Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Uto09182018

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

mico gasicSvijet je zahvaćen sve snažnijim procesom sekularizacije. Ljude se na sve moguće načine zavodi na stranputicu, u svijet bez Boga. Današnje se kršćanstvo izvana čini potpunim, daje izgled pravog života, ali religija vanjštine koja je iznutra prazna ne daje život. Kršćanstvo modernog svijeta je lažno, bez jasnog i iskrenog odnosa s Bogom i Isusom Kristom. U čovjekovoj duši se sve više nazire praznina koja ga na neopisiv način razdire i guši. Koči ga, veže i gura u ponor bez dna.

Želja da se bolje prepozna činjenično stanje i shvati kako bol i patnja nemaju zadnju riječ razlog je pisanju ovih članaka i baš ovakvih tema. Upravo tematika ovih stranica ide ususret toj nasušnoj ljudskoj potrebi, da svoj istinski smiraj nađe u Bogu koji ima rješenje za svako naše pitanje, odgovor na svaku našu nepoznanicu, lijek za svaku našu bol i muku i patnju. Ovo je govor jednoga u nizu mnogih iskustava Boga koji liječi, spašava i ostvaruje svoj otkupiteljski pohod u životu svakoga pojedinca koji uzvjeruje i prihvati Krista za svoj osobni put i život, po onoj Pavlovoj: " Umirem svijetu da bih živio Kristu".

Rubriku Bog liječi i spašava uređuje Mićo Gašić, evangelizator

Želite li gosp. Gašića osobno pitati ili mu uputiti sugestiju učinite to klikom ovdje

Mobbing

Čovjek je po svojoj naravi upućen na zajedništvo, na druženje s drugim ljudima. Čak ni sam pojam osobe nije moguće definirati odijeljeno od pojma zajedništva. Kao društveno biće snosi odgovornosti i obveze prema društvu u kojem živi. Društvo postavlja i uvjete životne igre, a koje odgovara većini. Svekoliki međuljudski odnosi upali su u strašnu krizu, krizu istinskog komuniciranja među ljudima. Oduvijek je čovjek bio izložen svekolikim utjecajima društva koji su uglavnom uzajamni, ali ponekad ti odnosi znaju biti nepravedni, pa i drsko pokvareni. Jedan od neprikladnih i nepravednih oblika društvenog utjecaja je i represivno proganjanje pojedinaca od strane neke grupe, kolektiva pa i pojedinaca, a naziva se mobing (mobbing).

Sam izraz mobing proizilazi od engleskih riječi mob što znači: ološ, svjetina, odnosno rulja i mobbish kao: prostački, grub, vulgaran. Logična izvednica znači nekoga prisilno, vulgarno i prostački od strane ološa psihički dokrajčiti i društveno potpuno degradirati, jednostavno rečeno uništiti. Dakle, mobing je stalno vršenje pritiska na neku osobu u obliku psiho-terora uglavnom u školi, sportskim treninzima, ali i na poslu od strane učenika, kolega u sportu i na radu, kao i od strrane nastavnika, trenera ili šefova/poslodavaca. Osobe koje rade na isključivanju pojedinaca iz društvenog života u određenom sociološkom krugu, koji vrše mobing u suvremenom se žargonu nazivaju moberima. Iskustva nažalost pokazuju, da nisu samo djeca oni koji mobiraju, nego su i sami nastavnici, treneri i poslodavci iz raznih motiva akteri mobinga.

Moberi koriste sva moguća sredstva omalovažavanja i prijetnji. Nemilosrdni su i glasno se izderavaju i vrše kritike na svoje žrtve. Ismijavaju ih, kleveću,  prijete, čestoput posežu za telefonskim i pismenim prijetnjama, negativno s osvrću na sveukupan život, rad pa i na samu čovjekovu privatnost. Nažalost događaju se i fizička pa i seksualna zlostavljanja. Svatko od nas će se prisjetiti sličnih životnih situacija u kojima su pojedinci ili grupe pokušavali da nas podrede svojim intetresima ili bolesnim društvenim vladanjem. Svjedoci smo sličnih (mučnih) situacija u koje upadaj naša djeca (pogotovo djeca stranaca), kako bivaju izrugivani, ponižavani i omalovažavani. Uz malo roditeljskog neopreza takve situacije vrlo brzo postaju mučna i neizdžljiva agonija za djecu željnih života, razumijevanja, poštovanja i istinskog vrednovanja tj. prihvaćanja. Očit cilj mobera je da se pojedinca, na koga oni „navale“, psihiöki potpuno degradira, odnosno “uništi“.

Mobing kao fenomen nije novijeg datuma i ne pojavljuje se u smislu svakodnevnih konflikata u školi i slično, nego više u smislu negativnog djelovanja jedne ili više osoba usredotočenog na jednu osobu – žrtvu mobinga. Mobing je proces koji traje dulje vrijeme. Godinu pa i više. Obično sve započinje bezazleno. U početku su to poštaplice, poruge i prostačka dobacivanja. Nadalje napadi bivaju sve češći, drskiji, žešći i agresivniji, tako da žrtva sve više gubi samopouzdanje i samokontrolu. Povlači se u sebe u duboki strah i depresiju. Žrtvu redovito biva označena  (“opečaćena“) kao zla, zločesta, glupa ili pak kao luda osoba, tako da se svi od nje distanciraju. O njoj se pronose loše vijesti, uglavnom neistine i izmišljotine, kako među moberima tako i među nastavnicima šefovima na poslu i slično.

Mobing je za mobere jedna vrsta ispusnog ventila za njihovu agresivnost, njihovih slabosti, nemoći i kompleksa, kako u obiteljskoj tako i u osobnoj sferi. Jedni to čine u želji da prikriju svoju nemoć u nekom području života pa zato formiraju oko sebe grupu podređenika (klan) dokazujući svoju dominaciju, moć, bitnost i vodeću ulogu na račun žrtve mobinga. Velika slabost (boljka) većine mobera proizilazi upravo iz obiteljskog kruga u kojem se osjećaju neprihvaćeni, odbačeni, nebitni, čak i nepoželjni. Ranjeni nježni duh postaje ljuta rana, osora i mrzovoljna na sve i svakoga oko sebe. Osjećaju se odbačenim i nevoljenim u obitelji pa to žele nadomjestiti u društvu ispoljavajući nabujalu silinu i agresivnost na onoga za kojega osjete da nd njime/njome mogu dominirati – vladati. Na taj način nastoje sebi osigurati jaču i dominantniju poziciju, ili pak u drugom slučaju da bi maknuli nekoga koji im stoji na putu vlastitog uspjeha (sport, posao, karijera, ...). Nerijetko to moberi čine iz osobnog straha da ne zakažu, da neće biti cijenjeni ili da i sami neće postati žrtvom mobinga. Jednostavno rečeno, strah kao posljedica kompleksa manje vrijednosti goni ih u mobing da bi se na taj način nekako zaštitili.

Posljedice koje podnose žrtve su užasno strašne i odražavaju se na sva tri područja čovjekova bitka. Na duhovnom, duševnom i tjelesnom (psiho-somatskom) području. Teško je ranjena i uzdrmana njihova osbnost Na duhovnom području, nastaju teške rane usljed ponižavanja, omalovažavanja, ismijavanja, odbačenosti itd. Usljed straha i svakodnevnog progonjenja nastaju i duševni poremećaji. Opada im koncentracija u radu, učenju, mišljenju i u svakom drugom pogledu. Postaju nestalni i nevoljki. Klonulost duhom potiskuje volju za životom, školom, radom i druženjem. Susret s drugim osobama postaje poput susreta iz horor filmova. Potištenost, sramežljivost, bojažljivost, iscrpljenost i demoraliziranost se oslikava na njihovim pogledima, hodu, govoru, ... na svakoj gesti. Zgrčeni su, stisnutih ramena prema grudnom košu i pognuta lica. Lako briznu u plač. Strah da ne zakažu u osnovi je strah da se do kraja ne srože njihova osobnost, da potpuno ne izgube svoje ja. Ako im se pravovremeno ne pomogne, nerijetko nastaju neuroze, pa i psihoze pa i jaka depresivna stanja. U svakom slučaju i nakon stručne pomoći stručnog osoblja i roditelja dobar dio posljedica mobinga nosi se kroz čitav život.

Sjećam se jednog dječaka koji je prošao kalvariju mobinga. Podnosio je taj nemilosrdni teror skoro godinu dana. O tome se nije usuđivao nikome ništa govoriti. Na upit roditelja da nešto nije u redu u školi s puno odvažnosti je oslikavao stanje potpuno urednim. Jednom je prilikom otac primjetio njegovu psiho-fizičku zgrčenost, da stišće ramenima prema grudnom košu, da nevoljno odlazi u  školu, a hoda kao rudar kada izlazi iz rudarske jame. Rekao mu je: „Tu nešto uopće ne štima. Budi hrabar pa kaži što te konkretno muči. Bilo kakav da jest problem mi ćemo ga riješiti, bez straha da će ga netko radi toga kasnije proganjati.“ Dječak je briznuo u plač. Rekao je doslovice : „To je `Scheissschule`. Ja više nemam što tamo tražiti. Tamo nema mjesta za mene.” Otpočela je ispovijed svekolikih oblika proganjanja, namještaljki i laži, tako da je u svemu tome pri kraju sudjelovao i njegov razrednik. Bio je odbačen od sviju. Čak i oni koji nisu imali nešto protiv njega morali su to činiti ako je glavni akter mobinga bio u blizini.

Otac je uputio ozbiljne primjedbe i upozorenja razrednom nastavniku, ukazujući na posljedice proizišle iz nemarnog i neodgovornog odnosa prema djetetu. Napokon je „razumio“ zašto se dječak ponekada čudno ponašao. Nastavnik je ozbiljno shvatio namjere roditelja. Prihvatio je očevu ponudu da zajednički iznađu način kako dječaku pomoći da u razredu i društvu ponovno nađe svoje mjesto. Da bude prihvaćen od sviju kao jednako vrijedna punopravna osoba. Nije bilo jednostavno. Kompleksi manje vrijednosti, osjećaj odbačenosti, pomanjkanje samopouzdanja, itd. potrajali su dulje vrijeme, i vjerojatno će ih manjoj ili većoj nositi kroz čitav život.

Dinamika današnjeg života nameće svoja pravila igre i ubire svoj danak na ovakav ili sličan način. Roditelji ulažu i poslednju raspoloživu minutu u stjecanje materijalnog bogatstva. Prekovremeni rad, subote pa i nedjejle ne mogu se odbiti jer bi poslodavac mogao ...?!? Tek kada vide što se događa s vlastitom djecom, a tada uglavnom sve biva kasno, hvataju se za glavu. Kada djeca postanu agresivna, potištena, loši đaci, pušači, alkoholičari, pa i ovisnici o lakšim ili teškim drogama, pitaju se kako je to moguće kada smo im sve dali. Zaboravljaju da djeca, osim raznih potreba u rastu i odgoju, kod roditelja trebaju imati iskrenog sugovornike, onoga koji će ih slušati, kome mogu nešto povjeriti, kazati mu svoje mišljenje i koga u svako vrijeme mogu pitati za savjet. 

Stoga je vrlo važno što ranije razotkriti nesvakidašnje pojave kod djeteta. Svaki detalj je bitan. Svaka promjena kod dječijeg vladanja govori puno. Treba taj skriveni govor razotkriti i razumjeti. Već kod malih sitnih problema dužni smo s djecom razgovarati i tražiti najbolje rješenje. Pogotovo ako djete pokazuje nezadovoljstvo i loše se osjeća. Greške koju djeca čine, najprije su naše pogreške. Najprije smo mi sami negdje zakazali.  Dužni smo poduzeti sve potrebne mjere pa i zatražiti sručni savjet psihologa, svećenika ili povjerljivog pedagoga. Iznad svega je važno uspostaviti povjerljiv Ja-Ti odnos, posvijestiti mu da nije sam. Oživjeti uzdrmano povjerenje u svijet odraslih. Mladi se naime osjećaju ostavljenim i iznevjerenim od strane odraslih (roditelja, nastavnika, ...). Naime, njih nitko ne razumije. Ojačati samopouzdanje primjećujući  i pohvljivanjem svake dobro odrađene zadaće (povjerene mu radnje). Osjećaj odbačenosti i nesigurnosti nestajat će u zajednićkim šetnjama, večerama, odlascima u kino, vožnje biciklom, plivanja i slično. U svakoj prilici treba djeci ponuditi da zajedno snama rade na nekim zadacima i dužnostima. Kod popravka bicikla, uređivanja vrta i slično.

U duhu kršćanskog života, svakako je preporučljivo, pored reguliranja stvari i događanja na „terenu“ preporučljivo, posjetiti neku od duhovnih obnova, porazgovarati sa stručno osposobljenim  osobama a pruže duhovnu pomoć. Svakako da uveliko mogu pomoći svećenici kao i poznate od Crkve priznate karizmatske osobe. U Hrvatskoj,  već dulje vemena, u crkvenom krilu uspješno djeluje CDP – Centar za duhovnu pomoć. Centri su u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku, Slavonskom Brodu, ali i u Austriji, Njemačkoj, Belgiji. U Švicarskoj se radi na priprem jednog takvog Centra. Nikada se nezna, kada čovjeka stišće  u duši, je li dovoljno posjetiti samo psihologa ili psihijatra ili i nekoga koji može pomoći ranjenoj duši. Ako je ranjen čovjekov duh onda pomoći može samo onaj koji ima pristup duhu, a to je Bog, odnosno Isus Krist – Spasitelj i Liječnik. Svaki od nas znade gdje može potražiti Krista. To je Crkva u svome milosnom Sakramentu – Euharistiji, tj. posadašnjenj Isusove spasenjske žrtve za svakoga od nas napoosob. Pođimo Isusu, On je u Euharistiji tako blizu. Pripravimo se za taj susret, pomirimo se sa svima bližnjima s Bogom i samim sobom. Svejedno kako je veliko bilo zlo, Isus će povratiti mir u rastrojeni život. Ne pita za krivnju, nego gleda u vjeru i čežnju da budemo Njegovi. On će nas uvesti u svjetlo, vratiti izvoru cjelovitog i smisaonog življenja.

Opširnije:Mobbing

Ovisnosti

Nisu rijetke prilike kada upiremo prstom na drugoga, pokazujući na njegove loše sklonosti, postupke i ružno vladanje. Kako gledamo na ljude sklone alkoholu, prekomjernom pušenju, nepoštene, agresivne, ljude sklone koristoljublju i prevare, bludu i nemoralu? Kako gledamo na narkomane, beskućnike, razbojnike i druge njima slične. Koliko puta sa žaljenjem, koliko puta sa srdžbom i bijesom ...? Događa se to svakodnevno i svugdje. Najčešće time želimo skrenuti pozornost na druge. Hoćemo reći kako su drugi zločesti, a mi dobri; drugi su naivni i glupi, a mi pametni, besprijekorni, nepogrešivi itd. I ne primjećujemo kako klevećući i ogovarajući druge vješto zalagujemu vlastitu savjest (osjećaj krivnje), prikrivamo vlastite neuspjehe, propuste ili ovisnosti. Ono što nam se na nama ne sviđa rado bi smo relativizirali pokazujući na tuđe veće mane i slabosti. Pokazujemo na tuđe koje su izražajnije i brojnije – veće. Često se čuje reći: ja pušim samo kutiju i pol cigareta dnevno, a moj djed je pušio više od tri na dan pa je doživio skoro devedesetu. Čuju se slična opravdanja i za alkohol, kocku, drogu. Ako je u pitanju bludnja onda se veli kako je to danas sasma normalno i kako to danas svi čine.

Danas se uglavnom skoro sve vrednuje kroz novac i bogatstvo. I skoro da se sve u životu svodi na stjecanje, odnosno nagomilavanje novčanih i materijalnih dobara kao isključivu životnu sigurnosti. Radi se od ranoga jutra do kasno uvečer uvijek i u svakoj prilici. Šest pa i sedam dana u tjednu. Prekomjeran rad iscrpljuje čovjeka do te mjere da se osjeća kao  ”pokisla kokoš” za bilo kakav društveni život ili društvena događanja. Svakako da nije dobro biti nekontrolirani rasipnik, ali ni prekomjerno šparanje i sitničarenje na svemu nije nikoga učinilo baš tako sretnim. Oni obično vele: “Korisnije je i više radiri negodangubiti uz bocu vina ili kraj televizije. Gledaj ljenčine i neradnike, samo se potucaju po gostionicama, puše i kartaju – dangube. Da pri tome trpi obitelj, a pogotovo djeca, to i nije tako bitno, jer kada on trpi i radi “korisne stvari” može i obitelj podnositi "teret života”. Za rad s djecom i njihov odgoj je sporedno pitanje. Za to se nema ni vremena, a ni potrebne snage. Nakon 12 ali i 14 sati “korisnog rada” treba se malo i odmoriti, imati malo vremena i za sebe samoga – biti na miru.

Svjedoci smo kako se danas često zna reći da je sav smisao u životu zapravo užitak. Da je sve ono što činimo, odnosno svo ljudsko djelovanje rukovođeno težnjom za srećom. Pa su gotovo svi duševni procesi određeni načelom ugode.  Međutim, ugoda nije cilj ljudskih težnji nego posljedica njihovih ispunjenja. Dakle, ugoda nije ono što životu daje smisao, pogotovu ako se zna da svaki čovjek u prosjeku doživljava kudikamo više neugoda nego ugoda. Čovjek koji je na fronti u obrani svoga doma i naroda nesebično podario svoje zdravlje i dio svog života, zasigurno se ne bi odrekao tog iskustva makar kako ono bilo bolno i neugodno, makar mu pružalo sve samo ne užitak i ugodu. Čovjek nije na ovom svijetu isključivo za uživanje, a užitak nije ono što njegovom životu daje smisao.

Užitak je u odnosu na radost pasivan osjećaj, čim ga više nastojimo ostvariti tim više nam izmiče - kao fatamorgana. Sreća je uvijek usmejrena prema vlastitom ispunjenju, ona je učinkovita jer ispunja čovjeka. Ugodu osjećamo zbog nečega, a radost nad nečim (Scheler). Čovjek ne teži za srećom nego teži imati razlog da bude sretan. On  ne traži ugodu jer ona proizilazi kao posljedica postizanja cilja. Jako je važno razlučiti značenje određenih vrijednosti kako ne bismo bili zavedeni na stranputicu promašenog smisla –  životnog besmisla. Čovjek, njegovo ostvarenje i sreća uveliko ovise o tome koliko on otkrije istinskih vrijednosti, za njih se odluči i potvrdi ih u svom životu. Vrijednosti su nešto stvarno, objektivno, one su temeljna duhovna građa svakog pojedinca, društva i cijeloga svijeta.

Primjeri osobnog života uvijek su superiorni u odnosu na druge. Sve što ja činim izgleda da je uvijek najbolje, te ima svoje opravdanje i jake razloge da je tako kako jest. Vlastitih pogrešaka postajemo, nažalost, svjesni tek onda kada doživimo dno životne mizere (nesreća, jad, bijeda, bolest, ovisnost djeteta o drogama i sl. …). Za tren se osvijestimo kada ugledamo svoje dijete sa špricom heroina u ruci, , cugom jointa u ustima, šmrkom kokaina u nosu, s bocom viskija za volanom. Još gore kada nam jave da se naše dijete nalazi u komi radi prekomijerne doze, da je dehidriralo zbog uzimanja exstasia. Pogotovo je tragično ako nekoga osvijesti smrtni slučaj radi istoga. Tada se obično hvatamo za glavu. Tek tada ozbiljno shvaćamo širinu i težinu poruke iz dnevnika jednog dječaka.

Dječak je zapisao:  Htio sam majčino mlijeko – dali ste mi bebiron. Želio sam roditelje – dali su mi igračke. Htio sam s vama razgovarati –dali ste mi televizor. Htio sam ljubav – dali ste mi lekciju kako se treba vladati. Želio sam sreću – dali ste mi novac. Tražio sam smisao života – dali ste mi karijeru. Želio sam nadu i sretnu budućnost – dali ste mi strah. Htio sam živjeti –  sada živim u društvu heroina exstasia i kokaina.

Da, strašno žalosna bilanca sročena u samo par kratkih rečenica. Tada zaista postajemo u trenu svjesni svega i potpuno trijezni. Svaćamo i uviđamo svoje pogreške. Oko srca nam se steže čemerni grč. No, tada je obično već dobrano kasno za bilo što ozbiljno da se poduzme. U mnogim takvim slučajevima obično je pitanje vremena kada će i njemu/njoj presuditi previsoka doza. Otrijeznimo se već danas, sada. Napustimo naše ukrućene principe razmišljanja. Vrijeme izmiče nesmiljenom brzinom. Slični scenariji su pitanje možda samo jednog trena, pitanje da li ćemo reagirati. Nemamo moralnog prava okretati glavu od drugih nesretnika, misleći da se to nas ne tiče. Svako tuđe zlo već sutra može zakucati i na naša vrata. Nađimo pravog načina kako intervenirati, kako pomoći. Pogledajmo na sebe i svoj život iz drugog kritičnijeg kuta. Budimo odvažni i mijenjajmo se danas, da nas , nedaj Bože, ne bi prisilno mijenjale životne (ne)prilike! Priznajmo si sami svoje pogreške, svoje slabosti. Priznajmo si da i mi možemo i “smijemo” pogriješiti. Tko to svakodnevno ne čini pogreške?

Problemi nisu nešto što pogađa samo pojedince. To je naša zajednička stvarnost. Čovjek je naime, po svojoj naravi “ovisnik”. Upućeni smo jedni na druge i jedni o drugima ovisni. Naš život ovisi o vodi, zraku, hrani. Ovisimo o prijateljima koji nas razumiju pomažu nam s nama dijele dobro i zlo. Čovjeku je potrebna ljubav i razumijevanje. Naša egzistencija ovisi o ljubavi. Bez ljubavi smo bi brzo umrli – prestali biti egzistirati. Toliko su nam različite ovisnosti, a još različitiji stavovi prema njima. Tu kolidiraju međuljudski odnosi i nastaju nesagledivi problemi. Najčešće je to manjak ljubavi, nedovoljna prihvaćenost bilo od drugih, bilo od samoga sebe. Zatim osjećaj krivnje pa i krive krivice, besmisao, dosada, prezasićenost sa svime i svačim. Pojavljuju se negativni osjećaji bježanje u alkohol, pušenje, drogu i druga “umirujuća” sredstva. Sredstva u početku djeluju rasterećujuće, prividno oslobađajuće ali vrlo brzo zarobljavaju pa se bez njih ne može van. Krize bivaju sve češće. Nastaje potreba za sve većim dozama. Organizam slabi i oboljeva, nastaju depresije i neuroze. Problemi u obitelji, školi, fakultetu ili na poslu se sve više nagomilavaju. Osjećaj nelagodnosti, stida, nemoći i bezizlaznosti sve više zahvaća. Umirujuće sredstvo postaje njegovim gospodarom. Čovjek ovisnik nestaje.

Zato probleme, bilo kako da su veliki, ne treba prikrivati, radi njih se sramiti. Problemi su uvijek rezultat naših pogrešaka, krivih stavova, odnosno naše nesavršenosti i naše kontigentnosti (ograničenosti). O problemima treba razgovarati i iznalaziti najbolje načine kako ih riješavati. Izbjegavati suočiti se s problemima i riješiti ih znači umnažati ih. Kada nam nagomilani problemi postanu nerješiv balast osjećamo se slabi, pretvaramo se u kukavica i gubitnike. Poznato nam je svima kako se oni nelogično i kontraproduktivno vladaju. U tako nemilim i  “bezizlaznim” situacijama čovjek obično poseže za sredstvima  koja im “pomažu” da se osjećaju jaki. Naime, posrću i traže spas kod onih koji im nude nevjerojatna rješenja uvodeći ih u svijet novog mentaliteta življenja, svijet ovisnosti ili pak svijet sektaštva pa i kriminala.

Ako djeca nisu odrastala u prilikama da se u svemu mogu povjeriti svojim roditeljima, ako kod roditelja nisu nalazili pravog sugovornika za sve potrebe i probleme, prisiljeni su tražiti rješenja od “dobronamjernika na ulici, školi, i slično. Djeca, mladi se nedaju lako impresionirati s onime što im roditelji daju (materijalno), nego prije svega žele, čeznu imati roditelje čiste, ponizne iskrene, istinite, vijerne i vjerodostojne. Čeznu imati roditelje koji su spremni od djece ponešto i naučiti, dakle i slušati što djeca misle, govore, planiraju itd. Kako često djeca žele pitati roditelje da li su i oni imali slične probleme. Uzalud, jer nakon napornog dana roditeljima je bio potreban mir i odmor. Nerijetko i kod onih koji su u sličnim prilikana pronašli “rješenje” u sredstvima koja poput čarobnog štapića svijet neprilika mijenjaju u svijet snova. Dakle, počinju i sami konzumirati alkohol, lijekove, pušiti cigarete, marihuanu, hašiš, uzimati heroin, kokain LSD droge i slično. Bavljenje sredstvima ovisnosti, živeći u svijetu ovisnika zaboravljaju na probleme od kojih su pobjegli. Svaka ovisnost je odgovorr na neizdrživu i neizlaznu životnu situaciju.

Ovisnici doživljavaju uživanje opojnih i drugih sredstava o čemu su ovisni kao nešto smisleno za njihov život. Oni misle da u drogi, alkoholi, … provode pravi život slobode i nezavisnosti. Oni ne mogu shvatiti da je to zabluda , maska nerealne stvarnosti. Dapače, vjeruju da to što čine ima realnog smisla, odnosno da time čine dobro. Upravo ta činjenica da misle kako čine nešto što je dobro govori o dubokim korijenima ovisnosti. Iz mnoštva iskustava u radu s ovisnicima može se podvući nešto što je svemu zajedničko. Ponajprije je to manjak roditeljske (očeve) pažnje, nedovoljna ili “nekvalitetna” obiteljska komunikacija – nejedinstvenost, iskrenost i istinoljubivost u obitelji, osjećaj odbačenosti i nevoljenosti. U nekim slučajevima radi se o osobama koje pate od kompleksa manje vrijednosti radi nekih fizičkih nedostataka. Pojavljuje se komunikacijski strah prema zajednici u kojoj živi. Strah da im se drugi ne rugaju goni ih da se oni kod drugih traže nedostatke i da im se rugaju.

Strogi obiteljski životni režim, odgoj po kratkom postupku i snagom autoriteta podjaruje čežnju za slobodom i neovisnošću što, nažalost, uglavnom rezultira zarobljenošću i ovisnošću. Odluke koje djeca moraju donositi trebaju redovito biti u skladu s roditeljskim željama. U mladenačkoj dobi to poriva na bunt i nepovjerenje prema roditeljima. Djeca vele: “Nitko nas ne razumije”. Nesposobnost življenja nečega “nametnutog” goni mladog čovjeka da posegne za onim što ga čini “jakim”. Roditelji su jednostavno bili i suviše okupiranim sa onim što će trebati sutra, a ne što je važno, odnosno što se događa danas. Što djeca u pubertetu i adoloscenti trebaju danas. U brizi za sutra nisu imali (danas) vremena udovoljiti nasušnoj potrebi za zajedništvom.

Bilo koji oblik ovisnosti pogotovo o alkoholu i teškim drogama narušava red življenja u obitelji i društvu. Na svim razinama čovjekovog bitka, na duhu, duši i tijelu ostavlja strašne tragove. Svijet koji okružuje ovisnike čini im se neprijateljskim, nesklonim. Svijet koji ih davi i ugrožava njihovu egzistenciju. Jedini izlaz je svakako u sredstvima  i stanjima u koja ih ona uvode. Stanje neovisnosti i slobode od “davljitelja”. Dok puše joint misle da su otkrili pravo sredstvo kojim pobjeđuju sve strahove, komplekse i svoju zatvorenost. Tada su svakako “pravi muškarci”. Joint je put koji skoro neminovno vodi u višu fazu ovisnosti o jačim drogama. LSD, kokain i na kraju heroin doživljavaju kao lijek kojim se nadvladavaju svi problemi, put do željene sreće. Svi skoro znamo da je to put koji vodi u svijet laži, krađe, neodgovornosti i neslobode, put zarobljenosti. Sloboda se u njihovom slučaju ogleda da smiju činiti što oni hoće. No droga, alkohol, kocka, ovisnost o novcu, autima, ženama, itd. Polako razara čovjeka iznutra. Razara mu dušu, njegovu osobnost. Vodi ga u ništavilo.

Usljed ovisnost nastaju devijacije na umu, razumu i vladanju.  Čovjek ugađa svome tijelu. Vjera postaje devijantna, vjeruje u zlo. Nevaljali i zli govor je stalni pratilac njegovog izražavanja,  radi čega je često u sukobu s dugim ljudima. Ovisnik ima iskrivljenu sliku o Bogu, ne može povjerovati da ga Bog uistinu ljubi pa pribjegava ateizmu. Takav čovjek je i ohol, on misli da novac, vlast, ugled, karijera,... čine sve u životu. Veže se uz idole koje sam sebi stvara. Droga, alkohol, kocka, pušenje, seks, ideologija, igre na sreću, novac, moda, TV, imanje, navike, ... su njihovi ideali. Sve to uglavnom (podsvjesno) prati osjećaj krivice jer čovjek radi protivno onome kako ga je Bog stvorio. Krivicu obično prati strah, pogotovo kada gubi nešto od onoga o čemu je ovisan, on biva slomljen, shrvan. Teško se može sam podići jer mu se sve čini kao propast svijeta, nakon čega dolazi samosažaljenje koje se dodatno produbljuje u slučaju nastajanja beznađa – depresije.

Opširnije:Ovisnosti

Pobačaj

Pobačaj taj gnusni i odvratni čin bolesnog ljudskog uma, zločin je iza kojeg stoji izravno sotona. Na taj način (Sotona) želi pomutiti ljudski razum – dovesti ga u stanje nesmislive anomaličnosti i nesavjesnosti, tako da se u potpunosti otupi sposobnost razlikovanja dobra od zloga. Zli nastoji sve ljudske slobode svesti na onu staru poslovicu: „Što se babi htilo, to joj se i snilo“ – dakle opću anarhiju, mješavinu nezasitnih želja, moći, sile i besmisla, u svemu odvratiti čovjeka od Boga izvora života i svakog milosrđa. Pobačaj je odraz paklene sotonske mržnje prema Bogu i ljudima – podmukli je to čin protukršćanskog društva i sasma materijalističkog gledanja na svijet. Urotnici protiv Božjeg poretka ne samo da podmuklo prešućuju pobačaj nego ga još i ozakonjuju kao prirodno čovjekovo pravo da sam određuje i kreira svoj život u skladu s vlastitom voljom kojoj je volja Božja suvišna i neprimjerena. Za  njih je presuđivanje milijunima nedužnih i nemoćnih života koja se nemogu braniti, njihovo umorstvo, bolje je reći njihovo komadanje na najbestijalniji način sasma normalna stvar. Danas je skoro neizreciv broj onih što se kroz bolesni feminizam razaraju uspostavljeni pravi sklad kojeg održava nadnaravni i vječni Božanski zakon.

Pobačaj je u svakom slučaju, bez obzira na različita mišljenja, strašan zločin, ubijanje nevinog (života) djeteta, najužasnija je nepravda koja se događa u ime tko zna koje pravde i prava, na koju se pozivaju ti koji čine taj ogavni zločin. To je pakleni čin ubijanja Stvoritelejva djela – stvorenja u utrobi njegove majke. Poglavarstvo ovog mračnog svijeta, zli duhovi koji borave u nebeskim prostorima (usp. Ef 6,12) na najpodliji način nadahnjuje roditelje (majku) da počine taj ogavni zločin, redovito ga opravdavajući nekakvim prividno nužnim razlozima ili radi viših ciljeva (neželjena trudnoća maloljetnica, karijera, … !!!), koji ne mogu imati baš nikakvih opravdanja. Žena, koja često nije ni svjesna težine zločina pobačaja ili kojoj je najvažniji kult vlastitog tijela, pod plaštem čedne vanjštine, spušta se na daleko nižu razinu od bilo koje životinje koje vjerno čuvaju svoj materinjski nagon u svoj toj jedinstvenoj ljepoti i samoprijegoru. Duh zablude i pokvarenosti koji puše nad današnjim svijetom, privrženim zemaljskim dobrima i užicima kao krajnjem i jedinom obliku sreće ne poznaje mjerila ni pravila etike i morala. Ne razumiju činjenicu da nismo stvoreni da bismo uživali u ovom svijetu, nego za slavu na nebu koju trebamo po ljubavi prema bližnjemu kao i prema neprijatelju zaslužiti na zemlji.

Zao duh pobačajnog liberalizma pomiješan s feminizmom ima svoja uporišta i površne izgovore. Planiranje obitelji je već odavno modernistička poslastica. Sramotno je imati više od jednog djeteta. Pričao mi je jedan prijatelj vezano uz tu temu, kako je u zemlju propadao od srama kada mu je supruga zatrudnjela s drugim djetetom (danas je časna sestra). Bila je to velika sramota ako nisi bio sposoban paziti da žena ne zatrudni više od jedanput, veli moj sugovornik. Zlorabe se kao “opravdanje“ nemile situacije silovanih majki (pogotovo onih silovanih u ratu) koje ostanu trudne, kao da začeto dijete pod okriljem zločina nije čovjek i nema pravo na život. Zvuči kristalno jasno izvorište takvog “opravdanja“. Čim se zločinom silovanja opravdava zločin pobačaja, razvidno je da su igri zločini koji potječu samo od Zloga. Zatim pravdaju kako se pobačajem želi spriječiti život djeteta u bijedi i siromaštvu, a siromašnim majkama “pomoći“ da ne padnu u još veće siromaštvo. Ako se pročitaju pretpostavke međunarodnih statistikih institucija (točan broj je teško utvrditi) koje govore o skandaloznim ciframa, naime do sedamdeset milijuna pobačaja godičnje u svijetu, može se s pravom reći kako su pobačaji postali prava pošast. Papa Ivan Pavao II je tu pošast usporedio s Auschwitzom, što je svakako ispravno jer u oba slučaja se radi o svojevoljnom ubijanju nevinih ljudi (čovjeka), dakle uzimajući im osnovno pravo na život.

Kada bi se moglo zaviriti u duše radikalnih feminističkih zagovornica „prava na pobačaj“, ali i muških zagovaratelja, moglo bi se sa sigurnošću vidjeti kako te duše u biti stenju pod pritiskom grižnje savjesti, jer su i sami pristali na samovoljni pobačaj ili pak indirektno sudjelovali kod pobačaja (ubijanja djeteta). Stoga i ne čude takve reakcije. Često se vode javne znanstvene rasprave o tome kada zapravo započinje život (pojedinog čovjeka), htijući na taj način stvoriti pomutnju kod donošenja odluke koji je pravi odgovor. Rasprave idu uvijek u tom pravcu da je teško razlučiti, kada život postaje ljudski, odnosno kada život postaje ljudsko biće. Onda se hipoteza razvlači u niz drugih pitanja, da li život počinje u trenutku začeća. Ili kako to znanstveni teoretičri znaju reći tek kada dijete biva sposobno živjeti izvan tijela majke.  Neki znaju govoriti da život počinje tek onog trenutka kada je osoba priznata od društva. Ima i takvih koji jednostavno vele, to je stvar vjere. Dakle, ispravno je onako kako netko u današnjem pluralističkom društvu vjeruje! Za jednoga može biti ovo pravi odgovor, a za drugoga nešto sasma drugo, po zakonu umirivanja savjesti, na mjestu je sve drugo samo ne ono radi čega se osječam krivim.

Imao sam prigodu razgovarati s jednim mladim muškarcem na tu temu koji mi je priznao svoju žalosnu bilancu; platio je troškove šest pobačaja koje su obavljale njegove djevojke. Bilo je to potresno svjedočanstvo koje nikoga ne ostavlja ravnodušnim, pa ni njega samoga dok smo u razgovoru tražili i našli odgovor i imenovali pravim imenom te ogavne čine. Shvatio je težinu svega pokajao se i obećao mi da će slijediti upute koje sam mu dao, a to jest da će moliti za oproštenje tih teških grijeha, ispovjediti se i čineći pokoru uživati u milosti Božjeg praštanja. Uz to, da to isto obrazloži i djevojkama koje su vršile pobačaj. Vidjelo se na njegovom licu svjetlo novoga života. Na kraju je rekao: „Da bi ginekolozi govorili na takav način, bio bi naš svijet puno bogatiji djecom, blagoslovom, mirom, srećom i zadovoljstvom“. Nažalost, stvarnost je mnogo drukčija. Mnogi ginekolozi oduvijek prakticiraju (nekakvo medicinsko) pravilo “regularnog slučaja“, dakle kada se radi o punoljetnoj osobi i nekom normalnom periodu trudnoće, a kod maloljetnica je potrebnan pristanak roditelja! Govori se o “regularnom prekidu trudnoće“! Što je još najgore nastoje ih čak što više i zakonski zaštititi, posebice pobačaj.

Zakon grijeha što se nastanjuje u čovjekovim udovima suprotstavlja se zakonu vjere za kojim bez obzira na sve teži ljudsko srce. Bezbožnost i sklonost grijehu ima za posljedicu raznovrsne zle sklonosti i navike – koje možemo zvati pomodarskim ropstvom. U tom smislu često su i začeta djeca suvišna i nepoželjna, pa je posredstvom ozakonjenog prava na pobačaj problem prividno riješen (brigo moja pređi na drugoga) dok ne proradi postabortivni stresni sindrom (PASS) – kao dodatni Luciferov cilj. PASS je nezaobilazna pojava koja pogađa i majku i onoga koji nagovara na ubojstvo djeteta, kao i onoga koji obavlja pobačaj. Iskustva u radu kod duhovnog i psihijatrijskog pomaganja zorno ukazuju na strašne duhovne boli i rane koje nastaju na savjesti majke i onih koji direktno ili posredno sudjeluju kod pobačaja. Za vijernike je to dodatan udarac, jer se po crkvenom zakonu (kanon 1398) izopćuju iz Crkve: majka, otac koji sili majku na pobačaj ili je uz znanje majčine nakane ne spriječi na njenom zlom putu, zatim liječnik i pomoćno osoblje i svi ostali koji na bilo koji način sudjeluju kod izvršenja pobačaja

... Oh Bože, koji to ljudi, koje li to društvo ili društveni poredak (država) ima pravo ozakoniti umorstvo, narušiti zakon koji održava ravnotežu ljudske naravi? Tko si uzima za pravo zaustaviti (ubiti) život bespomoćnog djeteta u majčinoj utrobi, život kojega može dati samo Bog-Stvoritelj. Gdje su granice ljudskog nemorala, ljudske pokvarenosti i neugasive sotonske mržnje prema Bogu i čovjeku? Umjesto da svestrano pomažu i odvraćaju od pobačaja ljudi koje je grijeh udaljio od Boga, nažalost, svim silama hoće zločin legalizirati (ozakoniti) kao nešto sasma prirodno i normalno prirođeno pravima čovjeka. Zaboravljamo ili neopravdano neznamo da Bog sa svakim od nas ima svoj plan, pa sigurno zna zašto dopušta da se kod svakog začeća začinje i novi život. Bog želi ostvarenje svog spasiteljskog pohoda u životu svakog pojedinca, baš onako kako se to događalo pred dvije tisuće godina na Kalvariji. Ne prihvaćati Kalvariju vlastitog života znači i odbijanje Krista-Otkupitelja koji kuca na naša srca da se u nama proslavi baš onako kako se proslavio treći dan nakon raspeća.

Opširnije:Pobačaj

Eutanazija

U novije vrijeme govor zapadnih medija o eutanaziji češći je i raznovrsniji. Očito je cilj takvih diskusija stvaranje snažnog propagandnog aparata u svrhu legaliziranja aktivne pomoći kod umiranja – eutanazije, ciljanim ubijanjem osobe (pacijenta). Navodno se želi bolesniku ili hendikepiranoj osobi uskratiti trpljenje i boli koje su postale „nepodnošljive“. Naglašava se čovjekovo pravo na život s jedne strane, a s drugre pak, uvijeno u celofan, budi osjećaje i emocije, upućuje na sažaljenje i samilost s osobom koja svoje poslednje trenutke života proživljava u dubokoj boli i patnji. Lukavo se povezuje pravo žene na slobodno odlučivanje na pobačaj s pravom odluke kada i pod kakvim uvjetima treba da se okonča vlastiti život ili pak „beskoristan“ život osobe koji nema nikakvog smisla,koji je samo „nepotrebno opterećenje“ (trošak) za društvo i rodbinu. Usporedbe idu tako daleko da se jednostavno veli: „Kada se smije ubiti i zdravo dijete u utrobi majke zašto se nebi smjelo to isto učiniti i u slučaju hendikepirane ili nakazne (životno nevrijedne) djece (s greškom!) ili na smrt bolesne osobe. Pogotovo ako to oni sami traže, mole ili zahtijevaju.“ Želi se jednostavno opravdati  osnovanost suicidnih misli kod pacijenata koji u teškoj i dubokoj boli, čestoput u dubokoj starosti ili bezizglednim životnim šansama, više ne vide nikakvog životnog smisla pa mole da im se muke skrate laganim umiranjem.

Kada je riječ o pomaganju kod umiranja osobama koje su dokučile sam rub vlastitog života treba jako paziti na njezino dvojako značenje. Sjedne strane može biti govora o liječničkom, psihološkom i pastoralnom pomaganju osobama kod umiranja što je svakako vrlo bitno i jako humano, ali ako je riječ o direktno aktivnom pomaganju kod umiranja u smislu eutanazije onda je to krajnje neodgovorno i nemoralno. Jednako tako nemoralno je i inderektno pomaganje kod umiranja posredstvom određenim medicinskim sredstvima skraćuje životni vijek. Isto tako uskraćivanje potrebne medicinske i terapijske usluge, ako se drži da je suvišno nepotrebna, vodi bržem okončanju života. U tom slučaju govor je o pasivnom pomaganju kojim se pomaže brže slabljenje organizma, a time i prijevremeno umiranje.

Velikim tehnološkim napretkom u medicini omogućuje se djelotvornije i kvalitetnije pomaganje hendikepiranim i teško bolesnim ljudima. No, moderna sredstva pomaganja su u isto vrijeme i jako skupa, a pored svega čini i golemo duševno opterećenje kako za medicinsko osoblje tako i za članove rodbine dotične osobe. Ponekad se stječe dojam da su njega i pomaganje najčešće dostupni samo onima koji su dobro osigurani ili si mogu priuštiti (platiti) takav „luksuz“. Oni pak koji žive na rubu ovoga svijeta mogu se samo diviti svim tim öudima tehnike. Ljudsko dostojanstvo i u tim najdirljivijim segmentima međljudskog ophođnja ostaje upitno. Dijalektički i potrošački materijalizam beskrupulozno omalovažavaju ljudsku osobnost. Gdje je tu čovjekovo temeljno pravo – pravo na život? Ljudski život ostaje za svakoga nešto sveto i nedodirljivo i ne bi smio nikada biti predmet direktnog ubijanja. Kao što je nepravedno i bespravno ubijanje djeteta (osobe) prije rođenja, jednako tako je nepravedno i bespravno ubijanje osobe i nakon rođenja, makar o kojoj osobi se radilo. Svejedno radilo se o psihički bolesnoj osobi ili  životno “beskorisnoj” osobi, ili pak o nekoj osobi “s greškom”, ili o osobi kojoj je život postao kalvarijski nepodnošljiv, ili nekom drugom još težem slučaju život je nedodirljiv i nitko na nj. ne polaže pravo osim Boga i koga potječe svaki pojedinačni život.

Besmisleno je uhoditi govor opravdavanja eutanazije i njeno ozakonjenje. Važno je napomenuti nekoliko bitnih stvari. Darovani nam je život svetinja na koju nitko ne polaže pravo do samo Onaj koji nam ga je podario, tj. Bog. Čovjekovo temeljno pravo je pravo na život, slobodu i sigurnost. Zato u njegovu osobnost ne smije nitko zadirati. Svatko od nas dobro znade da se zemaljski život većine okončava bolešću ili nesrećom. Dakle, manje više u bol(est)ima i patnjama. Svatko od nas dobro zna da je život bez bolesti i trpnje na bilo koji način  praktički nemoguć. Iluzorno je stoga očekivati život u drukčijem obliku nego nam je darovan. Nitko od nas nezna, osim dragog Boga, što je i kakav je puni smisao patnje koju imamo nositi kroz život, kroz smrt u vječnost. Svako djelo i ne-djelo ima svoju plaću. Bog nam je podario baš ovakav životni put i kao takvog trebamo živjeti. Odnosno baš u takvim prilikama trebamo dopustiti Bogu da ostvari svoj plan kojeg je namislio baš po nama kao pojedincima.

Svaka osoba je jedinstvena, unikat i svaki od nas kao pojedinac ima zasebno mjesto u Božjem planuIstina je doduše da nisu svi jednako sposobni nositi teško breme života. Ali, da patnja, bol, prezir pa i poniženja itekako mogu imati puni smisao pokazao je Isus na Križnom putu i na Kalvarijskom križu. Unatoč naočigled bezizlaznoj i neizdržljivoj situaciji ima Bog za svakoga od nas jedan put (izlaz), put nade, put spasenja, put strpljivosti, molitve i ljubavi. Upravo radi Onoga koji trpi, pati i podnosi boli i poniženja isplati se ići do kraja, trpiti. Iznijeti križ na Kalvariju. Svi društveni segmenti inkluziv i medicina dužni su preuzeti ulogu Šimuna Cirenca pomagajući pacijentu nositi breme života do kraja. Svaki od nas sjedinjen u vjeri i ljubavi s Bogom dužan je biti s onima koji trpe i pate, pogotovo one koji su u smrtnoj tjeskobi (agoniji). Moliti s njima i za njih, snažiti u njima pouzdanje u Krista Spasitelja, Liječnika i Otkupitelja. Pomoći mu da prihvati čovjeku prirođenu patnju, bolest i muku kao smisaoni dio svakog ljudskog života. Pozvati svećenika, uputiti na mogućnost ispovijedi i bolesničkog pomazanja. Uzeti i pročitati nešto prikladno iz Svetog pisma (Job, Uskrsnuće Lazara, Nairove kćeri, i sl.). Opće je poznato kolika se napast nadvija na umiruće u smrtnoj agoniji. Jedna od posljedica može biti i moljenje da im se uskrate smrtne muke eutanazijom.

Imao sam prigodu posjetiti teško bolesne osobe u Kenoviku na plućnoj klinici. Rak pluća je već dokrajčio sve njegove životn snage. Samo su njegove oči sjale kao dvije snažne žarulje. Kada me ugledao, usred očigledne boli što se oslikavala na njegovom licu, izronio je nježni smiješak kao znak velike sreće i zadovoljstva. Shvatio je, da je kao osoba još uvijek itekako važan. Pitao je za sve i svakoga koga se sjetio. Sve je pozdravljao kao da je htio svima oprostiti sve, ali kao da je od njih tražio oproštenje. U prikladnom trenutku sam mu pripomenuo da u teškim životnim trenucima čovjek zna jače i snažnije prionuti uz Boga, ali zna se dogoditi i drukčije da bježi u drugu krajnost. Poznavajući njegov život, a znajući da je i domovinski rat ostvavio svog smrdljivog traga na njegovoj duši zapodjenuo sam razgovor o tome da porazgovara sa svećenikom o “stvarima” iz života koje ga stišću i opterećuju. Svakako da se ispovjedi i ustanovi mir s Gospodinom i svom živućom Crkvom i primi milost Bolesničkog pomazanja. Uzdahnuvši je rekao: “Joj, tko će to meni organizirati, kad ja tu nikoga ne poznajem”. “Ništa se ne brini sve će biti uređeno”, odgovorio sam mu. Iz njegovih sitnih i sjajnih očiju potekle su suze. Nije mogao govoriti, pozvao me rukom u zagrljaj i poljubio. Tiho i lagano je izgovorio ono blaženo - hvala. Organizirao sam svećenika, … nije prošlo dugo, iako u dubokoj tjelesnoj boli, blaženo je umro u miru s Bogom, s narodom i sa samim sobom.

Zato, nemojmo zaboraviti djela milosrđa,dakle i onu 5. bolesne i utamničene pohoditi.

Uliti im kršćansku nadu, vjeru, pouzdanje u Boga i njegovu ljubav.

Povežimo svoje patnje s raspetim Kristom kako bi imale svoj pravi smisao

inače će se pretočiti u srdžbu, očaj prezir, mržnju agresivnost, vrijeđanje, ... besmisao

Opširnije:Eutanazija

Brakolomstvo

Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, Muško i žensko stvori ih.

I blagoslovi ih Bog i reče im:“Plodite se i množite i napunite zemlju i sebi je podložite!“(Post 1,27-28)

Institucija, odnosno ustanova braka i obitelji su oni specifični oblici čovjekovog života koji mu pripadaju po samoj naravi njegovog bitka. U braku su muž i žena usmjereni i upućeni jedno na drugo, tako, da se jedno drugome darivaju u smislu uzajamnog upotpunjavanja kao stvarne cjeline, potpunosti – punine. Bez obzira na okolnosti u kojima se živi brak, trebaju se uvijek moći i htjeti ispunjavati one životne zadaće koje su čovjekovo osnovno poslanje u ovoj suznoj dolini na njegovom hodočasničkom putu. To je ono za čime smo u dubini svoga bitka toliko čeznuli, dati puni smisao svojoj egzistenciji. Dakle, u braku muž i žena više nisu zasebni (dvoje) nego jedno u ljubavi kojom Krist ljubi svoju Crkvu.

Upravo ta Kristova ljubav kroz sakramenat ženidbe zahvaća kao jedinstvenu cjelinu tijelo i dušu muža i žene i blagoslivlja njihovu ljubav i djecu. Brak kao ustanova treba i mora ostati “gnijezdo” obitelji. Svaki od nas zna kako izgleda obitelj s jednim bračnim članom. Polovično i jadno – „siromašno“. U tom smislu, ženidba kao sakramenat koji prati bračnu zajednicu kroz zajednički život iziskuje i visoki stupanj odgovornosti jednog za drugo, a obojga za njihovu djecu i širu zajednicu  (Crkvu) u kojoj žive. Brak se slobodno može promatrati kao altruistički zahvat kojemu je jedini cilj drugoga učiniti sretnim i ne misleći da se u njegovoj sreći sadrži bitni smisao vlastite sreće. U bračnom gnijezdu treba njegovati pored obiteljskih odnosa i potpuni obiteljski život. To podrazumijeva, ne samo ljubav i seksualnost, nego i rađanje tj. roditeljstvo, kao i domaćinstvo. Ukoliko se jedno od toga tretira kao neko zasebno životno područje, institucija braka je narušena, te ju kao takvu treba kompromisno vratiti u okvire tradicionalnog modela, smislu stvarnih moralnih vrednota.

Katekizam katoličke crkve nam kazuje kako sva ljubav koju ženidbeni drugovi međusobno iskazuju, nježnost, svaka pomoć i zajednički dogovor izvor je milosti znak Kristove prisutnosti i prisutnosti Duha Svetoga, ali ukazuje i na realnu stvarnost (1606) da svaki čovjek ima iskustvo zla, oko sebe i u sebi. To se iskustvo osjeća i u odnosima između muškog i ženskog. Njihovo je sjedinjenje oduvijek ugroženo neslogom, težnjom za gospodarenjem, nevjerom, ljubomorom i sukobima, što sve može voditi do mržnje i raskida.

Tamo od šezdesetih, otkada je nastupila “seksualna revolucija”, stanje u brakovima se radikalno mijenja. Požuda snažno razdire čovjekovu slobodu od njegove odgovornosti. Sjetimo se Woodstcka iz 1969. godine kada se okupilo pola milijuna mladih iz čitavog svijeta sklonih anarhičnom slobodnom životu. Čovjek biva sve anarhičnijim i manje odgovornim. Bračna ljubav biva zamagljena požudnom ljubavi, dakle utoliko da udovolji trenutnoj potrbi tjelesnog užitka. Ljudska ljubav, ljubav na razini instinkta i požudnosti je grešna jer se ne temelji na Božjim zapovijedima. To je ljubav iz interesa, “sredstvo” ispražnjavanju instinktivnih naboja, često nazivana erotska ljuba. Mislim da je to samo privid ljubavi koji oskrvnjuje puninu prave ljubavi, one ljubavi kojom Bog blagoslivlj brak u sakramentu ženidbe.

Tamo gdje se na mjesto prave i čiste ljubavi nameće i prakticira požudna ljubav, čini se kao da je brak bez ljubavi. U tom slučaju biva i brak kao jedinstvo uzdrman. Kada se k tome dogodi da požudnost za erotskom ljubavi ide i preko granicce braka, dakle u flert drugom partneru, tu je već govor o zadavanju ozbiljnog udarca braku. U tom slučaju se događa osporavanje Božjeg plana s nama, protiveći se Bogu odmećemo se samovoljno od njegovog milosrđa. Između čovjeka i Boga u tom slučaju se stavlja grijeh – sjeme Zloga, koji želi da nas pod svaku cijenu, manipulirajući našim emotivnim i osjetilnim dijelom našeg bitka, privoliti za svoje zle naume. U današnje vrijeme seksualnost sve manje navezuje na ljubav, a (altruistička) ljubav nije više ono što hrani brak. U uvjetima kada čovjek bježi od životnih (bračnih) odgovornosti, a rukovođeni požudom i strašću, odbacuje se brak kao nešto bez čega se može još bolje uživat. Brak postaje suvišan. Prirodna težnja za očinstvom, odnosno majčinstvom ostvaruje se, nažalost, i izvan braka iako to ne koristi ni partnerima, a kamoli djeci.

Pripuštajući se strastima, čovjek pada na razinu životinje, umjesto da nalazi ljubav kod druge osobe u flertu, on je zapravo ubija. Kada se prekine ljubav prema Bogu, prekida se i ljubav prema supružniku. Onaj koji kod supružnika nije našao ono što traži, za čime toliko čezne, zasigurno neće naći ni na drugom mjestu kod druge osobe. U braku ne bi ni trebali nešto tražiti ili željeti nego samo davati i voljeti (ljubiti). Izmičući Milosti čovjek nije više sposoban ostati vijeran čistoći, sve više dolazi do izražaja nestalnost njegovog karaktera i sklonost tjelesnoj ljepoti, njenoj čari i putenosti. Tako se bračna ljubav brzo pretvara u puki užitak, a užitak se nemože zasititi (umiriti) jednoličnošću. Udovoljenje niskim i profanim strastima ljudskog požudnog srca traži žrtvu izvan braka (zamjenom) kod drugog “boljeg partnera”.

Međutim, nitko do sada nije time riješio svoje bračne “probleme”, nego je dapače zapao još dublje u krizu koje vodi do krajnje desakralizacije braka, bježanjem iz njega. Tome pripomažu i mnogi sustavi u društvu promičući popularnost i smisaonost življenja na moderan način. Cilj je jasan, izbaciti Boga iz svakog Sakramenta pa ga isključi i iz braka. Brak je, naime muž, žena u zajedništvu s Bogom jedno zdanje. Kada se supružnici trajno predaju jedno drugome u zajedništvu braka, među njih silazi Bog i živi s njima. Bezbožnicima svakako smeta činjenica da je i Bog sastavni dio braka. Stanje u braku i obitelji danas je u potpunoj suprotnosti s kršćanskim shvaćanjem seksualnosti, bračne ljubavi – braka, obiteljskog života. Stoga i ne čudi da se događaju ovolike ogavnosti koje ljudska povijest  do sada i ne poznaje. Oni koji ne poštuju brak i bračnu čistoću, ne poštuju ni Boga i u grešnosti svoga srca propadaju.

Brakolomstvo postaje pomodnost suvremenog života. Institucija braka pada duboko ispod ništice, tako da brak obično biva ne samo suvišnim nego i ono što priječi „normalno“ uživanje vlastite slobode. U njemačkoj je skoro svaki drugi brak rastavljen, dok je u drugim europskim zemljama zericu bolje tek svaki treći, a u Hrvatskoj svaki šesti brak je rastavljen brak. Na svim meridijanima je očito raspadanje obitelji. Institucija braka je općenito ugrožena do te mjere da za mnoge postaje suvišna formalnost. To sebeljublje ide tako daleko, da bez imalo srama javno govori kako su muškarac i žena jedno drugom dovoljni, a brak je ionako nešto sasma imaginarno, nešto što stvara probleme i nepotrebne troškove koji proizilaze iz sudske rastave.

Koliko se iz profesionalnih razloga izmijenio pogled na vrednote koje se stječu u braku, „nužnim“ karijerizmom, i prihvaćanja modernističkih životnih standarda zorno govori današnja blijeda stvarnost. Brak se dakle, ako i tako(?!), svodi na papir koji na sebi trpi nekoliko imena i potpisa, pečat i eventualnu sudsku proceduru. O braku kao instrumentu što muža i ženu povezuje u jednu cjelinu, odnosno što čovjeka i ženu čini cjelovitim, stvarnim i potpunim bićem, ni govora. “Važno je biti slobodan i neovisan makar bio i nesretan“, moto je današnjeg naraštaja.

Pogledajmo televiziju, filmove, propagandni program, tolk show programe, zatim feminističke govorancije u parlamentima i po novinama o pravima žena na ravnopravnost, pobačaj, pa i to da imaju pravo podložiti sve svojim karijerističkim i drugim sličnim ciljevima i strastima. Pogledajmo novine. Sve je puno humanističkog ateizma. Sve je u službi onih koji neumorno rade na uspostaci carstva Antikrista. Pakao nesmiljenom žestinom ratuje protiv Crkve. U njegovim djelima dobro se da isčitati glas oholosti i likovanja zloga, kao da je već pobijedio u toj bitci. Vrlo lukavo i dovitljivo prikriva svoju nervozu, koja se razaznaje po onoj staroj poslovici: “pred zoru je najmrklije”. Doista, po jaru i nesmiljenosti brutaliteta kojim nastupa uviđa se da neminovno ide u susret svjetlosti jutarnje zore koja u sunčevom crvenilu pere i posljednji tračak mraka. Zli osjeća kako Isus Krist zajedno sa svojom Majkom Marijom trijumfira kod ostvarenja svih Očevih planova te mu potpuno satire glavu. Ljudska srca zasjenjena tamom osvjetljuje svojom svetom Svjetlošću i pere ih svojom Predragocijenom Krlju.

Moramo znati da je temelj našem životu Krist, u njemu smo kršteni, po njemu smo postali dijelom njegovog Mističnog tijela, djeca Božja. Ako je Otac svoga Sina poslao u svijet da bi se ispunilo Božje spaiteljsko djelo, zašto bi i nas poštedio kada smo i mi njegova djeca. Znao je, naime otac da ćemo se svi mi koji se u Nj. uzdaju, po slavnoj smrti i uskrsnuću njegovog Sina jednako tako proslaviti. Sveti Pavao poručuje i nama dok govori Korinćanima: “Nadoziđuje li tko na tom temelju (Isus Kristu) zlatom, srebrom, dragim kamenjem, drvetom, sijenom, slamom: svačije će djelo postati očevidno.Dan će ga, naime, pokazati, jer će se pojaviti s vatrom, i ta će vatra ispitati kakvo je čije djelo (I Kor 3,12).

Opojno babilonsko vino lako nas plijeni i omamljuje te postajemo žrtvama grijeha, zla, nevjere, bezbožnosti, nečistoće, novca, provoda, egoizma užitka itd. Kolika i kako su teška svekolika svetogrđa, pomanjkanje vjere i otpadništva od vjere u Boga. Knez od ovoga svijeta je po Kristovom uskrsnuću nadvladan, ali treba proći vrijeme da se i u nama ostvari njegova Spasiteljska ljubav na križu. Iako pobjeda u konačnici nije uopće upitna, sve dok traje vrijeme nama je podnositi kušnje, u njima se čistiti. Oni koji, međutim, ustrajno služe Bogu strašno trpe pod silinom kušnji – silinom podmuklih sotoninih udaraca. Sveti Petar u svojoj prvoj poslanici kaže:Zato ćete (braćo) klicati od radosti, iako sad za kratko – ako treba – morate biti ožalošćeni, raznovrsnim kušnjama, da se nepatvorenost vaše vjere, dragocjenija od zlata koje se kuša vatrom, otkrije na hvalu, slavu i čast o objavljenju Isusa Krista. Njega vi ljubite iako ga niste vidjeli. ...kličete od radosti neizrecivim i proslavljenim veseljem, jer postižete svrhu svoje vjere: spasenje duša (I Kor 1,6-9)

Velika je milost živjeti sakramentalno svoj brak, tj. jedinstveni život muža i žene u Kristu Isusu. Imajmo uvijek na umu Isusove riječi: “Što Bog sjedini, čovjek neka ne rastavlja! (Mt 19,6)”. Napustimo mentalitet uživanja i udovoljavanju strastima, prionimo uz sebedarje, poniznost, jednostavnost srca, jednom riječju , prionimo uz dobrotu, istinu i pravednost. Dobro je znati da je čitanje Svetog pisma siguran put k spoznaji pravog životnog smisla. To je ujedno i način po kojem se Bog objavljuje svakome od nas naoposob, a Bog je poslednji smisao svih stvari, ostvarene u Sinu – Isusu Kristu. Tko ne pozna Sveto pismo, ne pozna ni Isusa, rekao je sveti Jeronim. Nepoznavati Isusa znači izmaći punini vječne sreće, ne otvoriti se Bogu da on može u nama djelovati (ostvarivati svoj sveti plan).

Ostanimo uz Isusa. Isus nas voli, on se raduje našoj sreći. Samo s njime možemo uživati čistoću života. On je naša spasenje i obrana od zloga. Samo nas on može djelotvorno zaštititi od zlih navala. Ostanimo s Isusom zajedno u molitvama u vjeri, nadi i ljubavi. Sve što postignemo u zajedništvu s njime uživat ćemo i u životu općenito.

Opširnije:Brakolomstvo