Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Pon12182017

Last updateUto, 10 Ruj 2024 5pm

mico gasicSvijet je zahvaćen sve snažnijim procesom sekularizacije. Ljude se na sve moguće načine zavodi na stranputicu, u svijet bez Boga. Današnje se kršćanstvo izvana čini potpunim, daje izgled pravog života, ali religija vanjštine koja je iznutra prazna ne daje život. Kršćanstvo modernog svijeta je lažno, bez jasnog i iskrenog odnosa s Bogom i Isusom Kristom. U čovjekovoj duši se sve više nazire praznina koja ga na neopisiv način razdire i guši. Koči ga, veže i gura u ponor bez dna.

Želja da se bolje prepozna činjenično stanje i shvati kako bol i patnja nemaju zadnju riječ razlog je pisanju ovih članaka i baš ovakvih tema. Upravo tematika ovih stranica ide ususret toj nasušnoj ljudskoj potrebi, da svoj istinski smiraj nađe u Bogu koji ima rješenje za svako naše pitanje, odgovor na svaku našu nepoznanicu, lijek za svaku našu bol i muku i patnju. Ovo je govor jednoga u nizu mnogih iskustava Boga koji liječi, spašava i ostvaruje svoj otkupiteljski pohod u životu svakoga pojedinca koji uzvjeruje i prihvati Krista za svoj osobni put i život, po onoj Pavlovoj: " Umirem svijetu da bih živio Kristu".

Rubriku Bog liječi i spašava uređuje Mićo Gašić, evangelizator

Želite li gosp. Gašića osobno pitati ili mu uputiti sugestiju učinite to klikom ovdje

Znanost- put do istine?

Čovjek opet stoji pred kaosom, a još je strašnije to, jer ne vidi kako znanstvenici zbore o tome kako strojevi i ustanove izvanredno funkcioniraju.

Romano Guardini

Čovječanstvo je oduvijek pokušavalo doskočiti logici posljednjih stvari, ali oslanjajući se pri svojim istraživanjima samo na materijalne, odnosno prirodne znakove i argumente dosezalo je samo do onih spoznaja vezanih uz vrijeme i prostor. Sve ono što nije pojmljivo na razini razuma, jednostavno se definiranim kao neshvatljivo ili nepostojano. (?!) Čovjekova ograničenost vremenom i prostorom priječi ga da temeljito i nedvosmisleno razriješi te zagonetke. On je svojom egzistencijom privezan uz Zemlju i izvan toga može samo nagađati. Dodatne poteškoće u smislu stjecanja ispravne spoznaje su istraživački principi, po kojima je istinito samo ono što se prirodnoznanstvenim i emprijskim postavkama tj. eksperimentalnim putem može utvrditi kao pozitivno. I obrnuto, što se ne može pozitivno dokazati nepostojano je, neistinito i nevažno. Što onda trebamo reći za ona otkrića i izume, tj. dotadašnje teorije koje su vrijedile kao istina, a oborene su novim znanstvenim teorijama / otkrićima, novim spoznajnim istinama? Dakle u znanosti je bolje govoriti o spoznajnim istinama koje svestrano koriste kao baza daljnjim određivanjem konačne istine.

Znanstveni se odgovori trebaju temeljiti na promatranjima, jasnim činjenicama i razumu, a ne na mišljenjima, nagađanjima i osjećajima, sumnjama, poluistinama ili pak lažima. Čovjek ne smije biti pristran u prosudbi stvarne istine, ne smije ovisiti o osobnim koristima i vlastitim stavovima ako nisu u skladu sa opće prihvaćenim principima – ovisiti o “vlastitoj istini”. Ljudski rad, razvoj znanosti i novih tehnologija svakako ima svoje uzvišene vrijednosti. Ako pak  čovjek postaje žrtvom vlastitog djela / izuma, odnosno zloporabom visokog tehnološkog razvoja onda to biva nešto sasma drugo. Izumi time postaju sami sebi svrha, a čovjek biva sredstvom koje služi toj svrsi. Nažalost, mnogi su znanstveni napori usredotočeni na dokazivanje “službene” istine, a to je pak velika prepreka da se dođe do one vječne i nepromjenjive Istine. 

“Kad otvaraš usta, tvoje riječi moraju vrijediti više nego šutnja”

(arapska poslovica).

Koliko se možemo pouzdati u teorije o evolucionom razvoju života i živih bića na zemlji? Teorije o razvoju živih bića, biljnih i životinjskih vrsta te ljudske vrste su znanstvena mišljenja, odnosno pretpostavke o njihovom razvoju od nižih, primitivnih oblika života kroz milijune godina do ovog stupnja života u kojem danas egzistiraju. Teorije se temelje na osnovu arheoloških iskopina okamenjenih životinjskih i biljnih vrsta – fosila. Iskopine iz raznih slojeva zemljine kore trbali bi pokazati kako su se životni oblici na zemlji mijenjali, kako su iz jednih vrsta nastajale druge. Posebno je zanimljiva teorija Charlsa Darwina koji je tvrdio kako su nastajale nove životinjske vrste sve do čovjeka usljed nužnosti – borbe za opstankom, kroz takozvanu selekciju po otpornosti, sposobnosti i vještini. Jedno je pri tome znakovito, sve se odgađa u nedogled kada se sve te teorije trebaju potvrditi kao gotova stvar, a svo to vrijeme se nisu makli od teza, hipoteza i teorija. Dakle još ništa nije znanstveno dokazano do kraja.

“Isus je hodao po Zemlji...”

Kada je J. Irwing opisivao svoju znanstvenu ekskurziju na Mjesecu ( start 26. 07 1971. god povratak 07. 08 1971. god., tri višesatne vožnje vozilom specijalno opremljenim raznovrsnim znanstvenim instrumentima, prikupljeno je 102 kg raznih primjeraka s mjesečeva tla,nakon 74 leta oko Mjeseca vraćaju se na Zemlju i slijeću na Pacifiku Hadley – Rille, ...) rekao je: “Koliko god se ovaj znanstveni pothvat čini veličanstvenim, i zavrjeđuje svako poštovanje, činjenica da je Isus Krist hodio po Zemlji, važnija je i vrjednija od toga, da je čovjek hodio po Mjesecu.”

Čovjekov životni put je mukotrpno i stalno traganje za istinom, stalna težnja i ambicija da se  vođen znanstvenim motivima izdigne iznad svega. To je istraživanje koje nalikuje alpinističkom osvajanju plainskih vrhova. To je odvažan i odgovoran zahvat. Dok napreduje prema vrhu, alpinist osvaja uzvisinu za uzvisinom. Svaka uzvisina je novo iskustvo, dosezanje novih vidika, novih horizonata. Sve što se više napreduje prema gore horizionti, a time i spoznaje bivaju sve šire. Međutim alpinistinu odvažnost može nadjačati strah ili pomanjkanje sredstava daljnjeg napredovanja, pa on ostaje na razini spoznaje (istine) u skladu s njegovom sposobnošću i .... Oni pak koji uspiju stići do vrha, uspiju doskočiti krajnjoj točki -  posljednoj tajni- istini ljudskog života, pred sobom imaju veličanstven prizor, nepreglednu širinu svud unaokolo beskraj. Prostor na kojem alpinist stoji je tako malen, a on u odnosu na nepregledni svemir tako sićušan, toliko ograničen pa se može pitati: “Tko sam to ja uopće, kome je moja neznatnost toliko bitna.”  Sigurno postoji Netko tko to zna i koji je sve ovo baš ovako želio i stoji iza svega ovoga? To je Onaj koji dolazi upravo odonud kamo je uperena čovjekova težnja. To je Isus Krist, Sin Božji, rodio skoro neopaženo u betlehemskoj štalici – tek su ga primjetili pastiri – a odjeknuo je kroz svu povijest i čovječanstvu dao novi smisao i sasma drugi put svojom smrću na križu i uskrsnućem trećeg dana poslije kalvarije.

Znanost je  doprinjela općem tehnološkom razvoju i u tom pogledu se ovih zadnjih 25 godina osjetio snažan napredak. Zahvaljujući upravo razvitku znanosti životni standard je, barem to tako izgleda izvana, rapidno odskočio u industrijski razvijenim zemljama. Problemi međutim nastaju u primjeni znanstvenih dostignuća u praksi. Tada je na potezu lucidni interes onih koji investiraju u inovacijske projekte i na taj način žele bez imalo milosti čim više zaraditi. Možemo se s pravom upitati tko je kome cilj i tko je kome svrha? Znanost investitorima, odnosno onima kojima je profit jedini cilj, ili su pak oni znanstvenicima? Gdje je tu čovjek, gdje su njegova očekivanja?  Stječe se opravdan dojam kako se znanost zlorabi u smislu ostvarivanja profita, umjesto da se tim napretkom čovječanstvu osigura kvalitetniji život. Događa se suprotno, svakim danom sve više ljudi umire od gladi, sve je veći porast kriminalnih radnji, ratova, nezadovoljstvo i duhovna ispraznost vlada na svim meridijanima, očito je raspadanje obitelji,  institucija braka je općenito ugrožena do te mjere da za mnoge postaje suvišna formalnost.

Tako npr. u ovih zadnjih 25 godina u Francuskoj se unatoč poboljšanju životnog standarda učetverostručio broj zločina, uzimanje lijekova za umirenje je osam puta veće nego ranije, uzimanje droga postala je masovna stvar, trostruko je veći broj psihijatrijskih slučajeva, a za trećinu je veći broj samoubojstava, ...  Ova slika društvenog srozavanja i padanja u ponor nije mnogo drugačija ni u drugim zemljama razvijenog svijeta. To je na neki način cijena krivog ophođenja znanstvenim nastojanjima da čovjekov život učini  doličnim njemu samome. Čovjekovo napredovanje postaje svrhom, a ne ciljem. Posvuda je očit porast nezaposlenih, sve je veći broj onih koji ovise o državnoj pomoći. Liberalizam i anarhija likuju na račun etike i morala. Moral je novodefiniran u skladu s hedonizmom utilitarizmom i modernim humanizmom. Ratio je postao jedini osnov ljudske egzistencije, dok se duhovno upražnjava tek kao sporadično bavljenje okultnim, nadriliječenjem, ... Postojanje Boga i njegova stvarnost skoro se u svakom pogledu odbacuje, a Kristov nauk i djelo se preziru i svode na cinični podsmjeh.

Iako su visoka  znanstvena dostignuća i razvoj svekolikih tehnologija svjedočanstvo su milosnog dara našeg Stvoritelja, čovjek nije dovoljno sposoban sa zahvalnošću korektno  odnosio prema tome dobru. Bog je sam po sebi čovjeku najveća tajna, ali i sveukupno Božje stvorenje, sva priroda, svemir, svako živo biće, sve je obavijeno velom tajne kojoj čovjekov ograničeni razum nije sposoban doskočiti i u potpunosti razumjeti. Dakle svugdje gdje je nazočan trag Božjeg djelovanja, ljudski razum i misli su nedostatne da dokuče potpuni smisao Boga i božanskog. Bog je namjerno stvorio svijet nedovršenim, vjerojatno da bi čovjek mogao ulagati vlastiti napor dotjerujući ga i pri tome prepoznaje sebe kao sliku Božju. K tome  usavršavajući se uzdiže se vertikalno k Bogu kao počelu i utočištu svega. Znanost bi se u potpunosti trebala oslanjati na vjeru po kojoj je jedino moguće nadići granicu ljudskih sposobnosti i prodrijeti u prostor transcedentnog, onog  čega čovjekova ogranična spoznaja ne može sagledati. Čovjeku je bez vjere jednostavno nemoguće razumjeti svu tu problematiku koja ga svakodnevno okružuje, jednostavno bez vjere ne može sa sigurnošću tvrditi ništa.

Zaključak je samo jedan. Kao što je čovjekova agresivnost simptom pomanjkanja ljubavi, odnosno vapaj za ljubavlju i sigurnošću, tako se i ovakovo nazadno vladanje svijeta može isčitati kao vapaj za spasenjem. Spasenje koje je prorekla nepogrešiva svetopisamska Riječ, potvrđena kroz ljudsku povijest. Ona nas u svemu upućuje na Isusa Krista onoga komu je jedino moguće istinsko spasenje, spasenje po poniznosti, ... u spoznaji vlastitih slabosti. Po odlikama koje su resile Krista, u svemu privrženog Očevoj volji, odlike koje su bile njegov, ali i naš put. Sva druga “spasenja” su samo privid i zabluda uronjeni u trajanje pojedinačnog života.  Logos svega je Riječ po kojoj se objavio i utjelovio Onaj koji je prva i poslednja istina, posljednji cilj svih ljudskih istrašivanja – Alfa i Omega. Sve ostale istine su prolazne, pa i vrijede sam za taj dati trenutak dok ih ne nadiđu druge spoznaje s malo širim horizontima. Povjest ljudskog razvoja je pokazala unatoč svim istinama: filozofije, sociologije, biologije, kemije, fizike psihologije i drugih  ljudskih prolaznih istina da čovjek nije umiren i ne može biti zadovoljan sve dotle dok ne dokuči upravo tu Istinu nad svim istinama. Tek tada čovjek zadobije pravi smiraj u duši, njegov život ima puni svoj smisao i vrijednost.

Opširnije:Znanost- put do istine?

Čovjek i znanost

Onaj koji više napreduje u znanosti nego u moralu, taj više nazađuje nego

što napreduje.

Aristotel

Znanost i napredak opijeni najnovijim saznanjima i tehnološkim dostignućima ... stupaju u prostor neograničenih mogućnosti, vodeći za sobom čovječanstvo nesmiljenom brzinom, nastojeći postati svojim vlastitim gospodarem, odbacujući pri tome bilo kakav „Autoritet“ koji ih može ograničiti iliti spriječiti u njihovim nastojanjima. Rezultat svega toga je jurnjava, tempo, brzina, konkurentnost, stres, što je postalo oličje suvremenog svijeta i života. Vrijeme jednostavno izmiče pred čovjekom kao fata morgana. Izmiče vrijeme za promišljanje, za molitvu, za žrtvu, za dušeni mir i sabranost. Moderni napredak uglavnom izmiče svojoj stvarnoj svrhovitosti pa postaje ozbiljnim oružjem zavođenja duša.

Napredak, kako ga ljudi nazivaju, nije ništa drugo nego prikrivanje pravog značenja a to je hod k samobožanstvu. On je svoje korijene razmilio kroz sve strukture društvenog življenja. Institucija braka je narušena do te mjere da postaje pomodnost ne samo ne sklapati brak nego ga rušiti i uništavati. Time se razbija i obitelj kao temelj svakog društva. Školstvo, televizija i novine su priča za sebe, tu se učenike i mlade pod izlikom napretka i razvoja službeno navodi na mentalitet poroka, sebelublja, flegmatičnosti (ravnodušnosti), anarhije – kvazislobode, putenosti ... Sve zajedno vodi u bezboštvo, samo-dostatnost, kriminal, nasilništvo, razvrat, bestidnost, preljub, navodi čovjeka na ubijanje nemoćne još nerođene djece, tzv.  pobačaje i rastave brakova. U ime slobode gazi se moral i pravednost, čine se najogavnija (ne)djela. Razara se stid i smisao za dostojanstvo. Posebno se u ime napretka zlorabi sloboda mišljenja i govora. U takozvanom naprednom tisku piše se i nudi sve i svašta, lijepo upakirano u celofan, služi promicanju bezboštva. Napredak se koristi poglavito za potiskivanje Boga iz ljudskog života iz njihovih duša. ¸Znanstvenici i umjetnici suvremenog (modernog) svijeta osmišljavaju modele podložničkog (sužanjskog) mentaliteta u kome će “nečiste mase” – goimi bespogovorno služiti (njihovoj) despotskoj vladavini predodređenih bogova. 

Sve je više razvidno kako moderno društvo postaje monopolističko društvo u kojemu je uistinu slobodan čovjek suvišan, čak i nepoželjan. Poželjni su doduše ljudi ovisnici moderniz(a)ma – sezonskih trendova, potrošači, radnici, porezne platiše,... Čovjek se sve više otuđuje od Boga, korača nepromišljeno u novo sutra, postaje sam sebi bitan, samodovoljan. Sve više tone u grijeh, što ga još više odjeljuje od Svevišnjega Gospodina našega, od Izvora svakoga dobra. Tako biva prinuđen još više pravdati svoja stajališta po cijenu svakodnevnog ubijanja savjesti, što se neminovno mora odraziti na njegovo duhovno stanje, nastajanje zlovolje, mrzovoljnosti prema Bogu. On  je prinuđen opravdavati se prirodoznanstvenim, empirijskim postavkama kako je postojano i prihvatljivo samo ono što se može prirodoznanstveno eksperimentalno pozitivno utvrditi, (pozitivizam) i obrnuto što se eksperimentalno ne može pozitivno dokazati je neistinito, nepostojano i nevažno. 

Po projiciranju onih koji poznaju samo destrukciju, u trećoj eri, eri duha, trebala bi se dogoditi transformacija božanskog u svakoj ljudskoj osobi, ali bez osobnog Boga, transformacija koja počiva na sveljudskoj moći – sili novca, sofisticirane tehnike, vojnostrategijske nadmoći, samosvijesti, odnosno moći koju daje znanje; znanost za manipuliranje životom (kloniranje, stvaranje živih ljudskih stanica,...).  Sve u smislu uspostave panteizma, gnoze – pokušaj sinteziranja kršćanstva sa židovskim naučavanjem  i poganske filozofije, odnosno svega što se protivi i izopćuje vrijednosti koje izviru iz njedara beskrajne Ljubavi, iz Kristove baštine koju njegova Crkva naviješta evo gotovo dvije tisuće godina. A to je opasno, jer dakle one transcedentne vrijednosti (duša, odgovornost, duh, vječnost, Bog ...)  koje se ne mogu staviti na eksperimentalni stol i ne postoji, čak što više cinički se odbacuje kao nepojmljivo, što je krivo jer stvarnost je iza onoga što se može predstavti i istinito je ono što se može predočiti.

¸ Treba gajiti strahopoštovanje pred onim, što ne možemo dokazati eksperimentom, a što ipak postoji i protivno je uvriježenom ljudskom nastojanju da sebi stvori takav svijet, takovu civilizaciju koja je po mjeri njegovog materijalističkog viđenja i promišljanja životnih i svjetovnih vrijednosti. Mehanizmi  suvremene civilizacije opterećuju i obvezuju ljude do te mjere izfrustriranosti da nisu više u stanju razmišljati u dimenziji drugih vrijednosti. Jednostavnije je nešto tvrditi ili pobijati nego dokazivati.

Čovječanstvo je oduvijek pokušavalo doskočiti logici posljednjih stvari, ali oslanjajući se pri svojim istraživanjima samo na materijalne, odnosno prirodne znakove i argumente dosezalo je samo do onih spoznaja vezanih uz vrijeme i prostor. Sve ono što nije pojmljivo na razini razuma, jednostavno se definiranim kao neshvatljivo ili nepostojano. (?!) Čovjekova ograničenost vremenom i prostorom priječi ga da temeljito i nedvosmisleno razriješi te zagonetke. On je svojom egzistencijom privezan uz Zemlju i izvan toga može samo nagađati. Dodatne poteškoće u smislu stjecanja ispravne spoznaje su istraživački principi, po kojima je istinito samo ono što se prirodnoznanstvenim i emprijskim postavkama tj. eksperimentalnim putem može utvrditi kao pozitivno. I obrnuto, što se ne može pozitivno dokazati nepostojano je, neistinito i nevažno. Što onda trebamo reći za ona otkrića i izume, tj. dotadašnje teorije koje su vrijedile kao istina, a oborene su novim znanstvenim teorijama / otkrićima, novim spoznajnim istinama? Dakle u znanosti je bolje govoriti o spoznajnim istinama koje svestrano koriste kao baza daljnjim određivanjem konačne istine.

Znanstveni se odgovori trebaju temeljiti na promatranjima, jasnim činjenicama i razumu, a ne na mišljenjima, nagađanjima i osjećajima, sumnjama, poluistinama ili pak lažima. Čovjek ne smije biti pristran u prosudbi stvarne istine, ne smije ovisiti o osobnim koristima i vlastitim stavovima ako nisu u skladu sa opće prihvaćenim principima – ovisiti o “vlastitoj istini”. Ljudski rad, razvoj znanosti i novih tehnologija svakako ima svoje uzvišene vrijednosti. Ako pak  čovjek postaje žrtvom vlastitog djela / izuma, odnosno zloporabom visokog tehnološkog razvoja onda to biva nešto sasma drugo. Izumi time postaju sami sebi svrha, a čovjek biva sredstvom koje služi toj svrsi. Nažalost, mnogi su znanstveni napori usredotočeni na dokazivanje “službene” istine, a to je pak velika prepreka da se dođe do one vječne i nepromjenjive Istine. 

Zahvaljujući upravo razvitku znanosti i općem tehnološkom razvoju životni standard je, barem to tako izgleda izvana, rapidno odskočio u industrijski razvijenim zemljama. Problemi međutim nastaju u primjeni znanstvenih dostignuća u praksi. Tada je na potezu lucidni interes onih koji investiraju u inovacijske projekte i na taj način žele bez imalo milosti čim više zaraditi. Možemo se s pravom upitati tko je kome cilj i što je čemu svrha? Znanost investitorima, odnosno onima kojima je profit jedini cilj, ili su pak oni znanstvenicima? Gdje je tu čovjek, gdje su njegova očekivanja?  Stječe se opravdan dojam kako se znanost zlorabi u smislu ostvarivanja profita, umjesto da se tim napretkom čovječanstvu osigura kvalitetniji život. Događa se upravo suprotno. Svakim danom sve više ljudi umire od gladi, sve je veći porast kriminalnih radnji, ratova, nezadovoljstvo i duhovna ispraznost vlada na svim meridijanima, očito je raspadanje obitelji,  institucija braka je općenito ugrožena do te mjere da za mnoge postaje suvišna formalnost.  Čovjekovo napredovanje postaje svrhom, a ne ciljem. Posvuda je očit porast nezaposlenih, sve je veći broj onih koji ovise o državnoj pomoći. Liberalizam i anarhija likuju na račun etike i morala. Moral je novodefiniran u skladu s hedonizmom utilitarizmom i modernim humanizmom. Ratio je postao jedini osnov ljudske egzistencije, dok se duhovno upražnjava tek kao sporadično bavljenje okultnim, nadriliječenjem, ... Postojanje Boga i njegova stvarnost skoro se u svakom pogledu odbacuje, a Kristov nauk i djelo se preziru i svode na cinični podsmjeh. 

Dakle, svugdje gdje je nazočan trag Božjeg djelovanja, ljudski razum i misli su nedostatne da dokuče potpuni smisao Boga i božanskog. Bog je namjerno stvorio svijet nedovršenim, vjerojatno da bi čovjek mogao ulagati vlastiti napor dotjerujući ga i pri tome prepoznaje sebe kao sliku Božju. K tome  usavršavajući se uzdiže se vertikalno k Bogu kao počelu i utočištu svega. Znanost bi se u potpunosti trebala oslanjati na vjeru po kojoj je jedino moguće nadići granicu ljudskih sposobnosti i prodrijeti u prostor transcedentnog, onog  čega čovjekova ogranična spoznaja ne može sagledati. Čovjeku je bez vjere jednostavno nemoguće razumjeti svu tu problematiku koja ga svakodnevno okružuje, jednostavno bez vjere ne može sa sigurnošću tvrditi ništa. 

Zaključak je samo jedan. Kao što je čovjekova agresivnost simptom pomanjkanja ljubavi, odnosno vapaj za ljubavlju i sigurnošću, tako se i ovakovo nazadno vladanje svijeta može se isčitati kao vapaj za spasenjem. Spasenje koje je prorekla nepogrešiva svetopisamska Riječ, potvrđena kroz ljudsku povijest. Ona nas u svemu upućuje na Isusa Krista onoga komu je jedino moguće istinsko spasenje, spasenje po poniznosti, ... u spoznaji vlastitih slabosti. Po odlikama koje su resile Krista, u svemu privrženog Očevoj volji, odlike koje su bile njegov, ali i naš put. Sva druga “spasenja” su samo privid i zabluda uronjeni u trajanje pojedinačnog života.  Logos svega je Riječ po kojoj se objavio i utjelovio Onaj koji je prva i poslednja istina, posljednji cilj svih ljudskih istrašivanja – Alfa i Omega. Sve ostale istine su prolazne, pa i vrijede sam za taj dati trenutak dok ih ne nadiđu druge spoznaje s malo širim horizontima. Povjest ljudskog razvoja je pokazala unatoč svim istinama: filozofije, sociologije, biologije, kemije, fizike psihologije i drugih  ljudskih prolaznih istina da čovjek nije umiren i ne može biti zadovoljan sve dotle dok ne dokuči upravo tu Istinu nad svim istinama. Tek tada čovjek zadobije pravi smiraj u duši, njegov život ima puni svoj smisao i vrijednost.

Opširnije:Čovjek i znanost

Da li živimo u zabludi?

Pronalazak kumira bio je početak bluda, i njihovo je otkriće izopćilo život. ...

to postade zamka životu: robujući nesreći ili nasilju vladarskom, ljudi su neizrecivo ime Božje prenijeli na kamenje i na drvlje( Mudr 14, 12.21).

Tijekom  svih  ovih  stoljeća jasno se  pokazala  čovjekova  nesposobnost  da  prepozna   vlastito lice i  da uspostavi  kontakt sa  stvarnošću u kojoj živi, jer se Boga isključuje kao izvor i zakon te stvarnosti.  Stvarnost i  supstrat  čovjekove samosvijesti postaju nerazumljivi, ostaju na periferiji, na horizontu kao  apstrakcija. Kao što je čovjekov duh stvarnost, dakle subjekt tako je i Zli duh subjekt kojega se ne smije zanemariti, a kamoli zanijekati. Zli djeluje u Crkvi izvana preko komunizma, ateizma, kapitalizma i slobodnog zidarstva. Njihovim posredstvom Sotona stalno nastoji razbiti Crkveno zdanje. Iznutra nastoji razoriti Crkvu posredstvom napretka, sve modernijim tehnikma i tehnologijama, modernizmima ... što rađa krizu vjere (ufanja i ljubavi), pohlepu, oholost, podlost, zavist, lijenost, neodgo- vornost, flegmantnost, mržnju, i tisuću drugih zala.

Sotona – Zloduh je stvarnost, neprijatelj svega što je od Boga i što je u Bogu. Crkvu se sve više omalovažava i ponižava, sve ju se više ocrnjuje i stavlja na stub srama, sve više ismijava i muči. Zašto se to događa? Kako je moguće urušiti svete i moralne vrijednosti koje je njegovala kroz stoljeća? Oslabila je borbenost Crkve. Oslabio je osjećaj i svijest kod ljudi za potrebom vođenja zametnutog boja sve do kraja – do konačne pobjede, do ponovnog Isusovog povratka. Boj između Dobra i Zloga još uvijek traje, dapače, on već bukti punom silinom. Pred djelima Zloga ne smijemo zatvarati oči, ne smijemo vjerovati kako se nemamo protiv koga boriti. Ne smijemo klonuti dok težimo svojim dobrim djelima prodrijeti u nebo, dok težimo nadići svoju materijalističku stvarnost – ne smijemo klonuti i potpasti pod utjecaj neke od brojnih utopija što kao ričući lav žele proždrijeti svaku osobu..  Jahve –  “Gospodin nad vojskama“, koji je jučer, danas i sutra – vječan – bezuvjetno ljubeći želi spasiti svakog pojedinca, pogotovo one izgubljene ovce su mu najdraže. Radost Neba veća je zbog obraćenja jednog grešnika nego zbog 99 pravednika, veli Sveto pismo. Pastiri su danas  pogotovo pozvani na budnost i revnost. Posebice oni moraju paziti da se ne dogodi, kako kaže ratnička “mudrost“:  „potkupi ili udari pastira raspršit će se stado“.

Kada bi si mogli predočiti samo tračak paklene vječnosti u koju nas, podmuklim zabludama, gura sotona – shvatili bi da ... vrijedi biti pravedan usred nepravedna svijeta, svim svojim silama težiti za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju ..., vrijedi ljubiti Boga  i ljude i vrijedi ustrajno vjerovati Bogu koji ne vara (usp. 1Tim 6,11-16). Na svu sreću, još uvijek postoje savjesni ljudi, predani trojedinome Bogu i Majci Božjoj svim svojim bićem. Njihova vjera, ufanje i ljubav koju primiše otajstveno, jamči im konačnu pobjedu dobra nad zlim, jer dobar je onaj zasad čije sjeme potječe iz Božjih njedara. Naum Zmijskog Kralja bijaše osujećen već u samim prapočecima odmah nakon prve prevare kada Bog reče Zmiji: „Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu“ (Post 3,15).

Sin Čovječiji to potvrdi na križu, pokazavši malenima put u vječnost, razbivši tako okove smrti, okove zabluda kako se smrću sve završava. Uskrsli Isus je jedini istinski i pravi Put k Ocu u Kraljevstvo što ga pripravi za sluge svoje. Prije svoga Uskrsnuća ustanovi Isus svoju Crkvu i predade je svojim slugama, svojim odabranicima. Oni se pak obukoše u božansko, kraljevsko i svećeničko dostojanstvo da pronose sliku novog života u smislu Radosne vijesti do na kraj svijeta, do svakog pojedinca. Postavi ih da budu njegovi najbliži suradnici i suotkupitelji u Božjem ostvarenju otajstva Otkupljenja i da ravnaju Crkvom po načelno uređenim pravilima ravnanja velikom ljudskom obitelji, kao savršene zajednice u kojoj se susreće, prožima se i sjedinjuje ljudsko i božansko. Isusova Crkva se izdiže iznad  drugih oblika društvenog zajedništva po svojoj otajstvenoj naravi, dostojanstvom i svetošću, kao postojano određenje da vodi putem otajstvenih istina, putem vječnog spasenja izravno u domovinu Kraljevstva Božjeg. Ta ista Kristova Crkva, iako dobrano sekularizirana kako izvana tako i iznutra, ne gubi na svojoj snazi propovijedanja Istine i Riječi Božje, odnosno da svjedoči stalnu nazočnost živoga Boga - Oca, Sina i Duha Svetoga.

Demoni su nadnaravna  zla bića – stvorenja; odnosno nečisti duhovi izuzetno sposobni da, uglavnom negativno, utječu na ljudski život i njegovu kreativnost. Sveto Pismo nam tumači da se pod pojmom demona misli na Anđele što se pobuniše protiv Boga svoga Stvoritelja; vođeni Luciferom - Sotonom - Belzebubom -Vragom - Svjetlonošom, moćnim stvorenjem, što se uzoholi poradi moći i sjaja svojega, pobuni se protiv Boga, htijući biti kao Bog. Međutim, biješe pobijeđeni i zbačeni s „Nebeskog  svoda“ pred Bogu odanim Anđelima, a pod vodstvom Anđela Mihaela. Nečisti duhovi se koriste svim mogućim sredstvima da varaju ljude, s ciljem da zarobe njihove duše, ono najbitnije u njima ono što je neraspadivo, neprolazno - vječno. Sebe taje, prikrivaju se pod plaštem, za ljude prihvatljivih moralnih i etičkih vrednota, a Boga ljudima prikazuju u  smislu principa i sile. A svoje sile i moći prezentira tako kao da su to Božje sile, kao da iza svega što oni – demoni čine, stoji osobno Božja volja i njegova moć.

Na kraju sve što čine biva naopako oponašanje Boga, samo svetogrđe, izrugivanje svim onim vrednotama na kojima se temelji život Crkve, a to su Sveta Misa, Sakramenti, djela milosrđa, pokora, post, molitva. Ne poznaju slobodu, nego samo zarobljavanje duša preko sitnih zabluda do najperfidnije razrađenih sustava zavođenja i obmanjivanja. Ponekada znaju prividno izliječiti neke tjelesne bolesti ili pak načiniti nekakvo “čudo“ nebi li tako zadobili čovjekovu vjeru, po kojoj čovjek predaje svoju dušu Zloduhu. Tada Zloduh, u njemu povoljan trenutak i na njemu svojstven način, još više ugrozi život te osobe, tako da još više oboli, čak završi i na psihijatriji ili si pak oduzme život.

Duhovna narav Sotone nije ista kao ljudska narav, a i duhovi su različiti; jer je čovjek sinteza duha, duše tijela, a Sotona je samo (zli) duh. Zato su zlodusi, posjedujući moć vladanja nad materijom, u većoj nadmoći u usporeedbi sa ljudskom naravi. To treba priznati svejedno što će mnogi reći, kako je to naivno shvaćanje. Tim više, treba javno priznati vlastitu slabost i nadmoć zloduha, kojih je strahovito veliki broj, što posvuda vrve svojim podlim opačinama. Nipošto ih se ne smije tajiti, nego treba razotkriti, kako nebi postali njihovim slatkim plijenom. Ne biti svjestan njegove drskog neprijateljstva znači ne tražitii, ne brinuti se za sredstva kojima se možemo braniti.

Sotona ohrabren ljudskom nemarnošću, a budući da je po svojoj naravi jači i sposobniji od ljudske naravi, služeći se tom svojom nadmoći, biva sve smioniji i drskiji, napadajući podmuklo zabluđene žrtve, navodi ih na zlo, prethodno obećavajući ono što je u skladu sa ljudskim požudama (“neprimjetnim grijesima”).  Zabluđivanje ljudi je poslastica Zloga. Smisao svih materijalističkih nastojanja nije ništa drugo nego u materijalnom blagostanju, traženju sigurnosti, reda, mira i sreće, koji se uvijek na kraju pokažu kao promašena investicija, razočarenje, bijes i okrivljivanje svih i svega kao krivca za neželjeni položaj i beznađe, bijeg od stvarnosti, bijeg od samoga sebe, od vlasite savjesti po kojoj se svakodnevno nudi pravi Mir, Istina.  Istina je u biti drugo ime za Boga.

Zabluda nije isto što i neznanje. Ona je prije svega nevjera, prividna slika istine njeno zabacivanje, ona je neposluh što zasljepljuje, bludnja. Bluditi znači gubiti se sputa kojim nas je Bog naš upravio da idemo. Zabluda je hod stranputicom – hod u pogrešnom smijeru, zaslijepljeno idolopoklonstvo slabih i bolesnih duša, koje žele postati neovisne o Bogu, sebeljubni; zabluđeni prestaju surađivati s Bogom. To je tama ljudskog srca i ljudskog uma, tama koja zahvaća čovjeka usljed otuđivanja razuma od vjere – vjerskih istina i otajastava, oo Boga.  Zlu se, međutim, treba znati  svakodnevno i disciplinirano odupirati, moleći se, vjerujući, kreposno čineći dobra djela, biti vođen “idealima”, koji su transcedentni – nedokučivi, ali ipak snažni da vode u sigurno naprijed.

Ako naš život ne ravna Rječ Istine, ako ne žudimo za Istinom, ne stavljajući na prvo mjesto pokoru, molitvu, post, kreposan život i obraćenje, nego sanjarimo o svijetu kojim će vladati čovjekobog, onda lako ili sigurno padamo u zabludu, jer negiramo sve, sami sebe i ono najbitnije u sebi. Svodeći sve pa i sebe same na prostu materiju, meso i krv, tj. na sadašnjost koju bi htjeli rastegnuti u egocentričnu vječnost. Samo nepoznavanje Božanskih istina (Božjeg stvaranja, Otajstva utjelovljenja, smrti i uskrsnuća,...) dovoljan je razlog da čovjekov duh bude pogodnim prostorom Sotonina djelovanja. Sotona svoj pakleni zasad podmeće kao mamac (požudne stvari, ...) ljudima da pohlepno čeznu za njime, da ga njeguju i zalijevaju svojim trudom kako bi urodio plodovima kaosa i anarhije. Jednom kada nastane takvo stanje, sve onda teče samo po sebi, urušava se kao kula od karata.

Koliki su kršćani, unatoč tome da po sakramentima posjeduju nepojmljivo moćna nadprirodna sredstva - milosti spasonosnog života, ipak potpali ovako strašnom stanju kaosa, slijeposti i bijedne putenosti? Koliko je samo uvreda, mržnje, sukoba i ubojstava proizišlo iz tog kaosa. Da sve bude još gore uvijek, čovjek svoje zločestoće (grijehe) pravda zlima (grijesma) drugih, koji, kao navode (“sile“) na grijeh. Tako i zavist kao pojavnost u društvenim odnosima, kao odraz negativnih emocija koje proizilaze iz odnosa našega JA spram drugih osoba. Zavist se javlja onda kada druga osoba posjeduje nešto što JA isto tako želim, za čime žudim, posebice ako se radi o nekom raritetu. Ako se pritome radi o nečemu što je osoba stekla na “nepošten” način, bez osobnih zasluga, onda je zavist još izražajnija. Osobe kojima zavidimo, uglavnom zauzimaju središnje mjesto u našem životu. Stoga mi možemo zavidjeti (isto tako i mrziti) samo one osobe koje su nam psihološki bliske i kada igraju središnju ulogu u našem životnom prostoru. Čovjek sklon padovima lako zaboravi da nikakvo zlo djelo pa ni pomisao na to nema svoga opravdanja.

Iako je Zabluda pobijeđena na Križu, ona i dalje djeluje među grešnicima koji su istodobno i zavodnici i oni koji su zavedeni. Zabluđivanje je otpočelo onog trenutka kada je Eva poslušala Zmiju. Unatoč tome broj duša iskupljenih Patnjom na Križu nesmiljenom brzinom zastrašujuće raste i već klizi cestom modernizma izravno u pakao. Oni i ne vide kroz sljepilo svoga bezboštva, da je čas čišćenja na pomolu. Oholost u dinamici zabluđujuće poslovnosti izaziva prerzir na sve što je Božje, na molitvu, ... zamračuje duh, slabi volju  i odvraća od Boga, zabluđje ponudom dobara svijeta, tjelesnim prohtjevima, ugodama, putenosti i moralnom pokvarenošću kao suvremenim načinom zabavljanja

Bilo je to sjeme Istočnog (Iskonskog) grijeha što razmili svoje korijenje,osim na BDM i Isusa, na sve ljude do dana današnjeg. Promislimo kako bi se Adam i Eva rado vratili u Edenski vrt iz kojeg ih protjera Bog. Kako su se osjećali u beznađu “novoga”, gdje trebaju da sami skrbe za sebe i za svoj podmladak, svoju sigurnost, i.t.d. Taj isti “bijeg” prati i današnjeg čovjeka, kojiao da se plaši susreta sa samim sobom, valjda radi svoje oholosti i požude za uzvišenim stanjem ugodnosti i komoditeta, radi varljive sigurnosti koju mu nude sofisticirani tehnički standardi. Kao da se plaši spoznaje svojih manjkavosti i slabosti, svojih padova i grijeha. Malešni čovječuljak oslanjajući se na svoja jadna znanstvena i tehnička dostignuća uzoholjuje se proturiječiti, konkurirati Bogu, provocirati njegovu srdžbu, nebi li tako uništio svijet. U svojoj kratkovidnosti zaboravlja da je Bog, Nebeski Otac sama Ljubav sušta suprotnost Zlu, pa i kada kažnjava onda to čini da nas ukori ili upozori radi našega dobra, radi našega spasenja.

Unatoč svemu, nepotreban je strah onima koji su se predali u ruke dobrog Kormilara, jer on pozna sve ne/prilike koje nam stoje na životnom putu i za sve brine, osigurao nam je mnoštvo “oružja”, koje nam stoji na raspolaganju – Sakramenti, molitva, poniznost, anđeli čuvari, a prije svega nebeska Majka, utočište vjernih, zagovorateljica onih koji radi svojega grijeha molenjen zagovor kod Sina i Oca, da ih očiste i obnove u nove produhovljene duše. Zatim misterij Euharistijskog otkupljenja, njegova Patnja i Smrt, što nas podsjeća na Isusovu borbu protiv Zloduha, žrtvujući se na križu.  Poniznost, siromaštvo, kreposti i ljubav su način; odnosno pobjednički put kojim se svladavaju sile tame i pakla. Nad svim pakostima Zloga visoko se izdiže Križ, kao sinonim pobjede Ljubavi nad mržnjom, Istine nad laži, Pravde nad nepravdom, Mira nad neredom,... Živjeti u istini znači biti u sukobu sa svijetom, odnosno sa zlom koje danas dominira u svijetu. Isusova Patnja se nastavila u njegovom Mističnom Tijelu, u trpljenju svetaca u živim otkucajima onih srdaca što kreposno žive Isusa Pobjednika, komu je sva slava u vijeke vjekova – Amen

Opširnije:Da li živimo u zabludi?

Kuda ideš čovječe? Što je to u čovjeku što on naziva svoje ja?

Quo  vadis homine?

U istini se čovjek nanovo rađa. Ne bježi od nje, i nikada joj ne okreći leđa;kakva god da jest ona uvijek oslobađa.

Između Neba i Zemlje ima mnogo stvari za koje naša školska mudrost nezna.

(Hamlet)

Tražeći istinu o sebi, drugome i svijetu, čovjek neminovno nailazi na Boga – Ljubav, koji se kao čovjek darova ljudima za njihovo osobno spasenje, kao dobri Samaritanac, kao čovjekov suputnik i to na najkonkretniji način, najbliži čovjekovoj spoznaji, odnosno najnaravnijim željama ljudskog srca i razuma. Bog se čovjeku nudi kao nepogrešivi Put i Istina (što uvijek oslobađa) po kojima koracamo do Misterija, prepoznavajući svoje vlastito lice i svju pripadnost Ocu kao njegova stvorenja.

Egzistencijalna pitanja vezana uz vlastito JA su prvi pravi korak u traženju istine, ali i otkriću stvarnih dimenzija vlastitog bitka – osobnog JA. Čovjek nastoji spoznati smisao vlastitog života - egzistencije i svoje intelektualne ograničenosti kao i ograničenosti u vremenu i prostoru u odnosu na neograničeni trancedentni Misterij – Boga koji se javlja negdje duboko u nama, kao netko koji živi s nama naš život, koji izranja iz dubine naše egzistencije u svim pojedinostima života. Bog je vječna sveprisutnost u sunčevom sjaju, u tiloj noći, u burnoj grmljavini, Bog je i u prelijepom cvijetu, u jutarnjoj rosi, Bog je kod rođenja, kroz život i u smrti, Bog je svagda i svugdje.  Nezaobilazna je spoznaja da Bog nije nikakav plod ljudske mašte, mudrosti iliti filozofskog razmišljanja, nego da je on Gospodar, Stvoritelj, posrednik i gospodar ljudske povijesti, onaj koji određuje egzistenciju svega svijeta i svakog pojedinca - kroz svoje samootkrivanje po Abrahamu, Jakovu, Izaku, Mojsiju, ... , prorocima, kroz Objavu po vlastitom Sinu – Isusu Kristu.


Prostor koji nas okružuje prepun je tvari koje naš kontigentni ljudski organizam nije u stanju svjesno realizirati, kojeg ne vidimo, a svjesni smo njegova postojanja. Ili pak, ako iz određene udaljenosti posmatramo vozilo koje se kreće, onda vjerujemo da njime upravlja čovjek – vozač iako ga iz te udaljenosti ne razaznajemo u vozilu. Jednostavno znamo da vozilom treba netko upravljati da bi se ono pokretalo. Dakle mi vjerujemo u stvari i ljude što je svojstveno prirodnoj razini ljudskog shvaćanja. Neizbježno se suočavamo s činjenicom da postoji nešto iako se ne može predočiti, što ne možemo shvatiti.  I to zavrjeđuje dužno poštovanje jer čovjek vjeruje i u njegovu postojanost. To nazivamo vjerom u objavu u nešto nevidljivo što se kao postojano potvrđuje činom. Vjetar prepoznajemo po njihanju grana, glazbenika po zvuku glazbala, svjetlo po refleksiji itd. Vjera je iskonska ljudska potreba koja se izražava u smislu vjere u stvari i vjere u čovjeka, te konačno kao vjera u Boga. Vidno je kako čovjeka prožimlje njemu svojstvena  prirodna vjera kao i ona objavljena. 

Atom kao osnovna čestica materije svemir je u malom s točno određenom težinom elektrona koji je 1839 puta manji od neutrona, a on je pak približno jednak veličini protona. Taj savršeni odnos funkcioniranja unutar atoma ukazuje na jednako savršen plan po kojemu je jedino moguće povezivanje atoma u molekule tvoreći tako materiju koja nas okružuje i čini ovaj svijet vidljivim, materijalno postojanim. Gdje je čovjekovo savršensvo koje si s ponosom pripisuje u odnosu na taj mali svemir kojeg zovemo atom? Krije li se stvarnost samo iza onoga što se može shvatiti, što se može pretpostaviti? Što nastojimo opravdati našim spekulacijama? Svjetlost je zanimljiv slučaj ljudske spekulativne sklonosti. Za nju se tvrdi kako je ona pojava valnog prijenosa materije. Međutim, sasma je razumljivo kako svjetlost postaje vidljiva tek kada odsijava, kada se reflektira od druge predmete ili materijalne partikule u zračnom prostoru.  Što je vjetar, kako ga vidimo? Što su to zvučni i drugi valovi? Što je to elektricitet, što je to energija?


Antropolog Max Scheler (1874. - 1928.) razmišljajući o transcedentno – psihološkim tj. metafizičkim osnovima na kojima počiva čovjekov bitak, uviđa da su pneumatološke vrednote nosi-telji onog vječnog u čovjeku, dakle s onu stranu čovjekova svijeta egzistira neki oblik “nadsvijeta”. Čovjek ne može razumjeti tu višu instancu postojanja iz vlastite perspektive svijeta. Kao što dijete u utrobi majke nema viziju svijeta izvan utrobe osim što može samo naslućivati. Ili pak životinje koje dresiramo da nam služe iz svoje, niže razine nemogu znati radi čega to čine i kakav plan s njima ima njihov vlasnik. Uzdizanje u više instance kojima je cilj ostvarenje vječnih vrednota moguć je jedino putem vjere. Na ova razmišljanja nadovezao se i ruski ontolog Nicolai Hartmann (1882.-1950.) razlučivši distinktivne (razdvojive) slojeve čovjekova bitka kao što su tjelesno, duševno i duhovno i pripisao svakoj od tih razina odgovarajuću znanstvenu granu. Čovjeka se može bolje spoznati tek kada ga promatramo kroz prizmu zasebnih razina koje čovjeka kao takve čine cjelovitim. Ako zanemarimo bilo koju razinu čovjekova bitka nauštb druge, utoliko smo ga oskrvnuli kao cjelinu. A čini se da je ono nevidljivo u čovjeku mnogo značajnije od materijalnog i vidnog.


Što je to bitni čovjekov sadržaj, njegov bitak, postojanje, njegova egzistencija?

Što je to u čovjeku što on naziva  “ JA”


Čovjek se postavlja glavnim akterom povjesnih demijurških težnji, čeznući za moćima Stvoritelja, za apsolutnim iako je kao biće determiniran, tj. podložan uvjetima, bilo da je riječ o biološkim, psihološkim ili sociološkim uvjetima, te u tom smislu i ne može biti slobodan. Viktor E. Frankl jasno ukazuje na činjenicu da čovjek nije slobodan od uvjeta. Uopće nije slobodan od nečega, već je slobodan za nešto, što će reći  nije slobodan za zauzimanje stava prema svim tim uvjetima. Dok je čovjekov duh u isto vrijeme slobodan unatoč biopsihološkim ovisnostima. Kako čovjeku pomoći da se može osloniti na snagu vlastitog duha kojeg se ničim nemože ograničiti osim ako čovjek sam prihvaća ograničenja kao takva? Ako govorimo o duhu koji se krije u životu općenito, o višim instancama funkcioniranja stvari koje prožimlju naš svijet materije držeći sve u savršenom međuodnosu pokretljivosti i trajanja, uočavamo kako je na djelu “viša inteligencija” koja sve drži pod savršenom kontrolom i redom. Gdje je izvor mislima i inteligenciji kao promotorima sveukupnog ljudskog napretka i razvoja? Što je to ljudska savjest? Kakve su naše pretpostavke o našem duhovno – egzistencijalnom zdanju?


O čovjeku se tako puno govori, a tako malo zna. Pravu sliku čovjeka vidimo u osobi Krista, u kojoj se Bog objavio kao čovjek, a pri tome je i nadalje ostao Bog. Slika čovjeka objavljena u Kristu je jedina prava slika čovjeka koji je ostao usko povezan s Bogom – Ocem i Gospodarem, besprijekoro Mu vjerovao i u svemu prihvaćao Njegovu volju. Bog se čovjeku objavljuje na najrazličitije načine. Jednom kao vodič ili pak kao prorok, pa onda kao onaj koji nas uči, kao naš suputnik i prijatelj duboko zainteresiran za ljudsku sudbinu. U isto vrijeme kao onaj koji nas razumije, ljubi i tješi, pa čak i kao onaj koji za nas umire – koji nas otkupljuje i spašava. Bog nam se objavljuje kao onaj koji nas nadahnjuje, produhovnjuje, čini nas duhovitim, ispunjenim duhom. Po tom istom Duhu i naš život ima smisla. Vjera je dakle potpuno predanje onomu u koga se ima potpuno povjerenje, koga se iznad svega voli, za kojega se ne žali žrtvovati i vlastiti život. Bog nam se dakle neprikosnoveno objavljuje po znakovima i riječima, po djelima i gestama, a najprirodnije našem shvaćanju  po svojemu Sinu - Isusu iz Nazareta. Bog nas svakodnevno miluje jutarnjim buđenjem, prekrasnim cvijetnim mirisima živahnog proljeća, svud oko nas mami nas čudom života u prirodi svud oko nas.  

Je li i tvoja slika kao čovjeka sadržana u slici Boga – Isusa Nazarećanina?

Čezne li i tvoja duša za stvarnom spoznajom vlastitog bitka i njegovim  i zvorištem?


Čezne i te kako,  jer sve duše čeznu za tom spoznajom!


... navješćujemo mudrost Božju ... Nju nije shvatio ni jedan od knezova ovoga svijeta.

Jer da su je shvatili, nebi Gospodina slave razapeli ( 1 Kor 2, 7 - 8).

Opširnije:Kuda ideš čovječe? Što je to u čovjeku što on naziva svoje ja?

Čovjek i njegova egzistencija?

mico_gasicTko je čovjek uopće, što je to njegova egzistencija? Kako odgonetnuti smisao nečega ako u dovoljnoj mjeri ne poznajemo njegovu osnovnu bit? Mnoga su pitanja što svakodnevno muče čovječanstvo. Prije svega zato, jer se kod traženja odgovora oslanjaju na krive postavke. Sve se pokušava prirodnoznanstveno dokazati gledajući kroz prizmu empirijskih i biofizičkih zakonitosti. Empirijski pristup je, međutim, neprimjeren za područje duha koji ne podliježe zakonima materije. Znanost ga, prema poimanju da se uvijek radi samo o duševnom, nastoji smjestiti negdje u područje psihičkog, zbijajući pri tome nerazumljive formulacije koje katkad ni sami ne razumiju. Govor o duhovnoj dimenziji smatraju neznanstvenim  čak i nazadnim.

Opširnije:Čovjek i njegova egzistencija?