša reagira na sve ono što tijelo doživljava, skupa s tijelom proživljava sve muke i patnje što dolaze od ovoga svijeta, bespomoćno trpi. Čovjek počinje na izvjestan načim misliti u skladu sa stanjem u kome se nalazi njegovo tijelo i duša.

Iskopavajući prilaze Pompejima, koji bi zasut pepelom vezuvskog vulkana 70. godine, radnici su pronašli ugljenisani leš jedne žene koja je držala pune ruke raznih dragulja, koje je željela spasiti videći prijeteću opasnost koja nadire od vulkanske prijetnje. Željela je spasiti ono najdragocjenije što je imala, ono što joj je najviše značilo, ali nije uspjela izbjeći navali pepela. Tipičan je ovo primjer ljudske vezanosti za zemaljska dobra, zanemarujući i odbacujući pritome stvarna dobra koja nam nudi nebeski Otac po svome Sinu – Isusu Kristu, neprolazna dobra koja nosimo sa sobom i u vječnost u zagrobni život.

Boli ubijaju u čovjeku svaku nadu, zatvaraju i najmanji otvor životnog prostora u kome nastaje mračno beznađe, svijet u kojem se ne snalazimo, plašimo se, bivamo nesigurni, gubimo povjerenje, rezigniramo, zahvaća nas strah i depresija, samosažaljenje, život gubi svaki smisao, okrivljujemo sve pa i sebe same za tako teško stanje. Bol se u patniku zna izražavati i očajnički, agresivno, ali to je samo ono što se doima izvana, inače je to vapaj da ga razumijemo, da se za njega brinemo, da mu pomognemo, da ga ljubimo, a ne da ga mrzimo; on bi nas htio na taj način i prisiliti da mu darujemo ljubav. On se osjeća krivim, sve doživljava kao odbačenost, kao da je nepoželjan i da radi toga treba biti kažnjen, on stalno gleda svoje grijehe – krivnje i sve dublje tone u sužanjstvo grijeha ... Plod duhovnih patnji su: beznađe, očaj, klonulost, bezvoljnost, besmisao, tjeskoba, samosažaljenje, strah, nepovjerenje, depresije, rezignacija, agresivnost, suicid, ...

Strah je simptom čovječijeg nepovjerenja koje ga čini nesposobnim da komunicira, surađuje s Bogom i ljudima. Nepovjerenje razdvaja ljude, budi osjećaj stalnog opreza – stanje alarma, stalne opasnosti od svega i svakoga; pa se može reći da u nepovjerenju svoje korijenje nalazi svaka duhovna patnja, jer vjera i život idu uporedo, nadopunjujući se nadom i ljubavi nalaze pravi smisao čovjekovom bitku, njegovoj egzistenciji. Čovjek radi svoga nepovjerenja troši strašno puno životne energije na zaštitu od svega što mu postaje potencijalnim neprijateljem.

Čovjek po svojoj naravi teži za Bogom kao svojom egzistencijalnom potrebom, on u svome srcu nosi mnošvo ograničenih želja, ali njegovo srce trepti pod udarom neograničenih želja, kao što su želja za životom, apsolutnom ljubavlju, mirom, ..., i čeka da netko popuni tu prazninu srca. Obzirom na ograničenost čovjekova bića, ograničenog vremenom i prostorom, mogućnostima, ..., čovjek nije sposoban samostalno ostvariti svoje želje, niti je moguće ograničenim sredstvima udovoljiti apsolutnom nego to može samo apsolutno biće – Bog koji je apsolutan i neograničen. Odsutnost Boga u čovječijem srcu čini od njega mračnu pećinu (Platon) u kojoj se nakupljaju sumnje, zavist, nemir, mržnja, ..., razni oblici zala, ratovi. Treba iz “pećine” izići vani u neograničeno prostranstvo harmonije ljepote, mira i svjetlosti. Čovjekovo srce treba natopiti vrednotama Apsolutnog, dovesti ga na izvor ljubavi, na onaj Izvor koji je na sebe primio svaku ljudsku krivnju i otkupio nas na križu.

Bit duhovno-egzistencijalnih kriza je kao što znamo otpad od izvora života, slijedom čega dolazi do aktivnosti zloga koji se suprostavlja životu. Usljed takovog djelovanja dolazi do ugrožavanja normalnih funkcija (disfunkcija) duhovno-egzistencijalne strukture, koja tada počinje djelovati kontraproduktivno. Možemo reći da su ta događanja glavnim uzrokom svih ljudskih patnji, kriza i problema. Onog trenutka kada se između čovjeka i Boga postave bogovi ( bogatstvo, novac, užici, ... ) Boga se doživljava kao suparnika, nešto što je nepoželjno, nešto što samo smeta. Na površinu čovjekova života isplovljava njegovo JA , koje tada po svojoj slobodnoj volji vodi čovjeka putevima bez Boga, putevima svijeta. Dakle, čovjek poradi grijeha nije više sposoban da spozna stvarni značaj dobra, istine i ljepote.

Duh djeluje preko duhovne strukture i ulaza u egzistenciju kako bi egzistencija bila uopće postojana, zdrava i funkcionalna. Drugim riječima ako je ugrožen bilo koji dio duhovne strukture to se odmah odražava i na čovjekovu egzistenciju koja je također ugrožena, jer u njoj ne može funkcionirati egzistencijalni nagon za dobrim, istinitim i lijepim, kompletno čovjekovo zdanje biva razjedinjeno gubi se jedinstveni sklad trojstvenog djelovanja, bez koga je život nemoguć. Dakle grijehom, zlom, požudom i uvredom disfunkcionirani “organi” duhovne strukture nemogu posredovati ni istinu, ni dobrotu, a ni ljepotu, jer se čovjekova volja opredjelila protiv tih vrednota.

Čovjek u sklopu svoje egzistencija kao stvarnosti tubitka ima nešto što mu je prirođeno, a to je znanje ili spoznaja, zatim htijenje ili volja i na kraju djelovanje ili akciju. Čovjek po svojoj naravi, svojoj egzistenciji ima spoznaju da bi trebao biti dobar, djelovati pravedno po istini i živjeti samo ono što je lijepo, ali je istodobno vođen svojom vlasititom voljom pa se često puta opredijeli i protivno tim iskonskim vrednotama blokirajući pritome normalno funkcioniranje duhovne strukture. To je pojednostavljena slika procesa nastajanja duhovnih kriza, što u konačnici rezultira životnom oskudicom duha, patnjama, bolima, propadanju čovjekova duha itd.

Glavni uzroci duhovnih kriza su: zlo ili Zli, požude i uvrede. Zlo, patnja i ovisnost su u biti simptomi duhovnih bolestiju koji se ne moraju pojaviti skupa u isto vrijeme. Kod jednih se može pokazati simptom zloga, dok je kod drugih taj simptom negdje u podsvijesti. Zli je onaj koji nagovara, kuša i navodi čovjeka na zlo, nudi, obećaje sve i svašta, kako bi ga odvojio od Boga, a čovjek postaje zao kada prihvati i čini to zlo. Djelovanje zla – Zloga može se usporediti sa djelovanjem virusa. Požuda zavodi čovjeka da čini ono što on nebi htio, navodi na opakost, odvraćanje od Boga, a priklanjanje stvorenju – idolima, modi, novcu, izgledu, bogovima u životu tog čovjeka. Požuda djeluje poput bakterija.Uvrede – Svaki čovjek je svjesno ili nesvjesno izložen uvredama drugih koje trpimo i nosimo od svoga začeća što ostavlja snažne tragove na osobi, a očituje se u obliku duševne boli i patnje.

Ako je učinjeno nekakvo zlo bilo prema kome ili čemu kao posljedica proizilazi agresivnost – (bilo verbalna ili djelatna), zatim oholost, nesposobnost za pokajanje, ogovaranje i optuživanje drugih za njihove patnje i grijehe, nepristojne i ružne riječi i prijetnje,... Zli je uvijek subjekt, osoba, odmetnuli anđeo – svjetlonoša, dok je zlo na neki način oblikneke magijske sile koja ljude u grijehu veže, ali nije subjekt, nije osoba. ( !!! ) Stoga ćemo razlikovati dvije vrste oslobađanja od zla. Od zla se oslobađa molitvama otklinjanja – oslobađanje ropstva grijehu, kod Krštenja oslobađanje djeteta od ropstva iskonskom grijehu, a od Zloga njegovim istjerivanjem iz opsjednute osobe – egzorcizmima.

Požuda je vezanost uz bilo koje ograničeno dobro iz čega proizilazi otupljivanje sposobnosti za apsolutno – trajno, neograničeno dobro. Požudu prepoznajemo po ovisnostima svih vrsta, koje su rezultat čovjekova otpadanja od Boga, odnosno upražnjavanje mjesta ograničenim dobrima, vezujući se egzistencijalno za njih – biti egzistencijalno ovisan o njima i njihovoj “slasti”. Ovisnost se također, ukorjenjuje u čovjekovom zdanju usljed bavljenja nekim od okultnih ili spiritističkih praksi koje ga zarobljavaju i čine vezanim uz sebe. Onaj koji je vezan požudom osjeća intuitivni nagon da se opravdava, jer zna da radi nešto što je suprotno dobrom, stide se i skrivaju, pa stoga pribjegava laganju. Požudna dobra (droga, alkohol, novac, ...) ili sredstva kojima do njih dolazi nisu mu uvijek dostupna pa je prinuđen da do njih dođe krađom. Takovo, nesocijalno ponašanje goni ga u strah i bijeg od kuće, roditelja, od društva pa žive samotno u getou sličnih ovisnika, kao lutalice. U slučaju ovisničkih kriza ili ozbiljnijih fizičkih ugroženosti znaju biti i agresivni, pa čak i zli.

Uvredu prepoznajemo po tjeskobnom stanju koje zrači osoba, takav čovjek se osjeća odbačenim i nesigurnim, napadnutim i poniženim, sav je zgrčen i bježi kako bi izbjegao ponovni “udar”. Uvrijeđen čovjek se osjeća i prezreno od drugih, omalovaženim i manje vrijednim nego drugi što ih goni u samosažaljenje u depresiju. Simptomatično je i to da uvrijeđena osoba osjeća i takozvanu krivu krivicu, vjeruju kako uvrede dolaze otuda da su nekada i negdje nešto skrivili, nekoga povrijedili ili oštetili, pa ih ta krivnja progoni iz koje jednostavno ne mogu van. Krivica jednostavno pomuti emocije i afekte, razum, intelekt i savjest, tako da su nespsobni trijezno misliti i prosuđivati što ih dovodi do ludila, stiske - što, ako se ne uoči na vrijeme i ne spriječi / izliječi, često završava suicidom.

Uvrede se odražavaju i u obliku posttraumatskog stresnog sindroma – PTSP, a to je ono što po svojoj prirodi pošteni ljudi koji su sudjelovali u vojno – ratnim i sličnim operacijama, doživljavaju nakon povratka s bojišta kao teško opterećenje na savjesti, kao teški grijeh i krivnju koju ničim ne mogu okajati, zatvaraju se i idu u osamu; u biti trebaju nekoga koji će ih razumjeti i voljeti, što je za njih opravdanje da njihova krivnja nije smrtonosna, tj. postoji netko tko me razumije, voli i tko mi vjeruje i prašta mi. Kao i kod krivice, u slučaju PTSP još i više dolazi do izražaja posezanje za samoubojstvom kao sredstvom oslobađanja od neizdrživih grižnji savjesti itd.

Postabortivni stresni sindrom - PASS periodički, u određenim razmacima prati žene koje su abortirale, njihove muževe, one koji su obaviljali abortus ili na bilo koji način (nagovorom, savjetom,.) pridonijeli tom teškom činu, pa čak i djeca koja su začeta, odnosno koja su se rodila poslije tog abortusa. Te osobe strašno pate i uglavnom postaju agresivni jer su tim činom razoreni najvitalniji dijelovi duhovne strukture ( savjest, kultura, intelekt, srce , religiozna čovjekova dimenzija), odvaja ga od Boga, tim još više ako se unutar Crkve nema dovoljno potrebnog razumijevanja za takovo što nego se uz to još i oštro osuđuje.

Zlo, patnja i ovisnost su u biti simptomi duhovnih bolestiju koji se ne moraju pojaviti skupa u isto vrijeme. Kod jednih se može pokazati simptom zloga, dok je kod drugih taj simptom negdje u podsvijesti. Zli je onaj koji nagovara, kuša i navodi čovjeka na zlo, a čovjek postaje zao kada prihvati i čini to zlo. Požuda zavodi čovjeka da čini ono što on nebi htio, navodi na opakost, odvraćanje od Boga, a priklanjanje stvorenju–idolima, modi, novcu, izgledu, bogovima. Uvrede – Svaki čovjek je svjesno ili nesvjesno u prilici vrijeđati nekoga odnosno biti izložen uvredama drugih koje trpimo i nosimo od svoga začeća što ostavlja snažne tragove na osobi, a očituje se u obliku duševne boli i patnje. Zlo, požude i uvrede, kao uzroci duhovnih bolestiju djeluju na sveukupnu duhovnu strukturu, ali na savjesti, umu i duhovnom srcu ostaju najmarkantniji tragovi.

Opširnije:Kako nastaju krize Egzistencijalno - duhovne strukture?

Duhovno – egzistencijalne krize

“Odsutnost Boga u čovječijem srcu uzrok je modernih bolesti kao što su:
neuroza, psihoze, strahovi i depresije.” Prof. Balthasar Stählin

Svaka duhovna patnja nastaje kao posljedica otpada od Boga i transcedencije njegova duha, jer kada čovjeka napadne neko zlo ili mržnja on nastoji recipročno djelovati, uzvraćati zlom, mržnjom ili uvredama, nebi li se obranio od tog napada. Uvrijeđeni čovjek ne pomišlja na praštanje nego na osvetu, dakle na otpadanje od Boga. Međutim i sam biva zahvaćen zarazom mržnje,..., što stvara užasnu silu u tom čovjeku koja ga sve više udaljava od Boga, jer tamo gdje je grijeh tu nastaje destrukcija, strah pred Bogom, čovjek se osjeća gol, egzistencijalno pogođen u duhu, duši i tijelu. Naprimjer, ako nekoga veže požuda uz neko imanje, novac, zabave i slično, toj osobi postaje glavni životni smisao uživanje, svjetska slava, karijera itd. Dakle horizontalno napredovanje koje se snažno oslanja na svjetovno, materijalno – živi po zakonitostima ovoga svijeta, poprima mentalitet svijeta. Sveti Ivan kaže: ”Tko se prometne u prijatelja svijeta postaje Božjim neprijateljem”.

Disfunkciju, odnosno ranu koja koči, zadržava i onemogućuje normalno funkcioniranje cijelog čovječjeg organizma (kompletnog njegovog bića) – duhovnog i somatskog, stvarajući pri tome bol, tjeskobu, depresiju, muku, užas, strah, ... nazivamo bolešću. Čovjek je preko duha spojen s Bogom, pa ako na tom spoju nastaje lom, onda se na nj. području javlja bol, strah od pomanjkanja “života”, nesposobnosti primanja duha. Govor je dakle o duhovno-egzistencijalnim krizama – o duhovnim patnjama (bolestima). Duhovne bolesti su negativno djelovanje u duhovnim organima, aktivnost Zloga koji se suprostavlja životu i nastoji ga potisnuti. Usljed tog djelovanja dolazi do ugrožavanja normalnih funkcija duhovne strukture koja tada počinje producirati suprotno djelovanje, suprotne efekte, suprotno od onoga kako bi normalno činio - npr. duhovni sadržaj pravde čini nepravdu; života počinje stvarati smrt.

Čovjek koji je ugrožen zlim, požudom ili uvredom nije čovjek koji je mrtav u tom smislu da je jadan i ugrožen, kojega treba žaliti i pomoći mu, nego je i izuzetno opasan, sposoban producirati zlo, zavodljivost, ovisnosti i zle navike, mržnju, razaranje, ... nove uvrede. To je opasna stvarnost koja ugrožava i prijeti njemu i njegovoj okolini. Npr. ako je napadnuta čovjekova hrabrost tada na površinu isplovljava kukavičluk koji producira strah. Čovjek u strahu je spreman činiti svekolika zlodjela, činit će sve, ubijati ljude oko sebe kako bi se riješio svoga straha. Duhovna bolest je sila koja djeluje u dva pravca: agresivno tako što napada druge, nanosi im boli, patnje i uvrede muči ih i mrzi. Čovjeka muči svijest da je kriv što je tu u ovome svijetu, da je gurnut u njega; on nezna od kuda dolazi, radi čega je tu, što treba činiti i niz drugih egzistencijalnih pitanja. Te nejasnoće mogu često biti uzrokom agresivnosti, bjesnoća, psovanjima, osamama, napuštenosti itd. Iz svega toga proizilazi strah od bolesti, smrti,... kao egzistencijalna ugroženost, beznađe, očaj, poroci, ovisnosti, sotonizmi, sektaštvo,.... Zatim duhovna bolest djeluje i autoagresivno mučeći samoga sebe, tjerajući se u duboku depresiju pa čak i u suicid.

Duhovni bolesnik je čovjek odijeljen od svoje Zaštite, prepušten sam sebi, opkoljen zlom vidi samo ljude, njihovu snagu, postaje preplašen, bježi da ni sam nezna kuda, nesposoban vidjeti izlaz iz beznađa. On jasno pokazuje suprotan sadržaj od psihičkog bolesnika koji nema snage boriti se protiv nekoga ili nečega, duhovni bolesnik je uvijek zao - zločest, nema perspektive – budućnosti, stalno se bori protiv svijeta i dobra, prepušten samome sebi i zlim silama oko sebe, vezuje se za svjetovno, bez Boga – ne oslanja se na Boga, patnja je smisao njegovog života. On je mentalitet svijeta, svim silama nastoji u tom svijetu naći sve što mu treba – sigurnost, sreću, zadovoljstvo,..., on je dakle ovisan o dobrima svijeta.

Prvi i najteži oblik duhovne patnje nastaje tamo gdje se prekida čovjekov odnos; komunikacija s Bogom. Taj prekid, odnosno zatvaranje prema Duhu, stvara u čovjeku paniku, strah odnosno kataklizmičan pristup stvarnosti i istini. Duh ne može djelovati u duši, tamo gdje je grijeh ili neka povrijeđenost, osjećaj odbačenosti, ... nastaje stiskanje duše, odnosno nastaju bolesti duha. Duhovne patnje jednako treba liječiti kao i somatske i psihičke bolesti; odnosno međusobno se konzultirajući liječiti paralelno sve tri čovjekova područja.

Čovjek koji drži da je smrt kraj svemu, ne zna ili ne vjeruje da postoji nešto i poslije smrti, gubi pravi smisao svog življenja, a njegov organizam konzekventno funkcionira samo u traženju tog smisla. Međutim obično se dogodi da on samo luta po površini, ne prepoznavajući prave vrijednosti života, jednostavno nije sposobnan živjeti vrednote: pravednost, umjerenost, mudrost, čistoću, svetost, ... Sav smisao kod tih ljudi svodi se na bogatstvo, novac, slavu,... koji samo zavaravaju, a nikako ne oplemenjuju smisao. Čovjek i ne primjećuje kako postaje sredstvo tržišnih manipulacija potrošačkog društva, koje je naročito eksponentno u zemljama Zapada. Imati smisao znači imati kuda ići, a bezglavo stjecanje velikih materijalnih bogatstava, imanja i slave je u suprotnosti sa smislom, jer se time gubi prostor u kojem bi duh mogao djelovati.

Tamo gdje čovjek nije sposoban slobodno misliti, biti intelektualac, apstrahirati, stvarati pojmove, zapravo ići za Istinom, ako ne može biti slobodan za odluke i biti odgovoran razvija se osjećaj nesposobnosti, nemoći, odnosno bezvrijednosti u društvu. Posebno se ističe strah od poniženja i osjećaj, da radi svoje nesposobnosti, čovjek nije poželjan u društvu, da nema nikakav značaj i da nikome ne pripada. Pod utjecajem tih osjećaja u čovjeku slabi sposobnost komuniciranja sa drugim osobama i svakako se gubi povjerenje. Takva osoba pribjegava ogovaranju svih i svega. Nadalje slabi sposobnost komuniciranja s Bogom i sa sobom samim, on nije u stanju da sam sebi pogleda u lice, da proanalizira situaciju u kojoj se nalazi i da se prema njoj postavi odvažno, prihvaćajući stvarnost, sebe i druge takvima kakvi zbilja jesu. Obično se događa suprotno, događa se bježanje od stvarnosti, pribjegavanje alkoholizmu, drogi i drugim porocima.

Živjeti vrednote znači biti discipliniran, odlučan, pravedan, ponizan, častan, čestit i umjeren. Duhovno zdrav čovjek je prije svega onaj koji svoj život temelji na pozitivnim normama življenja, normama koje osvježavaju život da bi tako nadišao vlastitu smrt, ne mireći se time da je smrt kraj svemu. Međutim one osobe koje nisu sposobne živjeti vrednote radi bilo kojih drugih interesa, sapinju svoj duh, opiru se protiv savjesti, tako nastaju konflikti u različitim dijelovima njegova duha, jer po savjesti želi biti dobar, a nedostaje mu čvrsta odluka da na tome ustraje. Dakle nastaje konflikt savjesti i htijenja, intelekta i prohtijeva, nemoć da se ugasi ono što u savjesti peče, što rezultira neodgovrnošću, grižnjom savjesti, depresijama.

Opširnije:Duhovno – egzistencijalne krize

Egzistencijalno-duhovni pogled na nasilje i agresivnost

Nasilje se događa unutar svih društvenih slojeva. Događa se nad ženama i djecom, ali ne isključivo, nego se događa i na muškarcima. Događa se fizički ali i verbalno (psihoterorom), neovisno o spolu, obrazovanju, ugledu i svjetonazoru. Fizičko nasilje se češće događa nad ženama i djecom nego nad muškarcima, ali se događa i suprotno. To više zato jer u datom trenutku žena ili djeca misle kategorički suprotno nego to misli muškarac (muž/otac). Obično je nasilna osoba nakon učinjenog nasilja nesretna i sama u dubini svoje duše teško povrijeđena i poljuljana. To se očituje kroz pokušaj opravdavanja nasilja koje se dogodilo, kao, zato jer ga je žena/supruga/dijete isprovocirala/lo, ili se to dogodilo u alkoholiziranom stanju. Time se nastoji odgovornost za nasilni akt prebaciti na nešto drugo, odnosno na samu žrtvu. Naime činjenice govore sasma nešto drugo, o nečemu puno težem, a to su rane (uzroci nasilja) na duši koje su puno veći problem nego samo nasilje.

Činjenica je i to da su se u sveukupnost društvenog života pomiješala ponašanja i nemoralne norme života - već ustaljene i usvojene kao normalne – nespojive čovjekovoj zadaći na zemlji. Sve to govori i snažnom utjecaju javnosti na socio-duševno vladanje pojedinaca. Upravo to je velika opasnost suvremenom životu i međuljudskim odnosima jer se kao normalne usvajaju norme koje ni najmanje nisu povezane s logikom, etikom i moralom. Često znamo čuti poslovicu: "S kim si, takav si!" Nažalost ova istinita poslovica se najčešće stavlja u negativan kontekst, kada se želi naglasiti kako loše društvo ima loš utjecaj na one koji to još nisu, a družeći se s njima mogu to postati. Loš osobni roditeljski primjeru u djetinjstvu i, još više, utjecaj lošeg društva u vremenu puberteta i adoloscencije dobrim dijelom formira takvim i osobu sudionikom takovog životnog sklopa, potencijalnog kasnijeg nasilnika, pa čak i ranije u školskim klupama. Po nekakvom pravilu "teže priteže" utjecaj dobrog društva iliti pozitivnih vrijednosti društvenog života kao da jedva dolazi do izražaja. Jednostavno, život postavljen na krive oslonce na temelje iskrivljenih vrednota pokazuje kako danas nije cool (moderno) biti dobar.

Kada se dogadi nasilje uvijek se na nasilnika gleda s podozrenjem i skoro nitko ne razmišlja o stvarnom izvoru i uzroku zla koje se preko nasilja širi i uvlači među ljude, brak-ove, obitelji i društvo kao zajednicu ljudi koja trpi. Nasilnik je osoba uglavnom poljuljanog pogleda na životne stvarnosti i realitet onoga s čime se u životu susreće. On na svijet i život gleda kroz prizmu svojih rana, osjećaja odbačenosti, nebitnosti i nevoljenosti. Treba znati da nasilnik, uvijek kada se nađe pod nabojem nasilnog vladanja na žrtvu projicira osobu koja ga/ju je odbacila, obezvrijednila, povrijedila, prezirala ili mrzila i tome slično. Unatoč činjenici da ti doživljaji mogu biti krivo doživljeni, tj. neutemeljeni ne umanjuje osjećaje odbačenosti, nevoljenosti, nebitnosti, prezrenosti itd. Zli koristi svaku prigodu i čovjekov (roditeljski) propust u odgoju djece tako što usadi u dubinu djetetove duše te osjećaje tako da ih kasnije u određenim situacijama preusmjerava na mržnju, prezir, sadističko vladanje – nasilništvo. Stoga, u zlu i Zlome i njegovim podmuklim špekulacijama s ljudskom dušom treba vidjeti uzrok i pokušati definirati gdje, kada i u kojoj je podloj situaciji posijano to smrtonosno sjeme. Dobro je, ne samo imati na umu, nego i znati da se u svakoj bolesti na izvijestan način manifestira zlo, a to se zlo redovito, u nasilničkim slučajevima, dogodilo već u ranoj mladosti djeteta, najčešće prenatalno ili u prvim mjesecima ili godinama postnatalno.


Kada razmišljamo o nasilju, redovito u prvi mah imamo predodžbu kako se radi o silovitom vladanju, razaranju, tuči, lomljavi, silovanju, ... o prijestupima najgrublje i najružnije naravi. Nasilnika zamišljamo kao nešto najnemilosrdnije što se može pojaviti među nama – sklonog razoriti sve što mu se nađe na putu pa i vlastiti život. Nasilje se oslikava u ružnim slikama fizičkog i duševnog života bilo kroz pustošenje, ucjenjivanje, tlačenje (izrabljivanje) ili općenito uništenjem. Sve to štima i nepobitna je istina. No, postavlja se pitanje, kako gledati na nasilnike i kako se postaviti prema njima, a da to ne bude kontraproduktivno u smislu suzbijanja tog oblika delikvencije i asocijalnog vladanja? Sveto pismo govori o nasilju kao neprihvatljivom načinu društvenog vladanja općenito. Pa tako, Bog dozivlje Kainu, nakon što je ubio brata svoga Abela: "Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče" (Post 4,10). Bog doista mrzi nasilnika (Ps 11,5) kao i svakog onog koji čini zlo (grijeh), jer je ljubavi Božjoj odvratan svaki grijeh, a pogotovo nasilje kao teži grijeh (grešno vladanje).


Tko su ti ljudi kojima se događa nasilje i što ih potiče na to? Što je to tako strašno ili nužno da ih potiče na to? Zašto im se događaju tako ogavne životne situacije? Znanstvena istraživanja pokazuju da su u 95 % slučajeva nasilja, nasilnici muškarci čiji se nasilnički nastupi ne događaju nepredviđeno nego su posljedica dugotrajnijeg razvojnog procesa. Uglavnom, ne radi se nikada o nekom posebnom tipu muškaraca, nego nasilnikom bivaju svi tipovi ljudi, bilo koje profesije, nacionalnosti i razine obrazovanja, pa čak i osobe koje su vrlo cijenjene u društvu. Pri tome je zanimljivo, nasilnici prema vani pokazuju (imaju potrebu istaknuti) moćnu sliku o sebi i želju da sve drže pod svojom kontrolom, a u stvari su bespomoćne osobe, plašljivci koji stalno strahuju za svoj život i egzistenciju, stalno se boje da će ih svi ostaviti i prepustiti propasti. Može se reći da je nasilje najalarmantniji oblik vapaja za ljubavlju, za voljenjem. U prenesenom smislu, nasilje možemo razumjeti kao panični zov, voli me!!!, ne ostavljaj me sama – umrijet ću!!!, zašto me svi odbacuju – želim biti vrijedan i cijenjen!!! ... i tako redom.


Malo se danas zna, a još manje vodi računa o ranama i bolima koje nastaju na djetetovoj duši u trenutku začeća, kroz vrijeme trudnoće, trenutku rađanja ili pak za vrijeme ranog (nesvjesnog) djetinstva. Pomanjkanje (djetetu razumljive) ljubavi u tim vremenskim rasponima stvara izuzetno duboke rezove na djetetovoj duši u njegovoj podsvijesti. Kako samo zastrašujuće djeluje na dijete u utrobi majke činjenica da dijete nije željeno, nije planirano, da (začeto dijete) ugrožava majčinu karijeru, da je došlo u krivo vrijeme. Kako li samo doživljava činjenicu da ga se želi pobaciti iz ovog ili onog razloga, kada majka poželi da se dogodi makar spontani pobačaj, kada se uopće govori o potencijalnom pobačaju kao "rješenju". Čak i bolest majke dijete doživljava kao potencijalnu egzistencijalnu ugroženost. Prethodni pobačaj-i su jednako tako nepojmljivo velika egzistencijalna ugroženost – dijete strahuje da se i njemu može dogoditi isto. Dijete točno osjeti da se prethodno, tu u utrobi majke, dogodio teški zločin – krvavi masakar. Čak i u slučaju prethodnog spontanog pobačaja u dijetetu se događaju slična strahovanja i kompleksni osjećaji.


K tomu, ako dijete nije imalo prigodu osjetiti roditeljsku nježnost ili čuti lijepe i nježne riječi, ako su roditelji bili strogi ili su uvijek imali na umu samo svoje potrebe i vlastite preokupacije, a dijete je bilo u drugom ili tek trećem redu. Ako roditelj-i izbiva iz kuće i svoje slobodno vrijeme (vrijeme za obitelj) trati u gostionama ili drugim lokalima, ako je sklon flertu, kocki ili drugim porocima. Boravak djeteta u bolnici, u jaslicama ili neka druga odijeljenost od roditelja, npr. ako su djeca ostajala kod djeda i bake dok su roditelji bili daleko radeći u drugom mjestu ili čak drugoj državi. Ako su roditelji živjeli odijeljeno (rastavljeno) i još gore ako su roditelji u mrziteljskim odnosima pa roditelj skrbnik loše govori o drugom roditelju. Sve su to teški i traumatični razlozi da dijete sve više posrće mržnji i agresivnosti, il nekoj drugoj duhovnoj bolesti.
Sve te i slične nelagodštine dijete registrira i doživljava kao nevoljenost, odbačenost, nevažnost i nebitnost – egzistencijalnu ugroženost ponajprije od roditelja, a nakon toga i svih drugih koji ga okružuju. Negativne misli, zloća, mržnja, nepraštanje onima koji su nas povrijedili razaraju cjeloviti čovjekov duhovni sklop i vode u bolest, agresivnost, strah, depresiju itd. Naime, stradava povjerenje prema Bogu – prema ljubavi, gubi se osjetljivost za ljubav. Onaj koji nije primio ljubav ne može je ni davati. Tko nije doživio ljubav ne može je niti poznavati. Taj osjećaj svakako pojačavaju pretporođajni strahovi i zle slutnje kao i porođajne komplikacije. Težak porod čest je uzrok krivim krivicama, kada dijete "vjeruje" kako je ono krivo za majčine porođajne muke. Omotana pupčanica oko vrata se doživljava kao potencijalno (pokušaj) umorstvo. Ako nakon poroda dijete mora ići u inkubator dijete doživljava kao da je oteto majci. K tome je dobro znati i to kako i poneka sitnica ili sitni nemar može biti uzrokom čak i teških duhovnih bolesti.


Dakle zbog svih tih mogućih uzročnika kao i zbog krivog odgoja, krivo usađenim vrijednosnih mjerila događa se "vjerovanje"da je čovjek promašio svoj život, da je bolje da se nije ni rodio, da je nevoljen i nepoželjan u ovom svijetu. Osjeća duboku egzistencijalnu (nerijetko krivu i neutemeljenu) krivnju. Usled nedostatka (izostanka) prave ljubavi svijet i sve što ga okružuje doživljava neprijateljski i ugrožavajuće po vlastiti život. Ponajprije doživljava traumu tjeskobnosti, patnje i egzistencijalnog straha. Okolinu sve više doživljava neprijateljski. Povlači se u sebe, u svoju patnju i bol. Srce mu sve više zahvaća zavist prema drugima koji su sretni i prihvaćeni – voljeni. Predrasude, sumnje prema drugima su stalni pratitelj. Mržnja, zloća i osvetoljubivost sve više zahvaćaju njegovo biće, njegovu duhovnu strukturu. Nastaje agresivnost i nasilništvo. Mržnjom ugrožava, ne samo onoga na koga je mržnja usmjerena nego i više, svoj duhovni identitet. Mržnja onoga koji mrzi u potpunosti rasčovječuje, ubija u njemu sposobnost da ljubi bližnjeg pa i neprijatelja svoga. Važno je ovome pridodati i činjenicu kako mržnja u ljudima potiče na osvetu, a to u duši stvara neugodni osjećaj krivnje – grižnje savjesti.

Treba uvijek polaziti od činjenice da bi svaki čovjek htio biti dobar, pravedan i istinitoljubiv. Htio bi voljeti (ljubiti) i biti voljen. Ali ga uvijek nešto priječi na tom putu. Neke manje, a neke više. Jednostavno se dogodi da nasilnika nadjača nekakva sila, nekakvo mu zlo oduzme (blokira) osjećaj i snagu (sposobnost) za pravednost, dobro i za voljenje, osjećaj za moralne i etičke vrednote. Sve oko sebe doživljava kao puko nepouzdanje, neprijateljstvo. Osjeća i suviše neprijateljstva oko sebe pa ne može ljubiti nego počinje mrziti. Zašto? Teško je tomu doskočiti i iznaći pravi odgovor. Naročito zato jer čovjekova ograničenost nije još u potpunosti spoznala zašto uopće postoji zlo i ponori Zloga. Koji su to izvori destruktivnosti grijeha i zla (agresivnosti i nasilja). Jedno je sigurno; čovjekove ograničene moći nisu u stanju ukloniti sve te oblike akumuliranog zla što razara čovjeka iz dna duše, iz srži njegovog bitka. Iskustvo je pokazalo da je to moguće samo Onomu koji je sišao sve do predpakla i vragu silu slomio, pobijedio mržnju, zlu moć i agresivnost – Isusu Kristu, Bogočovjeku iz Nazareta.

Tek u ozračju prave ljubavi osoba doživljava ispunjenje smislom i može sazrijeti upravo u ono što treba biti – biti dosljedan imena čovjek. Upravo su svi oblici devijantnog vladanja i ponašanja uzrokovani krivim oblicima ljubavi. Sa kršćansko-moralnog gledišta tom problemu, kao i svim drugim moralno-anomaličnim vladanjima, treba pristupiti iz jednog posebnog kuta. Treba uzeti u obzir neke biblijske poticaje. Naš pogled treba imati sasma drukčiji smisao i ciljnost. Bog veli: Moje misli nisu vaše misli, moja djela nisu vaša djela. Bog osuđuje grijeh i čezne da se grešnik obrati od zla i zaživi ljubav. Bogu je svaki grijeh mrzak i ogavan, ali grešnika želi spasiti ... jer zar je njemu do toga da umre bezbožnik, a ne da se odvrati od zlih puteva i da živi (usp. Ez 18,23). Ovih par biblijskih misli smije nam biti poticaj na drukčiji pristup ovom problemu i odgovor na njega tražiti u ljubavi i praštanju. Unatoč neprihvatljivosti nasilničkog i agresivnog vladanja na nasilnike treba gledati Kristovim očima. U njima treba vidjeti patnike i bolesnike koji rezigniraju do agresivnosti pod teretom uvreda ili grijeha. Treba biti sposoban pa poput Krista reći:"Oprosti im Oče jer neznaju što čine". Vratimo li im osjećaj da, unatoč svemu, mnogo vrijede vratit ćemo im vjeru u postojanje nove svijesti i shvaćanja njihove stvarne situacije. Time im vraćamo povjerenje koje ima snagu da mijenja čovjeka. Povjerenje je predispozicija smislenog, potpunog i ispunjenog života.

Upravo zato jer tamo gdje je manjak ljubavi do izražaja dolazi mržnja, a mržnja nije ništa drugo nego manjak ljubavi. Izostane li ili uzmanjka ljubavi nastupit će duhovna smrt, mržnja, bolest, zločinstvo, agresivnost i nasilništvo. Tražimo li pravi životni smisao, težimo li zdravlju tragajmo za ljubavlju i onima koji je mogu posredovati. Uputimo se na Onoga za kojega sveti Ivan Evanđelist naziva Ljubavlju – na Boga. Upravo u Bogu-Ljubavi je lijek za sve naše duhovne (kao i psiho-somatske) bolesti. Kada se oslanjamo na Boga osjećamo kako imamo čvrste temelje pod nogama. No, ranjeno srce je blokirano za ljubav i povjerenje. Rane su se, kao nepremostiva barijera, postavile između čovjeka i Boga. On nije sposoban napraviti prvi nužni korak. Nije sposoban sam hoditi prema ljubavi, a kamoli hoditi u Ljubavi i Povjerenju. Potrebna mu je pomoć. Potreban mu je netko tko će ga osposobiti da počme gledati drugim očima, "očima vjere i povjerenja". Potreban je netko tko će razumjeti njegovu mizeru tko će ga slušati i ljubiti unatoč njegovoj nasilnosti i agresivnosti. Nasilnu osobu se ne smije dovoditi u situaciju da on naš pristup razumije kao optužbu ili uvjeravanje u njegovu krivnju. Mnogo je važnije iskazati mu razumijevanje i ljubav prema osobi koju je Bog stvoro za neki, samo Bogu znani, plan ili zadatak kojega ima u svome životu realizirati – izvesti na dobro. To će mu pomoći da ima smisla živjeti, da je ipak bitan i važan, da nije sve odradio, da se od njega očekuje da odradi i ono dobro za koje je itekako sposoban samo treba htjeti i početi činiti neko dobro, istinu i lijepo.

Ranjenu prošlost nije nimalo lako prepustiti zaboravu. Uvrede se doduše mogu potisnuti negdje duboko u podsvijest. No, one će uvijek iznova, projicirane na određene životne situacije, kroz razne prisile, psihoze ili psihosomatske bolesti izvirati na površinu životne stvarnosti i tako trajno uznemiravati našu dušu i tijelo. Iznimno je važno znati da, samo istinsko i iskreno oproštenje može trajno maknuti negativna i traumatska sjećanja na zadanu nam bol. Samo ona osoba koja je iskreno oprostila biva slobodna za nove i lijepe kreativne misli, radost života i uzvišeni osjećaj nove osobne vrijednosti. Čovjeku je potrebna sigurnost i okrilje ljubavi da bi mogao nadilaziti svekolike životne izazove, da bi mogao kročiti kroz ovu dolinu suza nasljedujući Krista, svjedočeći njegovu ljubav. Čovjek koji je spoznao Boga-Ljubav, koji se zove i Isus Krist, i u njemu smisao svojem životu nadilazi svoje slabosti i bolesti. Isus je došao liječiti slomljena srca, praštati grijehe – činiti grešnike slobodnim robovanja grijehu. Došao je ("umorne i opterećene") ljude izbaviti iz njihovih odbačenosti, nevoljenosti i prezrenosti, iz kandži mržnje uvesti ih svjetlo ljubavi i vjere u život. Kada Bog-Ljubav postaje glavnim dionikom čovjekova života biva u njemu pobijeđeno i zlo, a time i svaka bolest koja upravo s njime i dolazi. Gdje god je pobijeđeno zlo tu se nastani Božja ljubav.


Ugledajmo se na Isusa koji je i sam bio žrtva nasilja pa zbog toga i vlastitu krv prolio. On nam je u odnosu na starozavjetnu objavu ponudio novi (jedini moćni) oblik pobjede nad zlom i nasiljem. Dok je u Starom zavjetu vladao Zakon odmazde (osvete) koji je zahtijevao (teško održivu) pravednost, Isus nas uči da je jedini mogući način za suzbijanje nasilja praštanje i ljubav. On veli oprostiti treba uvijek pa makar to bilo i (neograničeno) sedamdeset puta sedam (Mt 18,22). Samo nas duh ljubavi može dovesti do željenog cilja do svijeta bez nasilja. To je življenje Zapovijedi ljubavi – Ljubiti Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim umom svojim i ljubiti bližnjega svoga kao samoga sebe. Kada bismo poput Dostojevskog mogli reći: "Ti ne možeš baš ništa učiniti da bih te ja prestao voljeti", nemožemo ni pojmiti, kako bi se svijet stubokom mijenjao na dobro, lijepo, pošteno, iskreno i istinito. Nama ljudima je to, istina, dosta teško, ali je moguće Onome koji jest sama ljubav – Bogu. Međutim kada takovu osobu razumijemo i prihvaćamo kao osobu koja pati i podnosi teški teret vlastite uvrijeđenosti i egzistencijalne ugroženosti već smo na dobrom putu da joj posredujemo Onoga koji će zasigurno biti pravi i istiniti melem za sve njegove/zine rane i patnje.


Budemo li živjeli tako bit ćemo vođeni praštanjem i prihvaćanjem osoba onakvim kakve jesu jer drukčije i ne mogu biti (Bosmans), zatim kroz pomirenje – pouzdavajući se u Božju providnost i snagu, u njegovo milosrđe i milost (milost Božja je nužna za naše spasenje). Moramo znati da se sila silom ne suzbija. Isus nam je naložio drugi zakon, ne oko za oko, zub za zub, nego ljubav – ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas. On je jasno upozorio Petra: Vrati mač svoj u korice, jer svi koji se mača hvataju od mača ginu. (Mt 26, 52). Blago krotkima oni će baštiniti zemlju. Što god je Isus rekao nepobitna je istina. Ako budemo živjeli ono što je on izrekao za nas sigurno je jedino dobro i istina za nas i naše spasenje, ali i za bolji i ljepši svijet bez nasilja.

Opširnije:Egzistencijalno-duhovni pogled na nasilje i agresivnost