Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Pon12182017

Last updateUto, 10 Ruj 2024 5pm

mico gasicSvijet je zahvaćen sve snažnijim procesom sekularizacije. Ljude se na sve moguće načine zavodi na stranputicu, u svijet bez Boga. Današnje se kršćanstvo izvana čini potpunim, daje izgled pravog života, ali religija vanjštine koja je iznutra prazna ne daje život. Kršćanstvo modernog svijeta je lažno, bez jasnog i iskrenog odnosa s Bogom i Isusom Kristom. U čovjekovoj duši se sve više nazire praznina koja ga na neopisiv način razdire i guši. Koči ga, veže i gura u ponor bez dna.

Želja da se bolje prepozna činjenično stanje i shvati kako bol i patnja nemaju zadnju riječ razlog je pisanju ovih članaka i baš ovakvih tema. Upravo tematika ovih stranica ide ususret toj nasušnoj ljudskoj potrebi, da svoj istinski smiraj nađe u Bogu koji ima rješenje za svako naše pitanje, odgovor na svaku našu nepoznanicu, lijek za svaku našu bol i muku i patnju. Ovo je govor jednoga u nizu mnogih iskustava Boga koji liječi, spašava i ostvaruje svoj otkupiteljski pohod u životu svakoga pojedinca koji uzvjeruje i prihvati Krista za svoj osobni put i život, po onoj Pavlovoj: " Umirem svijetu da bih živio Kristu".

Rubriku Bog liječi i spašava uređuje Mićo Gašić, evangelizator

Želite li gosp. Gašića osobno pitati ili mu uputiti sugestiju učinite to klikom ovdje

Predbračni život

Kada govorimo o budućnosti svijeta, prvo što ćemo pomisliti i ustvrditi da na mladosti svijet ostaje. Nema sumnje da je tomu tako. Ali jedno trebamo znati da se u statui ili kipi ogleda umijeće kipara. Tako se i u našoj djeci ogleda naše roditeljsko i odgojno umijeće. Što smo „investirali“ u djecu, to nam oni danas vraćaju s kamatama. Koliko smo im podarili, nasušno potrebne roditeljske ljubavi i iskrenog razumijevanja? Koliko smo bili spremni naći zajedničko i najracionalnije rješenje za svaki nastali problem ili eventualnu krivnju (pogrešku)? Kada smo sebe uzeli u obzir kada je u pitanju činjenje pogreški? Ili smo mi nedodirljivi, a samo su drugi slabi i skloni pogreškama? Jesmo li mi uvijek najpametniji, oni koji uvijek sve znamo? Jesmo li samo dijelili lekcije? Jesmo li znali dovoljno dobro slušati što nam djeca govore, ćutiti ono što ih muči, stišće i opterećuje? …

Malo je onih koji se mogu pohvaliti da su se ispravno ponijeli spram ovih i mnogih drugih pitanja. Ispravan odgovor na ova druga slična pitanja je ljubav. Odrastao čovjek, a pogotovo djeca čeznu za ljubavlju, za pravom ljubavlju. Ako je ne nalazim doma u obitelji onda je tražimo izvan obiteljskog doma. A to su uglavnom stranputice lažne ljubavi koje samo zarobljavaju. Prava ljubav oslobađa, ona čovjeka čini sretnim. Lažna pak, čovjeka samo zadovoljava na jedno određeno vrijeme. Kako ovo povezati s današnjom mladeži? Što uopće očekujemo od mladih? Pitamo se zašto se mladi osamostaljuju, odlaze od roditelja i ulaze (pogotovo na Zapadu) u zajednički predbračni život sa svojom curom. Kakvu nam budućnost nudi naša današnja mladež koja živi mentalitetom suvremenog svijeta, ozbiljno je pitanje. Ne bismo smjeli ostati gluhi pa ne poduzeti ništa.

Što je cilj i smisao predbračnog zajedničkog življenja?  Službena Crkva i mnogi roditelji se ne slažu s takvim načinom života. Mladi, dapačen nisu baš potpuno suglasni s kreposnim i moralnim stavovima vezanim uz njihove postupke. Mladi vele da je to nešto sasma normalno i u redu. Iskustva pak pokazuju sasma nešto drugo, ali za time skoro nitko ne mari. Ako malo zavirimo u bit i sadržaj onoga što se događa u mladenačkim predbračnim odnosima mogu se razotkriti i porivi koji mlade navode na baš takav životni iskorak. Je li to traženje ljubavi i razumijevanja koju se nije dobilo u dovoljnoj mjeri od svojih roditelja i zajednice (društva) u kojemu živi iraste mlada osoba? Sve govori da je to osnovna misao vodilja u tom životnom lancu. Ljubav je svakako najvažniji faktor u svemu tome. No, definicija ljubavi i kako je tko razumije je sasma druga stvar. Čisto osobna stvar, pitanje osobnog gledanja.

Razvidno je da jedni (u većini slučajeva), navođeni instinktivnim porivom zadovoljavanja svojih niskih (seksualnih) strasti, ulaze u takozvani oblik suživljenja iz obostranih interesa. Zajedno su  jer su im zajedničke potrebe i porivi. Žive životom od danas do sutra. Ako sutrašnji dan donese nešto drugo, “bolje”, lako se prilagode i tome. Oni  uglavnom i ne mislena zajednički život u braku, a kamo li na rađanje djece. Za takve osobe brak je nešto što ih smeta, nešto što čovjeka veže “sputava” njegovu slobodu (anarhiju).  Uzgredno rečeno, skoro svaka trudnoća u tom suživljenju je neželjena pa je pobačaj, nažalost, najbrže i “najjednostavnije” rješenje. Koliko se mladića kod prvog izostanka mjesečne periode ili (trudničkog) povraćanja izgubi u vidu magle. Jednostavno nestane iz djevojčine blizine. Pogotovo je katastrofično stupanje u predbračne spolne odnose mladih (djece) u pubertetu. Tu nastaju teški duhovno-duševni poremećaji kod mladih osoba pogođenih predbračnim neugodnostima, ali i do velikih obiteljskih drama.  …

Unatoč svemu ugoda i užitak ostaju i nadalje osnovni cilj i jedini smisao. Pa i nečudi moto suvremene mladeži izrečen na njemačkom jeziku: “Geniesse dein Leben“, (uživaj svoj život), odnosno uživaj dok živiš. Doduše, ljudski psihofizički (duševni) procesi  određeni su težnjom za užitkom, odnosno načelom ugode kao posljedicom te težnje. Čovjek ne teži za srećom nego žudi imati razlog da bude sretan. Iako su gotovo svi duševni procesi određeni na neki način načelom ugode, ugoda nije cilj ljudskih težnji nego posljedica njihovih ispunjenja. Nije ono što životu daje smisao. Pogotovu ako se zna da svaki čovjek u prosjeku doživljava kudikamo više neugoda nego ugoda. Međutim kod mladih se stječe takav dojam da užitak zapravo poprima sav smisao u životu. Prije bi se reklo da je kod mladih u igri požudnost za ostvarenjem nekih ideala, odnosno radoznalost da se dokuči nešto što čine odrasli, a oni to još ne smiju jer za to nisu zreli ili spremni.  

Začuđujuće je da čak i poneki roditelji zauzimaju krivi i neodgovorni stav prema svim tim pitanjima vezanim uz prdbračni život. Nije rijedak slučaj da majka vodi svoju dvanaestogodišnju kćerku ginekologu da ju pregleda i utvrdi najpovoljnije kontracepcijsko sredstvo.  Da li  na taj način nastoje “oprati“ razloge za grižnju savjesti iz rane mladosti, omogućujući  djetetu da slobodno može stupati u spolne odnose.   Možda, umoreni od života, podsvjesno doživljavaju svoju vlastitu djecu kao životni balast. Jednostavno nemaju dovoljno vremena da se posvete svojoj djeci, da ih savjetuju, da s njima razgovaraju. Da s njima zajedno nose teret života i zajedno se osjećaju jači, sretniji i ponosniji. Odgovornost u odgoju i općem odnosu prema djeci postaju prevelik zalogaj koji se ne uklapa u mozaik osobnog življenja. Životno iskustvo je potvrdilo činjenicu da onaj koji nije primio ljubav ne može ju ni dati, jer to jednostavni i ne umije. Žudnja za srećom je u osnovi žudnja za nadomještanjem onoga što se nije dobilo u obitelji a to je ljubav. Zato se i događa to da mladi brču pojmove i sreću usko vežu uz užitak, odnosno ugodu. Bitna je ljubav, makar bila i lažna.  ...

Druga pak skupina živi predbračnim životom da bi se dobro upoznali, odnosno jedno drugome što bolje prilagodili. Oni brak spominju kao mogućnost, ali kada se dobrano upoznaju uglavnom zaključe da nisu jedno za drugo, jer se ne mogu u svemu podnositi. Rijetki su koji do kraja uspiju živjeti ljubav u sakramentalnom braku. Ova skupina mladih razmišlja u dimenziji predbračnog življenja samo zato jer prilike za pravi brak nisu dovoljno sazrelile. Oni doduše imaju za cilj sklapanje braka, ali treba pričekati dok se do kraja urede neke bitnije stvari. Treba, naprimjer, najprije dovrši studij, pa onda dok se situiraju, kupe si dobar auto i počnu raditi posao svojih snova. Neki pak čekaju dok ne postignu željeni uspjeh i utvrde životnu karijeru. Nemoguće je izbrojiti sve izgovore koji priječe te iskrene mlade parove da zasnuju sakramentalan brak i da žive pravu ljubav u braku koja se najbolje razaznaje u toliko željenoj djeci. Mnoge su otvorene stranputice i “pozivi” koji mlade, do ušiju zaljubljene parove, odvode u različitim pravcima. Nerijetka ljubomora pa i zavist prema partneru razara im dušu i srce. Strah se uvlači u kosti. Ljubomorni strah da će uspješnog partnera “progutati” još uspješnija/ji ili dovitljiva/iji ljubav. Teško mogu jedno drugome odoljeti, a još teže oprostiti.

Bitna razlika druge skupine od prve je i u tome da njoj pripadaju uglavnom adolescenti i tek mladež zrelije dobi. Jedno je to što zrelosna dob (punoljetnost) nije dovoljna da se donese odluka predbračnog suživljenja. Možemo se s pravom upitati jesu li mladi uopće dovoljno zreli (osposobljeni) donositi releventne i validne životne odluke, tj. odgovorno se suočiti s posljedicama koje proizilaze iz toga. Oni jednostavno žive u kvazibraku. Jednom nogom su braku, a drugom u nekakvoj slobodi i samostalnosti. U biti bježe od odgovornosti koje za sobom zahtijeva brak kao pravni akt, odnosno sakramenat. Zašto li bježe od odgovornosti? Gdje su naučili biti odgovornim? Nisu li i sami roditelji bježali od svoje roditeljske odgovornosti kada su govorili: “Pusti me na miru, sada nemam vremena i slično”? U kolikoj mjeri uspijevaju roditelji izgraditi povjerenje i sigurnost kod svoje djece? U kojoj mjeri se djeca usude s roditeljima razgovarati o svakoj temi i o svakom problemu? Nemojmo se čuditi da mladi, upravo radi tih pitanja, jedva čekaju na momenat kada smiju sami odlučivati i odlučuju se na zajednički život s onime za koga vjeruju da će mu/joj pružiti razumijevanje, sigurnost, povjerenje i ljubav. Koliko je takva odluka realna, sasma je drugo pitanje.

Problematika predbračnog života uzela je tolikog maha da je teško predvidjeti daljni tijek i njezin razvoj. Roditelji, stariji, društvo, kršćanski moral i stav Crkve nimalo se ne uklapaju u taj modernistički svjetonazor kojeg dodatno potpiruju televizija i druga medijska sredstva koja oblikuju društveno mnijenje po svojoj volji i “potrebama”. Tamo gdje je stvar uzela maha može pomoći samo ustrajna molitva, ispovijed, praštanje, pomirenje, razgovor … iskreno obraćenje. Ono što se nama ljudima čini nemogućim Bogu je uvijek moguće. On hoće i želi da se svaka duša spasi. Treba ustrajno moliti za obraćenje duša kako bi ih se moglo povesti na izvor spasenja – do Krista.

Opširnije:Predbračni život

Predbračna ne/čistoća

Zapodjenuo sam jednom prigodom razgovor s mladom djevojkom o osnovnim i temeljnim vrednotama koje čestoput znaju odrediti öovjekov cijeli životni put. Započeli smo razgovor o općem ljudskom odnosu prema ne/čistoći. Bili smo istog misljenja da s nečistoćom uglavnom dolaze i razne zaraze, dakle bolesti, a u krajnje ozbiljnim slučajevima nastupi i smrt. Čistoća pak oko sebe zrači zdravlje, sigurnost i mir. Daje čovjeku oduška i puninu života. Isto tako s nečasnim i nečistim životom uvlačimo sebe u neugodnosti, u životni nesklad, u krize i probleme. Ako govorimo o nekoj dobroj osobi onda kažemo kako je to fina, nježna ili poštena duša, a u suprotnom slučaju kažemo da se radi o zločestoj, mrzovoljnoj, odnosno zloj osobi. I u daljnjem razgovoru bili smo jedinstveni da se kod prvih radi o osobama koje žive u čistoći života, a drugi žive nečastan i nečist život. S čistoćom nas prožimlje Božja prisutnost i njegova providnost (pravednost, istina, dobrota, ljubav i mir), a u slučaju zločestoće nas zahvaća utjecaj Zloga.

Kao u svemu drugome predbračna čistoća ima značajnu ulogu u daljnjem životu, u braku. Mladi to jako dobro znaju i prepoznaju po tome što, uvijek prije nego se dogodi predbračni (spolni) odnos, osjećaju snažan nemir i nesigurnost, osjećaju strah da se neće otkriti ili nešto „naopako“ dogoditi. Strah se događa jer su svjesni da čine nešto što je protivno čovjekovoj moralnoj naravi. Svjesni su da čine nešto što ne bi smjeli, ne zato jer im je to od nekoga zabranjeno, nego zato što im iz nutrine glas vlastite savjesti govori da to nije uredno i za njih dobro. Požudnost je međutim izuzetno jaka i neprestano lomi njihova srca. Tko je ta požudnost? Ne što je ta požudnost, nego tko je ona? Ako prihvatimo njezine zahtjeve i činimo ono na što nas ona mami, ona postaje našim nadahniteljem i naredbodavcem. Ako nas za dobra djela nadahnjuje Onaj koji je izvor svakoga dobra – Bog, onda nas za loša djela, dakle ona djela zbog kojih se pojavljuje strah i osjećaj krivnje (savjesti) nadahnjuje Zli izvor svakog zla – Lažac od početka. Svaka požuda, jednako kao i mržnja i uvrede zarobljava vodi robovanje lošim navikama, dakle, imaju svoje izvorište u Zlome.

S predbračnom čistoćom ulazimo u brak u zajedništvu s Bogom, svetima i anđelima. Tamo gdje je čistoća tu je i sjaj, svjetlo. Tu nema mjesta tami. Svjetlo je prigoda u kojoj se događa čista ljubav. U takvim uvjetima sve životne i bračne obveze, makar kako bile zahtjevne i teške, imaju svoju posebnu slast. Ljubav koja izvire iz čistoće, iz Svjetla je nužno potrebna i jedina prava duhovna hrana za bračni život. Čistoća općenito je obrambeni štit protiv Zloga i njegovih zlih nakana. U prostoru čistoće i sjaja zlo ne može djelovati, Zlo ne može u nju glaedati. Čistoća ga zasljepljuje. Stoga i ne čude svekolike kušnje i neprimjerene misli što rešetaju mlade opredjeljene da žive čisto i pošteno. Sotoni je pogotovo stalo da mlade navede na tanki led, a kada padnu on lako s njima barata i manipulira.

U obrnutom slučaju s predbračnom nečistoćom u brak se uvlače loše navike, loša sjećanja i osjećaji krivnje. Uvlače se tamne sjene koje kod najmanjeg vjetrića znaju potamnjeti u tmurni mrak. U mraku se osjećamo nesigurni, sumnjamo u svaki pokret. Napeti smo i skloni donijeti svakakve odluke samo da se zaštitimo. Iskustva govore da u takvim situacijama čovjek lako padne i teško se podiže, jer ne „vidi“ na što se osloniti. Toj tami što zahvaäa srca mladih idu u prilog promocija nemorala (bluda) kao nečega sasma normalnog na televiziji i raznim časopisima. Nečasna glazba i stil modernog odijevanja, čega je danas sve više na sceni idu u korak s paklenim planom obesčašenja svega što je sveto, pošteno, valjano i istinito. Možemo samo predpostaviti radi čega mladi organiziraju tulume. Na tulumima se skoro redovito konzumira alkohol, a ponekad se posegne i za nekim od droga (hašiš, extasi, ...). U opijenom stanju opada i osjećaj za odgovornošću pa se lakše priklonimo onome za čime žudimo.

Mladići čeznutljivo žude da osjete “slast“ tog mističnog događja, da se mogu hvastati i hvaletati kako su odrasli i iskusni muškarci ...!?  Djevojke proganja stalna kušnja bezvrijednosti i nezrelosti. Nevinost doživljavaju kao veliki balast kojega se žele riješiti. Nisu rijetki slučajevi da djevojka ponudi i bilo kome mogućnost ..., samo da se oslobodi tog “tereta“. Žalosno je da se to događa, kada se zna kako se osjećaju poslije toga. Osjećaju se prazne, uplašeno i prljavo. Kao prljave krpe. Tek tada postaju svjesne “bisera“ kojeg su izgubile, kojeg su tako bagatelno dale. Što je još gore za dečke je to samo jedna crtica više. Gdje je tu ljubav o kojoj se sanja? Gdje je tu ljepota i nježnost koju toliko trebamo? Nema tu ničega osim razočarenja i žaljenja koje se proteže kroz čitav život.

Opširnije:Predbračna ne/čistoća

Grijeh, uzrok svih ljudskih patnji

Ne, nije ruka Jahvina prekratka da spasi, niti mu je uho otvrdlo da ne bi čuo,nego su opačine vaše jaz otvorile između vas i Boga vašega.Vaši su grijesi lice njegovo zastrli, i on vas više ne sluša (Iz 59,1.2).

Uronili smo u ovaj prostor i ovo vrijeme, a da neznamo ni otkuda ni radi čega. Zatekli smo ovaj svijet ovakav kakav jest, u njemu rastemo i prilagođavamo se svakodnevnim prilikama i potrebama koje nameće taj isti svijet. Želimo biti dio njega. U njemu tražimo svoj identitet, nastojeći se poistovijetiti s njime. I ne primjećujemo kako skoro u svemu prihvaćamo njegov mentalitet. Život malo koga miluje. Tu su svekolike obveze, zahtjevi, želje, ... stresovi. To nas izluđuje. Svakodnevno smo izloženi kušnjama da li ćemo usvajati od tog mentaliteta i ono što držimo neispravnim, nedostojnim, nevaljalim pa i krivim. Koliko puta smo stisnuti u sendviču između nametljivih ponuda svijeta i vlastite savjesti koja u tome vidi opriječnosti odnosno nepodudaranje s onim za čime dubina duše čezne. Ponekad, u zanosenosti varljivog sjaja ovosvjetske ponude prihvaćamo i činimo mnogo štošta radi čega se kasnije kajemo. Žao nam je, jer primjećujemo da smo učinili pogrešku, nekome smo nanijeli štetu, uvrijedili ga. Kažemo da smo pogriješili iako želimo biti dobri, blagodareni, iskreni, ... skloni smo padovima. Svi su ljudi bez razlike podložni grijehu, čak ni proroci, ni sveci nisu iznimke.

„Ne postaje svijet kršćanskijim, nego kršćanstvo svjetovnijim.”

(George Orwell  u knjizi „1984“)

Čovjekov život je plovidba između dobra i zla. Stoga ako se naša volja opire Božjoj volji da prihvatimo kušnju i borimo se protiv zla uzdajući se u Boga koji sve izvodi  na dobro, bit će nam i najmanja kušnja veliki teret. Ako pak, prihvatim jaram kojeg nam je ponudio Isus (Mt 11.25-30), jaram kao sinonim podložnosti, jaram pod kojim je i sam živio u svemu podređivao volji Oca. Ono što činimo iz ljubavi prema drugome (roditelj svome djetetu, ...) ne čini se prisilom. Iz ljubavi prema Gospodinu neće nam biti teško prihvatiti volju njegovu makar da je riječ o neshvatljivoj kušnji pa čak i nesnošljivoj patnji. U volji Božjoj shvaćamo da nismo sami pozvani da nosimo teret života nego je tu Sin Božji koji poput kalvarijskog križa želi ponijeti i naše patnje putem prema Ocu.

Otkuda dobro, a otkuda zlo? Što je to grijeh uopće? Što čovjeku donosi zavist, ljubomora, požuda, uvrde... ? Ništa osim zla i nepravde, ali i osobne patnje. Čovječanstvo je uvijek nastojalo pobijediti grijeh, što ni danas nije iznimka. Ali unatoč svemu pa i uz ovako razvijenu tehniku i tehnologije u svijetu vlada zlo, čovjek je više no ikad podložan grijehu. Sve ostaje pri dobrim željama da budemo dobri ..., želimo biti ... i tako redom, sve zastaje ispred početka. Nešto je ipak jače od čovjeka. Današnjica je snažno obilježena egoizmom, utilitarizmom, hedonizmom i prohibicijom vlastitih interesa. Mi se loše znamo koristiti svojom slobodnom voljom, često je poistovjećujemo s anarhijom pa činimo i ono što nam nije slobodno. Činimo to tako jer nas Zli permanentno napastuje. On nas navodi da ljudima činimo zlo iako nam se zlo kao pojam strašno gadi. Tonemo, ... ništa više nema smisla, život postaje pakao! Krivnja nas sve više stišće i muči. Izlaz se više ne nazire.

Grijeh – zlo – Zli glavni je uzrok tom negativnom ozračju što prožimlje ljudsko biće. On priječi svaku komunikaciju s Bogom, ograđuje i izolira čovjeka od milosnog stanja kojemu po svojoj naravi, svim svojim srcem teži. Grijeh, kao pomanjkanje dobra čovjeka neminovno uvlači u robovanje sotoni, čime se remeti savršeni red i mir u njegovoj duši, unosi nered i nemir u društvenu zajednicu, pa i šire u cijeli svijet. U pozadini svega toga događaju se, za nas, nepojmljivi procesi koji za cilj imaju destrukciju ljudskog duha, odnosno urušavanje čovjeka kao Božjeg stvorenja. Imajući na umu da je čovjek sinteza duha, duše i tijela, a da duh objedinjuje sve troje u jednu cjelinu – ljudsku formu, onda se može slutiti da grijeh koji je duhovni pojam, duhovna sila blokira određene duhovne funkcije, ranjavajući tako prostore duha u čovjekovu biću (osobnost, savjest, karakter, kultura, religioznost, spolnost, vjera, ljubav,...).

Grijeh je u prvom redu velika uvreda Bogu, a onda ljudima i samome sebi. Očito se uviđa kako je „on“ - grijeh dakle osobnost, dakle osoba i to zla duhovna osoba koja redovito iza sebe ostavlja prljave tragove, rane, boli, osjećaj krivnje, grižnju savjesti i ovisnost o uzroku grijeha. Podsjećajući čovjeka na učinjenu pogrešku, urušava u njegovoj duši poredak pravednosti, istinitosti, ljepote i mira. Duh je dakle subjekt koji objektu daje smisao, život, osobnost, kojeg se doduše ne može vidjeti, uhvatiti, ili pak sa njime pričati ali neosporno egzistentan. Grijeh - zli duh u vjerniku pokreće nesnosljiv osjećaj nelagodnosti, snažanu unutarnju potištenost, sputanost, blokiranost, osjećaj odvraćenosti od Boga. Nešto kao kada Bogu okrene leđa i kaže: „Ne, neću više s tobom“, iako zna da bez  Boga nije u stanju načiniti niti jedan jedini korak.

Jer, s obzirom na unutarnjeg čovjeka, radosno pristajem uza zakon Božji,ali vidim drugi zakon u svojim udovima koji se bori protiv zakona moga umate me drži zasužnjena u zakonu grijeha koji je u mojim udovima (Rim 7,22.24).

Zdrava savjest čovjeka uvijek upućuje na dobro, istinito i lijepo, prigovarajući mu ovo ili ono što nije dobro, odnosno da nije sve udovoljeno njegovoj težnji za onim boljim. U tom svetom čovjekovom području urezuju se transcedentne boli koje se mogu odraziti i na njegovo psihičko i somatsko područje.  Međutim treba biti oprezan, jer postoje i takove osobe koje iako sagriješe, ne prihvaćaju svoj postupak kao grijeh, nego ga ignoriraju i žive kao da se ništa nije dogodilo. Svjesni grijeh, pokreće u vjerniku snažan osjećaj nelagodnosti, potištenosti, sputanosti, blokiranosti, osjećaj odvraćenosti od Boga. Dok zdrava savjest uvijek čovjeka upućuje na ono bolje, stavljajući nam prigovore na ovo ili ono što nije dobro, odnosno da nije sve udovoljeno čovjekovoj težnji za onim boljim. Osobe okorjele u grijehu, ubijaju svoju savjest  i ona ne funkcionira ispravno.To ranjeno područje usko je vezano na Stvoritelja koji je svet, te se upravo posredstvom njegove svetosti može ponovo uspostaviti savršeni red u ljudskim dušama. Uništenjem grijeha nestalo bi izvora svih zala, svijet bi postao dobar, pravedan, istinit; svijet ispunjen mirom, ljubavlju, srećom i puninom Božjeg milosrđa. Čovjek bi se vratio svom iskonskom milosnom stanju, sjedinjen i suglasan u svemu sa svojim Stvoriteljem.

Zli i njegove horde su inteligentnije i mnogo jače od ljudi. Stoga nikome u svijetu nije moguće osloboditi nas od zla, grijeha i njihovih posljedica. Čovjeka, zavedenog grijhom može osloboditi samo onaj koji ne robuje grijehu. Taj netko je hodio po ovoj našoj zemlji dokazavši kako ima vlast praštati grijehe, izgoniti zle duhove, liječiti gubave, ... Zvao se Isus Nazarećanin. Pitanje Boga je doduše osobno pitanje jer smo u biti satkani od samoga Boga. Stoga svaka naša ograničenost, naša bol i protest, osjećaj naše slabosti spram svega što se priječi na životnom putu u biti je priznavanje da smo bez Boga toliko slabašni, bolje rečeno ništa. Naše frustracije, agresivnosti, sve što ljudi rade isčitava se kao traženje Boga. Stoga se Boga i ne treba nešto posebno dočaravati, stvarati sliku o njemu, jer bi to doživjeli kao nametanje Boga kao moćnog Autoriteta što izaziva još veću oporost prema Bogu – Ljubavi. Boga je uvijek u svakoj prilici uz čovjeka, uvijek mu želi pomoći, On čini sve za njegovo spasenje, makar se to činilo nelogičnim i nerazumljivim. 

Prepustimo zato Bogu da on sam po svojoj milosti ravna našim životima, našom egzistencijom na način koji je to samo Njemu znan. Oslanjati se samo na vlastite snage i živjeti kao da Boga nema ili Ga ne trebamo je donquijotska borba protiv vjetrenjača. Sav taj uzaludni napor ima samo jedan smisao, da se iscrpimo do te mjere i uvidimo da potiskujemo iz sebe upravo ono što čovjek u biti i jest - egzistencija - sadržaj živoga Boga, bez kojega i ne postojimo. Kada bi se Boga potislo iz vlastitoga postojanja onda nas ne bi ni bilo.

“Gdjegod Bog podigne svoju Crkvu, đavao do nje razapne svoj šator”.

(bavarska poslovica)

Na krštenju smo primili milost Božju po kojoj smo postali njegova djeca. Po krsnim obećanjima i po sakramentu svete potvrde opredjelili smo se za svjedočiti Krista i živeći Evanđelje širiti njegovo kraljevstvo. Međutim, što se događa? Događa se upravo suprotno, čovjek svim svojim srcem prijanja uz svijet, priklanja se onome što nije Bog – stvorenjima. Postajemo neposlušni Bogu  slušajući glas vlastite volje, ignorirajući pri tom volju Božju odbijamo Boga  i njegovu ljubav, okrećemo mu leđa. Naš odnos prema Bogu u tom slučaju se očituje samo kroz neposluh, pobunu i prezir, kroz zablažnjavanje drugih. Glavni uzrok tom negativnom ozračju što prožimlje ljudsko biće je grijeh – zlo - Zli. Grijeh čovjeka neminovno uvlači u robovanje sotoni, čime se remeti savršeni Božji red i mir u njegovoj duši. Ali čineći nepravde drugima remeti se poredak i mir u odnosima i s njima, ali i s drugima koji se neposredno nadovezuju na te odnose. Tako se unosi nered i nemir u društvenu zajednicu, pa išire u svijet. U pozadini svega toga događaju se, za nas, nepojmljivi procesi koji za cilj imaju destrukciju ljudskog duha, odnosno urušavanje čovjeka kao Božjeg stvorenja.  Čovjek tako srlja u ponor smrti.

Iz ovih navoda se uviđaju dvije bitne stvari i to: kod jednih treba izgraditi most preko ponora da bi se ponovo uspostavila veza sa nj. Stvoriteljem, Ocem Ljubavi – s Bogom, a kod drugih pak ubijenu savjest (antenu, primopredajnik) treba ponovo oživjeti.  Ali to nije sve. U oba slučaja treba brisati tragove grijeha koji mogu čovjeka koji je griješio, podsjećati na uzroke grijeha - nagone, strasti, pobude, ...   Dakle čovjeka od toga treba odvikavati, liječiti – iscjeljivati. Njegovu podijeljenost između grijeha i Boga treba ponovo dovesti u stanje jedinstvene cjeline, trojstva, odnosno u stanje, kakvim ga je Stvoritelj darovao ovome svijetu, vremenu i prostoru.  To ranjeno područje usko je vezano na Stvoritelja koji je svet, te se upravo posredstvom njegove svetosti može ponovo uspostaviti savršeni red u ljudskim dušama.

Opširnije:Grijeh, uzrok svih ljudskih patnji

Diskoteke

Obzirom na to da promicatelji Novog svjetskog poretka posebno zanimanje usmjeravaju na mladež  jer preko njih (mladenače naivne čežnje za samoodređivanjem) žele utvrditi svoje carstvo u svijetu i vremenu koje nadolazi u punini izričaja mraka i onoga što iz njega proizilazi. Diskoteke su, kao hramovi božanstva tame i podzemlja, najprikladnije sredstvo za ostvarenje svijeta tame usred svijeta svjetlosti, milosti i svetosti. Disko klubovi nisu ništa drugo do oličje pakla, tame i dima, sotonska crkva prožeta glazbom bezboštva, rock-glazbe teškog metala (*), tehno, ... urlanja i buke, svijet podzemlja, bogohulnih sadržaja i oslikanih likova smrti, prohibicije kulture smrti, bluda, striptiza. Diskoteke su mjesta gdje mladež pred ponoć ide u “život“, a nailazi na neizbježnu “smrt“ – otupljivanje duha života. Trateći život noću dangubi se i spava danju uživa se u ljenčarenju i nestvaralaštvu.        (*Ritmovi rock-glazbe su tajne formule - mantre magijskog zazivanja duhova ).

Što nudi diskoteka? Nudi duh poroka, bluda, nečednosti i grijehe svake vrste, zatim alkohol i opijanje, droge, pušenje, nasilje, svađu, razbojništvo, tučnjavu, ubijanje ... duh “ponoći“, nereda i protivljenja Božanskom skladu životnog poretka, ... sve, samo ničega dobroga. Zavodnici kažu da su diskoteke okupljališta prijatelja, no to je notorna laž. U njima vene čednost, trune mudrost življenja i gubi se svaka mogućnost komuniciranja. Tamo gdje nema razgovora nema ni riječi, a bez riječi teško je do istine i stvarnosti, teško je do muževnosti, ženstvenosti, ljepote,  slobode i svih drugih kreposnih sposobnosti. Gdje je puno buke, manjka Duha života, manjka riječi. Svetost riječi je potisnuta iz podzemlja, bolje je reći i ne silazi dolje. Diskoteke su svijet za sebe, svijet u kome iluzija zamjenjuje realan život. Iluminatorsko lažno svjetlo zamjenjuje zamjenjuje stvarno svjetlo života. Diskoteke su svijet izoliran od Boga i božanskog, okultni je to vrtlog čija je svrha odvojiti mladež od svijeta u kome vlada mir, red, dostojanstvo, prava ljubav i povjerenje. U njima se nudi svijet Novog doba (New Agea)  dakle sve je u službi izgradnje temelja Antikristovoj vlasti nad svim stvorovima.

Treba mladima, a i odraslima jasno reći da je đavolje lice dobro zamaskirano te se krije iza zavodljivih i umiljatih laži, primamnih ponuda. Požude, niske strasti, ljepote tjelesnim očima, ugode tjelesnom srcu, prolazne ljudske želje i sve ono što je u službi pranja grižnje savjesti samo su sotonska maska koja lacka čovjeku dok ga ne pridobije pod svoju vlast. Tko (padne) zagrize na taj mamac potpada ropstvu onih što svom silinom nastoje ostvariti Novi svjetski poredak – poredak Antikrista i njegovoj vlasti. Stoga se nije čuditi što uznike pakla spopadaju nepojmljive muke, razočarenja, besmisao, plač, strahovi, ovisnosti, agresivnost, užas, posezanje za suicidom – jednom riječju “škrgut zuba“.

Moderno društvo svim mogućim sredstvima nastoje izmamiti djecu iz ozračja zdrave obitelji. U igri su trendovi, moda, idoli, glazba, televizija,spiritizmi, ezoterija i drugo. Nude mladenačkom razigranom srcu sve za čime čezne njihova radoznalost i želja za samoostvarenjem kao odrasle (zrele) osobe, sve dok ne postanu derivatom modernog društva. Svakako da su i diskoteke kao mjesto okupljanja mladeži radi zabave pogodno tle gdje mlado čisto srce biva brzo zahvaćeno smradom tame. Tako, u dobi kada dijete stvara svoje temeljne poglede i odrednice za život,umjesto da se učvršćuje u vjeri i po njoj prianja uz Krista, ono prihvaća mentalitet idolopoklonstva. Uklonuti Boga iz čovjekova srca, znači obesmisliti kompletan njegov bitak. Kada se izgubi Smisao, onda se on lako ispunja ispraznostima ove suzne doline.

Kako mogu roditelji odgovoriti na ove i mnoge druge slične izazove u odgoju djece? Prokušani i najpouzdaniji način je svakako obiteljska molitva i blagoslivljanje. Svakodnevno raditi na izgradnji zdrave moralne nutrine u djeteta usađujući mu milosne kreposti dobrim vlastitim primjerima. Objasniti koje su posljedice loših čina. U obiteljskom životu svjedočiti prisutnost Božje ljubavi i iskreno suprijateljevanje s Bogom. Čitanje Svetog pisma. Druženje s obiteljima (djecom) koje žive i prakticiraju kršćanski život svakako da su put koji djeci daje potporu u zdravom odrastanju.

Anto Bobaš u knjizi: “Rock-glazba i sotonizam“

Opširnije:Diskoteke

Sjena Dalai Lame

Nedavno sam dobio jedan Mail s preporukom da pogledam web adresu www.trimondi.de i upoznam s materijom koja je sadržana na tim stranicama. Središnja tematika tih stranica je sadržaj knjige Viktora i Viktorije Trimondi (Mariana i Herbert Röttgen) „Der Schatten der Dalai Lama“ („Sjena Dalai Lame“), koja je pokrenula burnu reakciju između zagovornika tibetanskog budizma u zapadnom svijetu i onih koji u tome vide mnoge zakulisane igre i opasnost od uspostave globalne tibetanske budokracije. Sami pisci ove knjige su pokušali potkrijepiti znanstvenim istraživanjem tog područja i složiti ovo djelo. Uspjelo im je u deset glavnih teza osvijetliti mnoge zakulisame igre koje se kriju u pozadini "mirnotvornog i harmoničnog budizma te smirenog i nasmijanog Dalai Lame, odnosno globalne budokracije, koja bi trebala biti jedini kulturno-politički i religiozni model ovog milenija ... na cijelom planetu.

Istina je, naime, da se budizam kao religiozna praksa, ali i kao filozofija širio u ovih posljednjih tridesetak godina nesmiljenom brzinom diljem Zapada, predstavljajući se kao promicatelj i promotor mira i slobode u odnosu na Zapad koji je, po njima, ratoborna i dekadentna civilizacija, civilizacija stalnih ratova i nemira i nemorala. U, svim i svačim prezasićenom Zapadu, svijetu dubokih egzistencijalnih kriza i praznina, tibetanski budizam nalazi svoje plodno tlo. Nudi mu svoja učenja dalekoistočne mudrosti kojom se treba jačati život i kvaliteta života prakticiranjem transcedentalnih i inih meditacija opuštanja i sabranosti. Iza nasmijanih lica, smirenog i sabranog duha, skromnosti i nenasilja krije se mnogo toga više opisano u navedenoj knjizi.

Stoga sam preve siže ovih deset teza, htijući staviti širem čitateljstvu na uvid i razmatranje tibetanskog budizma na vlastit način malo izbliže i po kršćanskoj (katoličkoj) liniji dužnosti s više odgovornosti.

Tibetanski budizam je:

Jedna atavistička (od predaka – u tjelesnom ili duhovnom pogledu – naslijeđena) religija koja počiva (iako zalaguje svoje sljedbenike da s time nema nikakve veze) na magiji, vjerovanju u duhove, prisegama i žrtvenim ritualima.

Jedan seksualno-magijski misteriozni kult (tantrizam – sinkretičko vjersko učenje u Tibetu). Bavi se obradom centralnog psihičkog, fizičkog i metafizičkog iskorištavanja žene i ženske energije u političke i religijske svrhe (sisteme postizanja moći).

Spoj magije i politike. Magijski rituali, posebice seksualna magija (tantra) bili su i još uvijek se koristi (prakticira) u smislu da se politiku "lamaitske države" vidi u ljepšem svjetlu. Oni (magijski rituali) stvaraju osnove apsolutističkom sistemu u kojem se sjedinjuje spiritistička i svjetovna moć u jednoj osobi – osobi Dalali Lame. On je najviši stupanj majstorsva – majstor ceremonijala, on ravna najvišim budokratskim ritualima - kalachakra tantre i rukovodi se najvišom vizijom sambhala mythos-a.

Pokušaj da se magijsko-simboličkim sredstvima uspostavi politička vlast nad cijelim svijetom, nad svim narodima i svim religijama. Kalachakra mantra je (jednako kao i shambhala mythos) svjesno manipuliranje vjernika, upadljivom neprijateljskom ideologijom, agresivnom ratnom retorikom i apokaliptičkim predviđanja svršetka svijeta – što bi se trebalo dogoditi 2327. godine. Sve je usredotočeno na (stvaranje) uspostavu globalne budokracije. Tibetski budizam je po tim osnovama fundamentalistički kulturni projekt.

Oblik budokracije koji Dalai Lamu časte (uzvisuju) kao svoga vrhovnog vođu i živuće božanstvo. Pred nekoliko je stoljeća monaška elita, koristeći se svim mogućim raspoloživim sredestvima osvojila i učvrstila svoju vlast u Tibetu (konačno ubijajući i ratujući) Kao što je slučaj kod Tibećana u exilu, jednako je tako i kod XIV Dalali Lame – politiku, naime, određuje orakul (proroštvo) i ritualna magija više nego li demokratska volja i parlamentarizam.

Tradicionalna ratna kultura. Uobičajena slika miroljubivih Tibećana i starotibetskog društva kao zemaljskog raja je iskrivljena. Dalai Lama ne predstavlja samo inkarnaciju pacifičkog i suosjećajnog božanstva, nego se iza njega i njegovih institucija kriju isto tako i tibetanski bogovi rata. On osobno, kao i njegovi prethodnici su bili umiješani (direktno ili posredno) u mnoga ratna djelovanja (događanja) u svijetu.

Usko povezan s fašizmom. Postoje jasne ideološke i kultske paralele kao i osobni kontakti s fašizmom, neofašizmom i "ezoterijskim hitlerizmom". Također, fašistoidne ideje, rituali i seksualne prakse japanskog (Giftgas) gurua Shoko Asahara su opečaćene kolachaka tantrom, a susret Asahare i XIV Dalai Lame nije se mogao dogodiditi baš sasma slučajno.

Manipulacija sa sviješću. U kalachakra tantri intendira (prevladava usmjerenje) budokratsko osvajanje Zapada, što već ubire vrtoglave uspjehe (simpatije) u socijalnim i znanstvenim krugovima, u medijakulturi (ponajprije Hollywood), u politici, ekologiji, informatici, u istraživanjima svijesti pa čak i u feminizmu. On (tibetanski budizam) se prezentira, kroz svjesno iskrivljene informacije, kao spiritualna alternativa materijalnoj i dekadentnoj kulturi Zapada.

Prikriveni prilog u "borbi kultura" koji prema vani (kao svoju masku) ističe svjetsku ekumenu – svojim mnogobrojnim porukama mirotvorstva i tolerancije, ali je u svojoj ideologijsko-religijskoj osnovi (kalchakra tantra, shamhala vision) usredotočen na isključenje drugih religijskih sistema u korist vlastite tibetanske religije. Tibetski budizam nosi u sebi sjeme jedne agresivne panazijske ideologije.

Tibetski budizam je unatoč svemu, sistem iz kojeg može proizići originalniji religiozno-filozofski projekt onostranih nadiđenih i upitnih tradicija.

Malo više opreza i kritičnosti nije nikada na odmet, pogotovo kada je riječ o očuvanju vlastite dvijetisućljetne tradicije kršćanskog življenja koja je dobrano nagrižena i svakako ugrožena, među ostalim, kako zlokobnim pokretima i sektama tako i dalekoistočnim kultom obožavanja. Dužnost nam je, poštivajući tuđe čuvati i očuvati svoje. Budimo hrabri i ponosni kršćani – ljubitelji stvarnoga mira, sabranosti, skromnosti i poštenja.

Opširnije:Sjena Dalai Lame