Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Pon12182017

Last updateUto, 10 Ruj 2024 5pm

mico gasicSvijet je zahvaćen sve snažnijim procesom sekularizacije. Ljude se na sve moguće načine zavodi na stranputicu, u svijet bez Boga. Današnje se kršćanstvo izvana čini potpunim, daje izgled pravog života, ali religija vanjštine koja je iznutra prazna ne daje život. Kršćanstvo modernog svijeta je lažno, bez jasnog i iskrenog odnosa s Bogom i Isusom Kristom. U čovjekovoj duši se sve više nazire praznina koja ga na neopisiv način razdire i guši. Koči ga, veže i gura u ponor bez dna.

Želja da se bolje prepozna činjenično stanje i shvati kako bol i patnja nemaju zadnju riječ razlog je pisanju ovih članaka i baš ovakvih tema. Upravo tematika ovih stranica ide ususret toj nasušnoj ljudskoj potrebi, da svoj istinski smiraj nađe u Bogu koji ima rješenje za svako naše pitanje, odgovor na svaku našu nepoznanicu, lijek za svaku našu bol i muku i patnju. Ovo je govor jednoga u nizu mnogih iskustava Boga koji liječi, spašava i ostvaruje svoj otkupiteljski pohod u životu svakoga pojedinca koji uzvjeruje i prihvati Krista za svoj osobni put i život, po onoj Pavlovoj: " Umirem svijetu da bih živio Kristu".

Rubriku Bog liječi i spašava uređuje Mićo Gašić, evangelizator

Želite li gosp. Gašića osobno pitati ili mu uputiti sugestiju učinite to klikom ovdje

Duh, duša i tijelo

micoProstor koji nas okružuje prepun je tvari koje naš kontigentni ljudski organizam nije u stanju (s)tvarno realizirati. Tvari koje ne vidimo, a svjesni smo njegova postojanja. Na primjer ako iz određene udaljenosti posmatramo vozilo koje se kreće, onda vjerujemo da njime upravlja čovjek – vozač iako ga iz te udaljenosti ne razaznajemo u vozilu. Jednostavno znamo da vozilom treba netko upravljati da bi se ono pokretalo. Dakle mi vjerujemo u stvari i ljude što je svojstveno prirodnoj razini ljudskog shvaćanja. Stvarnost se na razini ljudskog shvaćanja krije iza onoga što se može shvatiti, što se može predpostaviti.

Opširnije:Duh, duša i tijelo

Savjest

Osim osjetilno-nagonskog doživljavanja posjedujemo i umsku spoznaju. To je naša samosvijest izražena kroz svjesno htijenje i slobodnu volju. Kao slobodno biće svojom umskom spoznajom i sviješću vlastitog JA čovjek prodire kroz okvire svoje ograničenosti (prostorne i vremenske dimenzije) osvajajući beskrajna prostranstva transcedentnog. Pri traženju stvarnoga smisla u toj beskonačnosti čovjeka vodi njegova savjest. Savjest je intuitivna čovjekova sposobnost naslućivanja jedinstvenog i neponovljivog smisla koji je skriven u svakoj situaciji. Ona ima udjela u našoj osobnoj svakodnevnici stavljajući jasan biljeg na njenu stvarnost. Savjest se može jednako definirati kao sposobnost da osjetimo neponovljivi i jedincati smisao koji se krije u nekoj životnoj situaciji. Savjest je svjesna veza između osobnog svijeta i svijeta vrijednosti.

Savjest je najvitalniji supstrat duha. Savjest je organ čovjekove odgovornosti, intuitivna sposobnost prosuđivanja, razlikovanja dobra od zla. Savjest zahtijeva od čovjeka odluku da se opredjeli za dobro, a da odbaci ono što ne valja. Dok slušamo ”glas savjesti” možemo reći da dotle duhovno živimo. Usljed neposluha savjest biva ranjena i tako nastaju konflikti sa savješću i iz toga proizilazi njezina tromost i ona sve manje zahtijeva čovjekovu odlučnost; opredjeljenost za dobro. Čovjek gubi smisao i  cilj svoga življenja, jer se sve čini tako kao da je sve jednako dobro i jednako zlo, pa nezna u biti gdje mu je sigurno ići, kuda krenuti.

Savjest nije sloboda, nego naredba čovjekovom slobodnom opredjeljenju da kaže DA (dobru) ili NE (nevaljalu). Iz čega proizilazi odgovornost čak i onda kada čovjek neodgovorno radi. Čovjek je uvijek odgovoran za svoja (ne)djela.. Preko savjesti kao svijesti  o dobru i zlu očituje se volja Božja. Savjest je najsvetija, najintimnija dimenzija ljudskog iskustva, uvjerenja i shvaćanja istine i dobra, jezgra i svetište svake osobe. Samo onaj koji nastoji činiti istinu može slijediti svoju savjest. Dakle savjest je prozor kroz koji čovjek može gledati u istinu.

Savjest, ne samo da upućuje na transcedenciju (na Boga) nego iz nje i izvire kao izraz  zapovijedi, obveze na koju čovjek odgovara htijenjem da je (ne)ispuni. Odgovornost je u tom slučaju odziv na ono na što smo pozvani – na zadaću koju trebamo ispuniti u životu – životu odgovarati da bi on imao smisla. Životni cilj svakog pojedinca je ostvarenje vlastitih mogućnosti (vrednota), odnosno samoostvarenje kao slobodnog i odgovornog subjekta odlučivanja (odluka i volja) za ili protiv nekih vrednota. Savjest nam uvijek jasno ukazuje na to da li ispravno upravljamo dobrima ovoga svijeta na koja su upućena sva čovjekova slobodna i moralna djela. Tako je čovjekov odnos prema istini podloga njegove moralne odgovornosti. Već samom umskom spoznajom čovjek si postavlja pitanje da li spoznaje ispravno ili krivo. Pa je stoga već kao umsko biće odgovoran za istinu ili zabludu. Dok je kao moralno biće odgovoran pred savješću za dobrotu i zlobu, odnosno za vrednote ili nevrednote.

Kako razlučiti ispravno od neispravnoga, dobro od lošega, pravo od krivoga, ... ? Unutar tog ljudskog fenomena smještena je savjest kao intuitivna čovjekova sposobnost naslućivanja životnog smisla skrivenog u svakoj životnoj situaciji. Može se slobodno reći da je savjest glas nutrine - organ smisla – poticaj na zauzimanje odgovornog stava spram životne zadaće pred društvom, pred vlastitom savješću ili pak pred Bogom. Govor nutrine nam otkriva neobuhvatno bogatstvo ljudske osobnosti. Uzdiže nas za jednu cijelu duševno-duhovnu dimenziju kojom čovjek raspolaže. To nas ljudska bića ujedno čini bitno drukčijim od bilo koje životinje, od bilo kojeg stvorenja na Zemlji.

Savjest može čovjeka i zavesti obzirom na to da današnjice živi u prilikama besmislenog života u obilju svega pa se on u toj "zbrci" jednostavno ne snalazi. Ne može odoljeti izazovima požudnosti i strasti. U životu nema situacije koja bi bila besmislena. Čak i prividno negativni trenuci čovjekova života (trpljenje, krivnje i smrt) sadrže u sebi ono pozitivno ako zauzmemo ispravan stav spram tih situacija i njihovih datosti. Dakle, moj odgovor na glas nutrine (savjesti) biva razgovor između dvoga, a ne puki monolog sa samim sobom, tj. savjest je nešto više od moga JA – ona je dotok nečega izvan mene osobno – i sama je transcedentna.

Čovjekov izbor vrednota, razlogom je čestih konflikata u čovjekovoj nutrini. Kada donosimo bilo kakvu odluko ili se opredjeljujemo za nešto, opredjeljujemo se za neku/e vrednotu/e upućeni smo na vlastitu savjest. Savjest nas upućuje da odluke donosimo slobodno (ne svojevoljno) i odgovorno. Odnosno upućuje nas da se između dviju ili više mogućnosti (vrednota) opredjelimo za onu pravu. Mi možemo ignorirati glas nutrine, jednostavno ga potiskivati. No s tim moramo računati da nas neposluh prema savjesti neminovno vodi na stranputice u nesigurno i neizvjesno. Vodi nas u konformizam ili pak u totalitarizam, ovisno o tome dali se općevažeće društvene, moralno-etičke vrednote čovjeku nude ili nameću.

Negdje sam pročitao da je discipliniran um slobodan um. Uistinu tako i jest. Ako biramo sadržaj svojih misli, svojih odluka i svoga djelovanja – života, opredjeljujući se pri tom za stvarne moralne vrednote budimo sigurni da će izostajati unutarnji konflikti koji nas muče, stišću i opterećuju. Proanaliziramo li sadržaj svoga života ustanovit ćemo da u svome srce (umu) imamo nataloženo mnoštvo negativnih sjećanja koje jedva da možemo držati pod kontrolom. Kod prve neugodne životne situacije naviru nam sjećanja (misli) odložena u srcu pobuđujući neugodne osjećaje straha, zabrinutosti, nesigurnosti, bespomoćnosti. Nerijetko sebe doživljavamo žrtvom izvanjskog utjecaja, odnosno interesima onih koji nas okružuju. Kada se naše srce nalazi u takvom (nesređenom) stanju, kada dominiraju negativne misli osjeđamo se opterećeni, konfliktno – neslobodni.

U povrijeđenoj ljudskoj naravi ustaljeno je vjerovanje da smo mi (ja) nevine žrtve i da su za probleme koje nas muče, a povezana s negativnim (lošim) iskustvima uglavnom krivi drugi. Nije točno. Naše nas negativne misli što izviru iz tih nataloženih loših iskustava naše prošlosti muče i opterećuju. Postajemo robovi svoga ranjenog srca, svojih negativnih misli. Zauzmemo li odgovoran stav prema životnoj realnosti. Ako obrnemo principe mišljenja, tako da odbacimo loše i iskrivljene misli i opredjelimo se za ono što je dobro, pozitivno i istinito onda će i slika naših pogleda na svijet i život biti sasma drukčija, bit će ljepša i draža. Otvaramo svoje srcu za ljubav i sreću. A tamo gdje navire ljubav uzmiče i nestaju mržnja, prezir, nestaje boli i patnje.

Ako je nečija savjest "blokirana" tj. ako ne odmijera valjanost neke odluke u skladu s moralno etičkim vrijednostima, osoba ne osjeća krivicu i ne razlikuje dobro od zla. Javljaju se depresije, agresivnost ili autoagresivnost. Osobe s "bolesnom" savješću predbacuju svima, sve okrivljuju za njihove patnje, a kod sebe u isto vrijeme ne vide nikakve krivnje. Ni u čemu ne vide smisao svoga života. Pred sobom vide samo ugroženost i smrt. Zaustavljaju se samo na zemaljskom čineći zlo, postaju nehumani vežući se za poroke,... Opiru se glasu savjesti koja postaje njihovim glavnim neprijateljem.

Grijeh pokreće mučan osjećaj nelagodnosti, potištenosti, blokiranosti, osjećaj odvraćenosti od Boga. Zdrava savjest uvijek čovjeka upućuje na ono bolje, stavljajući nam prigovore na ovo ili ono što nije dobro, odnosno da nije sve udovoljeno njegovoj težnji za onim boljim. Osobe okorjeli u grijehu, ubijaju svoju savjest  i ona ne funkcionira ispravno. Kada je savjest kao vitalni organ duha ugrožena ljudski organizam nije više sposoban normalno funkcionirati, osoba postaje sveopće bolesna, dolazi do paraliziranosti psihe i tijela. Konflikt sa savješću uzrokuje strašne patnje. Čovjeka muče krivice i egzistencijalni strah, nemir, gube se, rezigniraju, nemaju volje za rad, plaše se smrti. Takovo stanje ih čestoput navodi da idu u dvije krajnosti: ili su presenzibilni, pa se ponašaju skrupulozno, ili pak svaki grijeh smatraju pogreškom pa kod svake prilike idu na ispovijed, itd. U takvim i sličnim slučajevima kada čovjeka opterećuju njegovi grijesi, uvrede drugih osoba ili uvrede koje je i sam nanio drugima, ili pak slučaj bilo koje ovisnosti govor je poremećaju na području čovjekove pneume, njegova duha. Radi se o duhovnoj bolesti čovjeka, a ne samo o duševnoj (psihičkoj) kako se to obično zna definirati.

Opširnije:Savjest

Liječenje od ovisnosti

mico_gasicKao što ovisnikom može postati svatko tko to nije bio, isto tako se može od toga liječiti. Potrebna je velika upornost i rad u zajednicama izvan područja u kojem se živjela ovisnost. To znači da neka osoba iako više nije ovisnik i nadalje osjeća duhovnu tjeskobu, da nije dostojan, zatvara se i teško uklapa u društvo, teško se socijalizira, jer u njemu nije do kraja izliječeno povjerenje u Boga. Ta osoba je slobodna od, ali nije u potpunosti slobodna za sredstvo od čega je bila ovisna. To se uglavnom događa u slučajevima kada se bolesna osoba liječi samo na području psihe, a ne i šire pa postaju samo apstinenti.

Opširnije:Liječenje od ovisnosti

Čovjek je slobodno, odgovorno i religiozno biće

Nije toliko važno koju poziciju čovjek zauzima u društvenom životu i koliki je radijus njegova djelovanja, nego je najvažnije to ispunjava li on povjerene mu zadatke, bilo na službeno-poslovnom polju ili pak u obitelji. Dok su jedni vođeni ostvarenjem stvaralačkih vrednota, drugi svoj životni smisao ispunjaju onim vrednotama koje uljepšavaju ugođaj, koje se mogu ostvariti doživljajem – doživljajne vrednote.  Jednima je cilj obogatiti svijet i sebe vlastitom djelatnošću, a drugi naglasak stavljaju na vrijednosti koje zrači ljepota prirode, kultura, umjetnost, itd.  Makar izgledalo neobično, čovjek nalzi smisao življenja i onda  kada se susretne s nepovoljnim i neprijateljskim prilikama u vlastitom životnom prostoru.

Dakle, i onda kada život nije ni plodonosan ni lijep pa i onda kada nije bogat doživljajima život se može smisleno živjeti. Život svakako ima smisla i onda kada je čovjek suočen sa nemilom sudbinom (smrt drage osobe, teška (neizlječiva) bolest, ...). Čovjek, zauzimajući hrabar i dostojanstven stav da podnosi teret vlastite sudbine i nosi svoj križ vidi smisao i takvoga života. Patnju se u tom slučaju doživljava kao nužnost koju se ne može izbjeći, a ni prepuštati da ju drugi riješe. Kako veli Nietzsche: „Tko mora živjeti sa Zašto, može podnijeti gotovo svaki Kako.“  Takav stav može zauzeti samo slobodan i odgovoran čovjek.

Slobodan i odgovoran čovjek  uvijek će svoj život doživljavati smislenim i bit će spreman prihvatiti ga kao zadaću na koju treba odgovoriti, kojoj treba dati svoj vlastiti obol. Čovjekova sloboda je sloboda od nečega – od instikata, od onoga što dolazi od trenutnih poriva i podražaja, od pretjerane sklonosti nečemu ili nekome, od neobuzdljivih nagona i loših navika pa čak i od utjecaja izvanjskog svijeta. Čovjek je slobodan i za nešto kako to reče vrlo cijenjeni psihijatar začetnik logoterapije Viktor Emil Frankl. Slobodan je za popiti nešto u zdravoj mjeri, slobodan je činiti bilo što, što mu neće nanijeti štetu, što nije zlo. Slobodan je onda kada se odgovorno vlada prema sebi drugima i onome što čini. Slično kaže i Marie von Eschenbach misleći na stvarnu čovjekovu slobodu, ona veli jednostavno ali vrlo razumljivo: “Budi gospodar svoje volje i sluga svoje savjesti!”. Kada se postigne takav duhovni red čovjek će u svemu biti slobodan, miran i sretan.

Čovjek je po svojoj naravi slobodno i odgovorno biće. Njegova sloboda i odgovornost ga i čine uzvišenijim bićem – čovjekom. To nije slučaj kod životinja. Životinje su vođene nagonima i osjetilima opažanja sa ponavljanjem i sjećanjem. Umskom spoznajom i svješću vlastitog JA – čovjek se doživljava kao moralno biće i slobodno biće. Svojom slobodnom voljom suprotstavlja se biološkim, sociološkim ili psihološkim faktorima (vezanostima). Prestaje biti podložan uvjetima  nego prihvaća moralni sud savjesti koja uvijek stoji u suprotnosti s onim što mu se nudi u ime materijalizma.

Čovjek nije samo psiho-somatsko puko stanje stvari nego je i duhovno biće svjesno svoje odgovornosti. I više od toga on je u isto vrijeme i  podsvjesno - religiozno biće. Podsvjesno upućeno na Boga. Religioznost je trajna stvarnost koja proizilazi iz središta čovjekova bitka, iz same osobe, jer nije prirođena uz biološko. Relacija podsvjesne povezanosti s Bogom.egzistira i onda kada nismo baš u potpunosti svjesni tog odnosa. Religioznost jednako tako može biti potisnuta kao latentna religioznost i kod nereligioznih ljudi jednostavno zato jer je ljudski život bez vjere i religioznosti nezamisliv. Religiozni snovi nekih očito nereligioznih ljudi nam otkrivaju koliko je živ čovjekov odnos sa transcedencijom, podsvjesna vjera u Boga. Ona nije nešto prirođeno čovjeku nego se čovjek s vjerom jednostavno rađa. Potisnuta religioznost može se izroditi u praznovjerje kada religiozni osjećaj postaje žrtvom autonomnog razuma i tehničkog načina razmišljanja.

Odgovornost uvijek prati nagrada i krivica. Znamo da je čovjekova sudbina da živi u nesavršenom svijetu, svijetu ispunjenim pogreškama i on biva sklon stalno činiti pogreške. To ukazuje na to da je krivica – krivnja stalni čovjekov pratilac. Čovjek je sposoban govoriti istinu, koja dolazi od onoga koji jest Istina. Duh, dakle osposobljava čovjeka da preko govora, misli, pojmova i riječi izražava i čini istinu. Duh čovjeka pokreće da  svoje misaone zaključke formulira u obliku pojmova, kako bi ih mogao predati drugima i na taj način s njima komunicirati. Istina se ne spoznaje samo razumom nego i voljom i odlukom. Čovjek ponekada može  biti  zakočen da kaže ili prizna istinu, što može uslijediti posredstvom raznih ideologija koje se pomoću fraza i floskula ubacuju u međusobna komuniciranja i tako priječe ispravnu, istinitu spoznaju o Bogu i o samome čovjeku, te o njegovoj budućnosti. Odlučujući se za razborite, umjerene, mudre, svete, vječne i pravedne stvari, za one dugoročne i vječne odlučio se biti trajno sretan, siguran i neuništiv.

Nikakva psihofizička faktičnost (porivi, podražaji, vezanosti, sklonosti, nagoni, navike) ne može nagnati čovjeka da bude religiozan. Religioznost se jednostavno afirmira kroz njezino spontano pojavljivanje. Pridodamo li ovome misao teologa Paula Tilicha: “Biti religiozan znači strastveno tražiti smisao svoje egzistencije”, a Ludwig Wittgenstein kaže: “Vjerovati u Boga znači uviđati da život ima smisao” uviđamo da religioznost ide u korak s našim životima.

Opširnije:Čovjek je slobodno, odgovorno i religiozno biće

Prostitucija i blud

mico_gasicDok je svojevremeno bavljenje stočarstvom bilo izuzetno cijenjeno zanimanje muškaraca, prostitucija je nažalost, tako bilježe povjesničari, najstarije žensko zanimanje. Prostitucija, preljub i blud redovito su pratili sve oblike ljudskog življenja. Politički i vladarski odnosi, srednjovjekovne osvajačke doktrine, špijunaže, do svekolikih drugih prigoda koje iziskuje svakodnevnica, nažalost, skoro da su nezamislivi bez preljuba i prostitucije. U današnje vrijeme bavljenje prostitucijom je postalo sasma normalno i legalno zanimanje koje je na popularnom glasu jer je financijski unosna “djelatnost“ za koju je potrbna “odvažnost“ i dobro vladanje tehnikom vođenja “ljubavi na grame“.

Opširnije:Prostitucija i blud