Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Pon12182017

Last updateUto, 10 Ruj 2024 5pm

mico gasicSvijet je zahvaćen sve snažnijim procesom sekularizacije. Ljude se na sve moguće načine zavodi na stranputicu, u svijet bez Boga. Današnje se kršćanstvo izvana čini potpunim, daje izgled pravog života, ali religija vanjštine koja je iznutra prazna ne daje život. Kršćanstvo modernog svijeta je lažno, bez jasnog i iskrenog odnosa s Bogom i Isusom Kristom. U čovjekovoj duši se sve više nazire praznina koja ga na neopisiv način razdire i guši. Koči ga, veže i gura u ponor bez dna.

Želja da se bolje prepozna činjenično stanje i shvati kako bol i patnja nemaju zadnju riječ razlog je pisanju ovih članaka i baš ovakvih tema. Upravo tematika ovih stranica ide ususret toj nasušnoj ljudskoj potrebi, da svoj istinski smiraj nađe u Bogu koji ima rješenje za svako naše pitanje, odgovor na svaku našu nepoznanicu, lijek za svaku našu bol i muku i patnju. Ovo je govor jednoga u nizu mnogih iskustava Boga koji liječi, spašava i ostvaruje svoj otkupiteljski pohod u životu svakoga pojedinca koji uzvjeruje i prihvati Krista za svoj osobni put i život, po onoj Pavlovoj: " Umirem svijetu da bih živio Kristu".

Rubriku Bog liječi i spašava uređuje Mićo Gašić, evangelizator

Želite li gosp. Gašića osobno pitati ili mu uputiti sugestiju učinite to klikom ovdje

Tko upravlja Svijetom?

“Gdjegod Bog podigne svoju Crkvu, đavao do nje razapne svoj šator”.


(bavarska poslovica)

Posljednja dva stoljeća na poseban način su označeni snažnim utjecajem sila tame što izviru iz centara Humanističkih religija – pogleda na čovječanstvo koji se oslanja na ljudski razum, obožavanje čovjeka i njegova uma: Masonerije, Iluminata, New Agea – Novog doba i raznih sekti koji nedvojbeno imaju Lucifera za boga. Centri poput Masonske lože podupiru širenje Rock-glazbe, droge, raznoraznih negativnih i amoralnih sadržaja, posredstvom globalizacije agresivnih masmedija osmišljavaju planove za nove ratove, stradanja, itd. Papa Lav XIII u svojoj enciklici „Humanum Genus“ za masoneriju nedvojbeno kaže: „Njihov krajnji cilj jest, naime, zbacivanje cjelokupnog religioznog i političkog poretka svijeta koji je proizvelo kršćansko učenje i zamjena novim stanjem stvari, prema njihovim idejama, gdje će temelji i zakoni biti izvedeni iz pukog naturalizma“.

Dakle, kršćanska načela na kojima je počivao stari svjetski poredak treba maknuti u korist humanističkih načela novog svjetskog poretka. Suvremeni učenik manihejstva E. Cioran tvrdi da je isključivi gospodar i legitimni vladar svijeta, pa čak i stvoritelj nitko drugi nego Sotona – Lucifer. Cioran predviđa da će koncem ovog stoljeća završiti era Petrovih nasljednika, što je za onoga koji vjeruje u Riječ nemoguće (Otkrivenje – svetog Ivana Evanđeliste), jer će sveti Oci dočekati ponovni Isusov dolazak u svjetlu i sjaju novog Jeruzalema sa slavom nebeskog Oca. Njegova tvrdnja je ujedno i baza Antikristova projekta uspostave osobne vlasti nad ovim svijetom i jadnim podanicima bijede i plača.


Sunce, izvor svjetlosti, za Svjetlonošu je od posebne važnosti kao izvor svih obmana u želji da sebe prikaže svjetlom ovoga svijeta, kojemu se svi trebaju klanjati. Još su drevni ljudi obožavali Sunce kao izvor svjetlosti, kao izvor spoznaje. Vjerovali su kako se kao orlovi mogu vinuti prema njemu, uronuti u njega te prosvijetljeni i sami postati svjetlom. Odnosno istinu svesti na razinu ljudskog uma. Tada čovjekov um postaje njegova osobna religija kojoj se on divi i klanja. Humanisti, bilo da djeluju unutar framasona (slobodnog zidarstva), Novog doba, teozofskog društva ili nekog drugog Antikristovskog pokreta, žele pod svaku cijenu izdvojiti (izolirati) ljudski um od vjere. U tom bi slučaju čovjek, kao takav, mogao samostalno izgrađivati moralna gledišta na temelju svoje slobodne volje, mogao bi se do te mjere prosvjetliti, razvijajući paranormalne (latentne) sposobnosti, da bi postigao razinu božanskih mudrosti (teozofija).

Novi svjetski poredak - Poredak je Antikrista kojom rukovodi krovna organizacija ovosvjetske prohibicije zla i lažnog morala  “Komitet 300” sa svojim podorganizacijama Kraljevskog instituta za međunarodne odnose, Tavistok institut za ljudske odnose, Rimski klub, NATO, Tajna društva (Masonerija, Iluminati, itd.), Rodes/Milner grupa, Okrugli stol, Ujedinjeni narodi, CIA, Mossad, MI-6 obavještajna služba i niz drugih organizacija koje djeluju iz sjene ali planski, koordinirano i jako moćno. Komitet 300 ili  „Hijerarhija“ – hram mudrosti u kojem borave istinski vladari svijeta, kako ih je nazvala Alice Bailay predvodnica New age pokreta, na svojoj ne-savjesti nose Francusku i Boljševičku revoluciju, Prvi i Drugi svjetski rat, Kashmir, Koreju, Filipine, Vijetnam, Salvador, Južnu Afriku, Bliski Istok, Afganistan, Zaljevski rat, Rat na prostorima bivše Jugoslavije, ratovi na prostoru bivšeg SSSR-a i mnoga druga stradanja, i to skoro svi slučajevi su se događali po principu  Casus belli (oficijelni povodi nemaju ništa zajedničko sa stvarnim uzrocima).

To što nam se danas nudi na pozornici javnog života manje ili više podsjeća na kolorit paklene tame prožete svetlošću sumporna plamena, sve je mistično, začarano i sivo, blijedo i iznoreno, isprazno i predinamično. Sve se predstavlja glamurno, a ipak jadno i bijedno. Čovjekovo je srce pohlepno i oholo, a čini se tako prefinjeno i blago. Bludnost odzvanja u svakoj pjesmi i na svakoj stranici bilo koje novine, a sve se doima kao da je čisto i nevino. Naša  „Suzna dolina“ doima se sve više kao neprestana maškarada u kojoj je najviše vukova u ovčijem runu što vještim pretvaranjem prizivlju pozornost na sebe i svoju blagonaklonost radostima i veselju do ludila. Jedno od podlih ludila “modernog“ vremena je ismijavanje Euharistijskog slavlja, kojeg sotonisti, slaveći “crne mise” – okultne rituale, oskvrnjuju na najperverzniji način. Naime, na “oltaru” leži potpuno naga žena u čije se intimne dijelove tijela stavlja posvećena (na katoličkoj misi) hostija, da bi se na kraju te sotonističke parodije na njoj vršile seksualne orgije. U slučaju da kod tog ogavnog akta ta žena zatrudni, to dijete se kridom rodi i prinosi kao žrtva đavlu na tim misama. Vrhunac “crnih misa” je svakako “pričest” – kod koje se pije krv žrtvovane životinje, ili “po mogućnosti” djeteta, s kojom se pomiješaju posvećene hostije.

Igra oko Novog svjetskog poretka poprima ozboljne planske i organizacijske okvire već polovicom XVIII stoljeća kada je, sveučilišni profesor, Adam Weishaupt 1. svibnja 1776. godine osnovao udrugu poznatu pod imenom iluminati (prosvijetljeni), a po nalogu obitelji Rothschilda iz Bavarske da pripremi precizan i opširan plan o vladanju svijetom – uspostavu jedinstvene svjetske vlade. Za ostvarenja tog cilja se ne biraju sredstva. U rad tog Društva uključeni su brojni književnici, znanstvenici, gospodarstvenici, političari, profesori itd. U sve pore društvenog života su infiltrirani i moćno djeluju u svim strukturama vlasti, sudstva, novinstva, na sveučilištima i drugim učilištima. Kontrola novinstva (medija danas) je temeljni dio Weishauptovog plana, kako je on rekao: „Kontrolirajte kanale informacija, imat ćete kontrolu  nad ljudskim umovima i sve što to sa sobom povlači. Uistinu smo svjedoci koliko su moćni mediji pogotovo televizija koja nemilosrdno šiba dušu slaveći blud i preljub, lukavo podvaljujući najogavnija zla pod dobro – po logici humanističkog morala, kako je to rekao lik iz djela F. M. Dostojevskog: „Ako Boga nema, sve je dopušteno“.  Naime humanizam bi trebao biti nova vjera čovjekoboga, koja mijenja „staru vjeru“ u Trojedinoga Boga, Oca cijelog čovječanstva. Trebalo bi nastupiti obožavanje čovjeka i njegova uma.

Opširnije:Tko upravlja Svijetom?

Svijet – poredak logosa ili kaosa

Dinamika današnjeg živućeg svijeta, sa svim slavopojnim sjajem i bogatstvom sve češće prelazi preko granice podnošljivog. Polarizacija i moralno srozavanje društva sve su očitiji. Društvo posrće kao da je opijeno zanosom vlastitih dostignuća. Na jednoj strani ljudi umiru od gladi usljed neimaštine, ratova i drugih oblika stradavanja, druge pak ta ista bijeda i jad udružuje u preneraženi oblik cinizma koji poznaje samo provod, uživanje, naslade, oholost ... Sve to je okrunjeno demokracijom, kulturom i humanizmom kao moralnim plaštem civiliziranog pogleda na život. Dok se jedni zabavljaju na najrazličitije načine, rasipajući svoj novac na sve ono što taži žeđ njihovih naslada, tražeći sreću u luksuzu i glamurnom društvu. Drugi pak jedva preživljavaju, bez skloništa i sredstava da si priušte pristojniji život. Zadovoljni su da se mogu skloniti makar i u „Betlehemskoj štalici“, u kojoj se, ne slučajno, rodio i sam Bog koji u osobi Isusa Krista donosi novo svjetlo, novu nadu i novo obećanje Oca nebeskog – spasenje.



Polovicom osasmnaestog stoljeća započinje nova era u europskoj povijesti, era duhovnog posrtanja i naginjanja novom moralu po mjeri čovjekove sebičnosti i zadovoljavanja čisto nagonskih potreba. Europa sustavno gazi po svemu što ju je činilo Europom, gazi po svemu što je bilo njeno temeljno obilježje. Od tada pa do danas, vjera u trojedinog Boga, ćudoređe. Duhovne vrijednosti, moral i etika što je određivalo povijest, kulturu i sveukupni razvoj europskih naroda, biva sustavno potiskivano iz srdaca onih koji su se nekoć dičili svojom pripadnošću i vjerom Kristu Isusu.   Sve se to događa/lo pod maskom čovjekoljublja i humanizma, šireći se diljem svijeta pod izlikom borbe za ljudska, klasna, rasna iliti neka druga prava. Sve ima samo jedno za cilj, urušiti čovječanstvo iznutra, što više ga uvući u stanje grijeha, mržnje, otpada od Boga, ... prihvaćanja Zloga za vođu uz opravdanje kako imamo pravo ugoditi sebi i svojim prohtjevima.



Jedan od onih u nizu koji se zalagao za ustrojavanje svijeta po načelu ljudske samodopadljivosti bio je njemački filozof i učitelj velikih svjetskih komunističkih revolucionara Friedrich Nietsche (1844 – 1900) – prorok nihilizma kako se i sam nazvao. S velikim je zanosom naviještao tog novog čovjeka, koji više ne priznaje nikakvog Boga nad sobom - čovjeka oholog, bezobzirnog, nemilosrdnog, neumoljivog, ... navještao je čovjeka kao čisti produkt prirode čiji moral proizilazi iz nagona / instinkta, čovjeka komu je grijeh milosrđe. Za Nietschea, kao i za mnoge druge filozofe na prijelazu u 20. stoljeće dobro je definirano kao ono što se čovjeku sviđa. U tom kontekstu čovjek sam sebi postaje svrhom. Dakle, cilj opravdava sredstvo, pa si stoga čovjek sam treba kreirati svoj život. Nietsche je bio veliki protivnik Crkve i svega što ona propovijeda. Jednom je prigodom i potvrdio tu svoju osorost rekavši: „Prezirem kršćanstvo. Podižem protiv kršćanske Crkve najstrašniju optužbu koju je ijedan tužilac izrekao. Za mene je ona najveća pojmljiva pokvarenost.“ Jednom je prigodom  misleći na prohibiciju negativnih svjetskih naboja, a shodno njegovoj filozofskoj misli rekao i to: „Tko jednom želi nešto silno navijestiti svijetu, mora prethodno dugo šutjeti i meditirati. Tko jednom želi zapaliti munju, mora prethodno dugo biti kišonosni oblak koji će u sebi skupljati energiju da oplodi zemlju.“ 

Posljedice takvih gnostičkih krivoučenja osjećamo i dandanas, jer skupljena energija kišonosnog oblaka natapa zemlju od Istoka  do Zapada, od Sjevera pa do Juga mučninom svekolikih zala usredotočenih na živu Crkvu u kršćana. Svjedoci smo kako taj kišonosni oblak i danas napaja zemlju „octom i žuči“ kao nekoć usne Krista na križu. To se itekako oslikalo i na licu napaćene Crkve, posebno tijekom dvadestog stoljeća u kojem su na tisuće kršćana pod žezlom i čizmom komunističko  poganskih totalitarnih sustava mučenički položili svoje živote svjedočeći Istini i Pravdi. 

Nakon konačnog raspada europskih kraljevskih kuća tijekom ovoga stoljeća izrodiše se totalitarni režimi čiji korijeni sežu duboko u povijesti ljudskog roda. Beskrupulozni oblik današnjeg kapitalizma pod okriljem prividne demo(n)kracije i na temeljima privredne financijske moći, uzima sebi za pravo određivati svjetski poredak onakvim kako to odgovara moćničkim interesima, odnosno udovoljenju viših ciljeva. Danas kao nikada do sada te mračne sile kao ričući Zmaj sav zapjenušio, zapinje svim silama kako bi kršćanstvo zamijenio poganstvom, odnosno sotonizmima uvijenim u celofanu, kooptirajući najbezazlenije osobe, čestoput i one uvažene „dobre“ osobe – „lordove ...Carringtone, Owene,...?!“.  “Dobročinitelji“ vođeni zabludama, umišljaju sebi da čine dobro, ili sasma određeno s predumišljajem služe Antikristu kao emisari i sprovoditelji nj. „paklenog plana“. Sotona nije tvorac, pogotovo nije stvoritelj nego biće destrukcije i rušenja Božjega djela.

Opširnije:Svijet – poredak logosa ili kaosa

Bog skriven ljudskom razumu?

Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.“     (Post 2.7)

Bog se otkriva onima koji znaju ljubiti, a sakriva onima koji znaju samo razumjeti.

(Carrel)

Ljudski razum ne može ispravno odgovoriti na Božju skrovitost. Nesposobni smo dokazati postojanje Boga svojim znanstvenim dostignućima, pa čak ni svojim logičkim razmišljanjima. Da Bog postoji više su potvrde nego dokazi. Više je uvjerenje koje se preko čovjekove vjere prožimlje kao njegova stvarnost, odnosno kao najdublji sadržaj njegovog bitka. Bog čovjeka po njegovoj vjeri liječi. Očaj mijenja u nadu, poraz u pobjedu, depresiju u radost.

Vjernik kršćanin svoju vjeru temelji na Svetome Trojstvu – Ocu, Sinu i Duhu Svetome. Bog kao apsolutni Duh, silom Duha Svetoga stvara svijet, vodi i ravna povijest čovječanstva, nadahnjuje proroke i pisce svetopisamskih redaka. Po istom Duhu se utjelovio Sin Božji, po njegovoj sili Sin u svemu savršeno vrši Volju Očevu. Vjernik jednostavno živi u tom Duhu i sluša njegov glas u svome srcu. Bog nije nijem iako ne čujemo njegova glasa u fizičkom smislu. On nam se osobno otkriva u nama samima. Čujemo ga u našim srcima dok čitamo Sveto Pismo ili dok kroz molitvu komuniciramo i tražimo zajedništvo s Njime.

Biblija nije sastavljena ljudskom mudrosti koja je jednako toliko ograničena kao i sve druge ljudske sposobnosti, nego je pisana upravo kroz nadahnuće Duha Svetoga. Biblija potječe od mudrosti Božje. Stoga i ne čudi da je bez pogreške u svemu što tvrdi. Biblija je najautoritarniji govor Boga. Po Riječi jasno nas poučava o svemu bitnome. Iskazuje nam svoju  očinsku i spasiteljsku ljubav, zove nas k sebi. Po Riječi i molitvi stječemo najprisnije iskustvo njegove prisutnosti i njegove milosti. Bog u nama djeluje po svojemu Duhu, Duhu Svetome koji vodi, ravna našim srcem i našim razumom. Činjenica je da je Bog prapočetak svega, sve ima izvor u Bogu. Bog je u Duhu Svetome stvarao svijet i pripremao ga za čin otkupljenja i spasenja što se ostvarilo u Sinu. Isus je jednako tako djelovao po istom tom Duhu kojega možemo nazivati i Isusovim Duhom, odnosno bolje je reći Duhom Oca i Sina jer uistinu izlazi od Oca i Sina. Duh Sveti je punina ljubavi što povezuje Oca i Sina.

Vjetar puše gdje god hoće. Čuješ mu šum, ali ne znaš ni odakle dolazi ni kamo ide.

Tako je sa svakim koji je rođen od Duha.( Iv 3,8)

U Bogu pronalazimo mir, postajemo sposobni ljubiti Ga, ali i one oko sebe i sebe samoga. Bog nas po tom istom Duhu osposobljava suzbijati zlo u sebi i oko sebe. Duh Sveti je Sila Božja koja ruši zidove straha koji ljude goni u očaj, u besmisao, koji čovjeku podmeće predrasude i nepovjerenje prema drugima. Duh Sveti razbija okove mržnje koja je suprotnost ljubavi. Duh Sveti, Duh Ljubavi vodi u pobjedu jer je od Pobjednika i svaki koji se otvori Njegovu vodstvu sigurni je pobjednik, makar se ta pobjeda ostvarila prihvaćanjem neprihvatljivog i nerazumljivog pa čak i vlastitom smrću. Sveti Grgur Veliki opisujući dinamiku po kojoj se Duh Sveti svojim djelovanjem utiskuje u duše vjernika kaže: “Putem straha uzdižemo se do pobožnosti, od pobožnosti do znanja, znanjem stječemo jakost, jakošću savjet, savjetom napredujemo prema razumu i razumom prema mudrosti te nam je tako na koncu uzdizanja sedmostrukom milošu Duha otvoren pristup nebeskom životu.

Kako i na koji način je Duh Sveti uopće nazočan tu među nama, u nama i svugdje u prirodi?

Prije nego je završio svoj zemaljski pohod, Isus je obećao apostolima poslati Onoga koji će ih voditi sigurnim putem k Ocu i koji će ostati s njima sve do svršetka svijeta, do njegova ponovnog dolaska. Isus je pripravio rođenje Crkve. To se uistinu i dogodilo na pedesetnicu (pentekoste). Tada se na apostole i učenike izlila sila (darovi) Duha Svetoga koji je šumom s neba došao k njima (bez razlike na etničku, kulturnu i religioznu pripadnost) u obliku razdjeljenih plamenih jezika da ih snaži, nadahnjuje, vodi, poučava. Da nastavi  u Duhu ispunjavati sve ono o čemu je Sin govorio, a nadasve da ih osposobi svjedočiti za Isusa kojega je Bog učinio Gospodinom i Kristom. Duh Sveti je onaj koji treba da dovrši i izvrši svako posvećenje, tj. da pripravi cijelo čovječanstvo za njegov ponovni dolazak. Tako su ljudi postali Božji narod ispunjeni Božjim Duhom, dakle Mistično tijelo Kristovo - Crkva ...

Sve koje vodi Duh Božji sinovi su Božji...  Duh Sveti osposobljava čovjeka da mudro slijedi dobro, lijepo i istinito, da to ispravno smjesti u područje razuma. Da to, što prihvati kao dobro istinito i lijepo, prakticira u vlastitom životu i onda kada su u pitanju ozbiljne kušnje jakošću istoga Duha iznese na korist sebi i zajednici. Zahvaljujući upravo Duhu Svetome čovjek se opredjeljuje za Isusa Krista i tako postaje sudionikom Božje baštine – Kraljevstva nebeskog.

Živjeti u tijelu znači biti vidljiv, znači biti, odnosno postojati kao svaki drugi oblik materije u svijetu. Međutim čovjek je očito mnogo više od puke materije – praha, on je biće sposobno misliti, ljubiti, djelovati, razumjeti, raditi, ... Stoga je očito da materiji prethodi misao, ideja – Duh, neka neobjašnjiva snaga, energija koja sve pokreće, čini djelotvornim, korisnim i živahnim.  Kada bi čovjek postojao samo od krvi i mesa nebi bio sposoban sam sebe spoznati, a kamo li više od toga, spoznati Božju stvarnost. Dakle čovjek po tijelu pripada zemaljskom (vegetativnom) svijetu, a po onom duhu kojeg mu Bog udiše, duhu koji ga oživljuje čovjek je dionikom nebeskog (duhovnog) svijeta. Imati u sebi daha znači biti nadahnut dahom,  živjeti, biti živ – disati. Duh je stvarnost koja se izdiže iznad materije, on jednostavno oblikuje materiju i vlada materijalnom stvarnošću. Otkuda potječe taj plamen života, tko ga udahnjuje?  Svemogući Bog, Stvoritelj, Viša sila... !?  Da li je Bog kao Stvoritelj uistinu upitan?

Povjerenje u nekoga ili u nešto, odnosno vjera – credo temeljni je čovjekov stav na kojem se gradi njegov životni smisao, sigurnost njegovog bitka i njegova budućnost, odnosno nada u vječni život. Oslanjajući se na svoju vjeru sigurni smo da je Bog apsolutni Duh koji se čovjeku očituje, progovara mu, susreće se s njime posredstvom vidljivih znakova i simbola i tako postaje njegovim suputnikom. U prvom redu vidljivi svijet uvijek govori o nevidljivom. Duh čovjeka prepoznajemo po onome što on govori i čini.

Kada pred sobom imamo osobu koja se kreposno vlada onda za nju velimo kako je to dobra duša, duhovan čovjek, duša kojom vlada Božji duh, i obratno zavist, svađa, tučnjava, krađa, psovanje su odlike koje vrijede za ljude koje nazivljemo lošim i opakim dušama, kojima vlada zli duh. Umjesto da se čovjek približava k Bogu, Bog se približava  njemu. Ne primjećuju ljudi kako im se Bog svakodnevno nudi u izobilju.

Kada bi samo za trenutak znali gledati dječijim očima, znali se kao mala djeca diviti cvijetu što se kroz raspulkinu tvrde stijene prkosno nudi svjetlu dana. Kada bi se znali čuditi prekrasnom zelenilu što fantastično zna odmoriti i najumornije oči. I više od toga, kako mu uspijeva da posredstvom sunčeve svjetlosti vodu i ugljične hidrate pretvori u šećer, darujući nam pri tome obilje životno važnog kisika.

Usko povezan s Bogom čovjek prima puninu i smisao kako u životu tako i svome radu. Čovjek je tijelom prikovan uz zemlju, a duhom se izdiže iznad okova. Slobodan je, nepobjediv i besmrtan.  Bog je specifikum, teško razumljiv čovjeku jer nadilazi sposobnosti i mogućnosti njegovog racija da spozna tu višu Stvarnost.

Opširnije:Bog skriven ljudskom razumu?

Svijet koji se otuđuje od Boga

Bog  reče Mojsiju na gori: „ Požuri se dolje! Narod tvoj, kojeg sam izveo iz egipatskog ropstva, pošao je naopako



Brzo su zašli s puta koji sam im odredio“



Koračamo brže no ikad. Žurimo u Novu eru vjerujući da ona obećaje ono za čime ljudi žude, za čime su još uvijek u potrazi – za zemaljskim rajem. Kroz svu povijest čovječanstva ljudi su nastojali stvoriti sebi takav svijet, takvu civilizaciju po osobnoj predodžbi životnih i svjetovnih vrijednota. Čovjek nastoji, iako je stvoren na sliku Božju, krojiti život po mjeri vlastite pameti, preuzimajući tako Božansko pod svoju vlast što je nekoć učinio i anđeo svjetla, pobunivši se protiv Boga. Lucifer, koji se poradi moći i sjaja svojega, uzoholi i pobuni protiv Boga, htijući biti kao sam Bog. Slabašan spram Boga i dobrih Anđela okrenuo se protiv Božjih stvorova – ljudi, nebi li uz njihovu suradnju ostvario svoje carstvo iz koga će biti potisnuta vjera, čistoća, red i ljubav, a uspostavljena svekolika suprotnost Bogu, svađa, mržnja, brakorastave, nasilje, ratovi, bolesti, bezizlazne situacije, ... Carstvo u kome bi on oponašajući Boga vršio vrhovnu vlast.




Sotona i njegove pogane horde –  ubojice ljudi, lažci od početka, nesposobni da čine bilo kakovo dobro, umiju samo da mrze, mrzeći se čak i međusobno, „uspješno“ nastoje u ljudskoj duši uništiti i najmanji smisao za postojanje Boga. Pritom se lukavo prikriva iza požuda što se rađaju u srcima ljudi, kako bi izgledalo kao da on uopće i ne postoji. Do toga mu je posebno stalo, jer negirajući njegovo postojanje, čovjek mu omogućuje slobodan prostor za svekoliko napasno djelovanje. Danas većina ljudi više i ne vjeruju u postojanje zloduha gubeći tako svaki osjećaj za potrebom da se protiv njega bore. Ne sluteći kako se stavljaju u službu zloduha, a protiv neporecivog Pobjednika, Kralja Istine i Pravednika.



Kao što je čovjekov duh stvarnost, dakle subjekt tako je i Zli duh subjekt kojega se ne smije zanemariti, a kamoli zanijekati. Zli neumorno djeluje i u Crkvi. Iznutra nastoji razoriti Crkvu posredstvom napretka, sve modernijim tehnikma i tehnologijama, modernizmima ... što rađa krizu vjere (ufanja i ljubavi), pohlepu, oholost, podlost, zavist, lijenost, neodgovornost, flegmantnost, mržnju, i tisuću drugih zala. Izvana preko komunizma, ateizma, kapitalizma i slobodnog zidarstva,... Njihovim posredstvom Sotona stalno nastoji razbiti Crkveno zdanje. Duhovna narav Sotone nije ista kao ljudska narav, a i duhovi su različiti. Čovjek je sinteza duha, duše i tijela, a Sotona je samo (zli) duh. Zato su zlodusi, posjedujući moć vladanja nad materijom, u većoj nadmoći u usporeedbi sa ljudskom naravi. Treba javno priznati vlastitu slabost i nadmoć zloduha, kojih je strahovito veliki broj, što posvuda vrve svojim podlim opačinama. Nipošto ih se ne smije tajiti, nego treba razotkriti, kako nebi postali njihovim slatkim plijenom. Ne biti svjestan njegovog drskog neprijateljstva znači ne tražitii sredstva (molitva i Sakramenti po kojima se Krist osobno posadašnjuje u svom spasiteljskom sebedarju) kojima se možemo braniti.



Dvadeseto stoljeće je takorekuć po sveukupnom svome sadržaju „stoljeće nasilja“, okorjelih srdaca, stoljeće sekularizacije, ezoterizma, magije, okultizma, sektaštva, inflacije savjesti, samodopadljivosti i klanjanja velikim vrijednostima ovoga svijeta. Jedostavno rečeno stoljeće sustavnog djelovanja da se kršćanstvo čim više uruši i nestane sa lica zemlje. Sve to radi uspostave sinkretičkog carstva „Kozmetičke svijesti“, globalizacije, ekologije, univerzalnih kultova kozmopolitizma, New age, pornografije, egolatrije (samoobožavanja). U današnjoj situaciji, pogotovo u zapadnom svijetu u tijeku je snažni proces sekularizacije kojim se ljude želi odvesti na stranputicu u svijet bez Boga u bezboštvo.



Moderni (sekularizirani) naraštaj zaboravlja na transcedentne zahtjeve vlastitog života da iz Milosti  kao izvorišta vlastite egzistencije crpi sve potrebitosti i mudrosti duha. Mudrost, taj prekrasni dar Duha Svetoga nestaje iz njihovih srdaca, jer i nemože ostati u srcima zahvaćenim krizom vjere.

Opširnije:Svijet koji se otuđuje od Boga

Čak ni Crkva nije pošteđena

Pitali su jednom jednog svećenika:“Ima li smisla danas biti svećenik?“

„Nikad smislenije nego danas i nikad ljepše nego danas!“, odgovorio je.

Papa Pavao VI imao je sigurno velikog razloga kada je rekao: „kako su u Crkvi utvrđene činjenice i događaji koji se ne mogu objasniti ljudskim umom, pa ih stoga treba pripisati zahvatima zloduha“.   ... „ Sotonin dim je prodro u Crkvu“, što bi trebalo značiti da je Crkvu zahvatila zaraza oholosti, udobnosti, osobnog dostojanstva, lakomnosti, ...

„ ... iz usta Zvijerinih i iz usta lažnog proroka izlaze tri nečista duha kao žabe.

To su, uistinu, duhovi – demoni koji čine znamenja i koji odlaze kraljevima svijeta

da ih skupe za boj velikog Dana Boga Svemogućega.“

(Otkr 16,13+14)

Podloj prevari sotone ne podliježu samo jadni ljudi nego i  službenici Kristove Crkve, svećeici i biskupi koji se u svojoj ravnodušnosti zadovoljavaju udobnim životom, te i ne pomišljaju o Sotoni bilo što govoriti, plašeći se predbacivanja: „kako je to nesuvremeno i zaostalo“. Za uzorno svećeničko vladanje potrebna su ogromna odricanja, molitve, samosvladavanja i potpuna predanost službi Gospodnjoj, a to je nespojivo sa suvremenim standardima modernog svijeta u koje se ne uklapaju zaostala konzervativna shvaćanja i razmišljanja. Uz to svećenici, iako posjeduju mogućnost i djelotvorna sredstva za spasenje duša, gube osjećaj za svoje dostojanstvo, nezauzimajući se za rast duhovnih, moralnih, građanskih, umjetničkih i književnih vrijednosti, onoliko koliko bi mogli učiniti na tim područjima gdje vlada opće rasulo. Mnogi svećenici i ne pokušavaju koristi se obiljem vlasti i poslanja koju primiše u zakup po sakramentu Svećenničkog reda.

Sve je rijeđe poučavanje vjernika na veliku nužnost suprostavljanja napasti prisutnoj u svim segmentima društvenog bivstvovanja. Mudro pritajena napast tako djeluje koliko i kako joj je drago. Crkveni dostojanstvenici, posebno na Zapadu, ako ne izbjegavaju, a onda premalo govore o sotonskoj nazočnosti u svijetu i njezinom odlučujućem nemilosrdnom udaru na ljudske duše. Umjesto toga mnogi svećenici se prilagođavaju materijalističkim zahtjevima i nj. pravilima igre. Na Zapadu gdje su Crkve su takorekuć ostale prazne, neke se čak i prodaju u privatno vlasništvo  kao što je to čest slučaj u Škotskoj i Engleskoj. 

Sve češće se u crkvi tijekom misnog slavlja organiziraju kvaziteatralni komadi, domorodačke glazbene izvedbe, koncerti i sl. kako bi se stvorio dojam da se u Crkvi nešto događa i tako privuklo vjernike na misu. Pod izlikom da se treba u crkvi, kod misnog slavlja nešto (svjetovno i atraktivno) događati da bi vjernici dolazili na misu sve češće uvodi u pomodnost da se oltar pretvara u kazalište, tako da Kristova euharistijska žrtva ostaje sasma u trećem ili četvrtom planu. Što je najgore, takve prigode se upriličuju uglavnom kada su nazočna djeca i roditelji, ili kao program s djecom za roditelje, ili kod ekumenskih misnih slavlja. Zašto?! Najmanje je to radi pomodnosti koliko više radi ispunjenja sotonsko-masonskog plana desakralizacije svega što je sveto, pogotovo euharistije na kojoj počiva zajedništvo i jedinstvo Crkve kao sakramenta svih sakramenata.

Ako vas svijet bude mrzio, znajte da je mene mrzio prije vas!

Kad biste potjecali od svijeta, svijet bi ljubio svoje

(Iv 15,18+19).

Nepojmljiv je odnos spram tog najveličanstvenijeg dara kojega nam Bog podari, Otajstva misterioznog Otkupljenja što se uistinu događa tijekom euharistijskog slavlja. Jadno i bijedno ljudsko stvorenje vođeno pozitivističkim teorijama, koje drže da je postojano i prihvatljivo samo ono što se prirodoznanstveno, empirijski i laboratorijski kao pozitivno može dokazati. A s obzirom na to da se u Euharistiji događa nešto mistično, što nije u domeni našeg umobolnog poimanja, onda jednostavno kažemo kako je to nepostojano, nemoguće ili u najmanju ruku ne bitno. Oslanjajući se na racionalistička shvaćanja, zagovornici prosvjetiteljstva – “pomodničari”, koji emocionalno shvatljivu stvarnost svode na čisto empirijski-dokazivo, rado se ismijavaju kršćanskim vjerskim istinama – dogmama, odnosno istinama objavljenih od Boga, a koje potiču vijernike na egzistencijalno prihvaćanje i življenje kršćanskih vrijednosti.

Ništa se ne događa slučajno, česta je uzrečica koja se čuje u „narodu“. Da je tomu tako potvrđuje ona narodna: «Gdje ima dima, tu je i vatra». Stoga se ne događa slučajno obesvećenje svete mise, ponajprije instaliranjem mentaliteta modernističkog gledanja na duhovnu stvarnost Kristove sveprisutnosti pod prilikama Kruha i Vina, stvarnu prisutnost u hostiji. Sve se češće čuje mišljenje kako je hostija samo znak, nešto što simbolizira Krista. Danas kao i nekoć čak i mnogi svećenici, kao što će zornije pokazati dva sledeća općepoznata primjera, sumnjaju u stvarnu Kristovu prisutnost. Doduše vjera kao Božji dar je sjeme, koje dok prožimlje naš život, stupa u jedan kontinuirani proces sučeljavanja s nepovjerenjem, sumnjom i nesigurnošću. Naše ljudsko hodočašćenje kroz ovu suznu dolinu ne može, kada bi to i htjelo, mimoići sučeljenje s onim što s predumišljajem ljubomorno priječi susret s Onim kojega čeznutljivo tražimo. To je Zlobnik koji nas pod svaku cijenu želi preusmjeriti s pravog Kristova puta koji vodi k Ocu. Ne smijemo nikako smetnuti s uma kohezionu snagu Evanđelja i Euharistije koji sjedinjuju sve ljude koji vjeruju Kristu u zajedništvu Kristova Mističnog tijela i vodi ih k Ocu.

Prvo euharistijsko čudo koje se dogodilo Lancijanu prije više od 1200. godina, svjedoči o gore navedenoj tvrdnji. Naime redovnik bazilijanac osjećajući snažnu kušnju, sumnju u euharistijski Misterij nazočnosti tijela i krvi Kristove u prilikama kruha i vina, molio je Gospodina da ga toga oslobodi. Bog je uslišio njegovu molitvu i za vrijeme jedne jutarnje mise, dok je obavljao posvetu kruha i vina, dogodilo se čudo. U rukama koje su drhtale držao je pravo Kristovo tijelo, a vino se pretvorilo u živu krv. Hostija se pretvorila u tijelo, a vino u krv naočigled sviju nazočnih na toj misi. Živo meso se netom nakon toga uobličilo u pet okruglastih grumenova. U nekoliko navrata vršene su znanstvene pretrage, tog misterioznog Tijela i Krvi. Zadnje je obavljeno 1970. godine. Rezultati sveukupnih istraživanja su javno izneseni 4.travnja 1971. godine u nazočnosti raznih crkvenih, kulturnih predstavnika, kao i predstavnika znanosti i medicine. Na temelju tih ispitivanja taj događaj euharistijske stvarnosti je potvrđen i  prihvaćen kao čudo. Naime, činjenica je da je to uistinu pravo meso (dio srčanog mišića) i prava krv. Krv i meso su od jedne te iste osobe, i imaju istu krvnu grupu (AB). Relikvija je zadržala istovjetnu svježinu i sadržaj bez ikakvih posebnih konzervirajućih sredstava unatoč tolikim stoljećima kroz koja svjedoči taj milosni Božji zahvat, znak neba ...“I riječ je tijelom postala“, čudo koje i danas traje. Relikvija se i dan danas čuva u crkvi sv. Franje u Lancijanu.

Zatim se isto tako, 1411. godine u Ludbregu kod Varaždina dogodilo čudo koje ne treba posebno objašnjavati, jer nam je na domak ruke, a svjedoči o presvetoj Krvi Kristovoj  koja je pod prilikama pretvorbe postala vidljiva. Naime, uzavrela Presveta krv (pretvoreno vino) toliko ispunjala kalež da se i prelijevala. Svećenik koji je slavio misu bio je sumnjičav u stvarnost euharistijskog Krista u pretvorbi, što je na samrti i priznao. Gospodar svih zakonitosti poslužio se ovim i sličnim čudima da  nas prene iz naše sumnjičavosti i navezanosti na svjetovnu mudrost. Mnoga su se ovakva i slična čuda događala kroz ljudsku povijest Lurd, Fatima, La Salette, ... ali nažalost sve to nije bilo dostatno da razbudi naša okorjela srca. Vijernik, iako ne vidi svojim ograničenim i skromnim vidom Kristovu sveprisutnost, odnosno ne doživljava svojim osjetilima, on ga osjeća na potpuno osoban način u dubokoj vjeri da nam se Otac nebeski ne daruje samo po Riječi i Zajedništvu nego i kroz Sinovljevu prisutnost u pilikama kruha i vina koji u euharistiji postaju njegovo Tijelo i Krv – svagdašnja hrana našem životu.

U zavedenosti kojom rukovodi sotona očituju se sav jad i bijeda ljudskog roda, koji otvorivši svoje srce zlim naumima, ovjekovječiše cijelu povjest čovječanstva borbom za prohibiciju zla, pod plaštem viših ciljeva protiv Istine i Svjetla; odnosno kao borbu smrti protiv Života, grijeha protiv Ljubavi. Grijeh je nažalost konstanta što se provlači životima svih pokoljenja počev od Adama i Eve. Potpavši pod silu grijeha (zla) čovjek odbacuje, a da to često i ne zna, prekrasni Božji plan u kojemu  vlada savršeni red. Grijeh  mijenja čovjekovu kob. Dakle, korijene svakomu zlu ne treba tražiti samo u Zlome nego i u čovjeku, odnosno u počinjenom grijehu. Kao posljedica grešnog stanja je  duševni nered, kada se sve u čovjekovoj konstelaciji poremeti, kada stvari nisu na svome mjestu. Grijeh čini da mir zamjenjuju ratovi, mržnja i opačine, nesreće, patnje, pošasti, ratovi, revolucije, potresi ... U grijehu je krivnja da se prokockalo i Božje povjerenje u odabranom Božjem narodu koji pokazaše najsuroviju ljudsku podlost, ubijajući Boga na Križu, što ni malo ne gubi na težini spram grijeha ljudi koji se i danas odriču Boga. No, u tom podlom činu sudjeluje i svaki od nas prihvaćajući grijeh kao životnog suputnika.         

Grijeh, odnosno Zli kao sadržaj grijeha stavlja se između čovjeka i Boga, narušavajući uredan odnos stvorenja sa Stvoriteljem. Grijeh je raskid odnosa života sa Životom, prepreka doticaju života na Izvor života. U čovjekovoj najdubljoj nutrini nastaje egsistencijalni strah pa se u čovjeku poremete sve duševne i tjelesne funkcije. Na temeljima grešnog odnosa s Bogom, kao posljedica, nastaju mnoge kao psiho-somatske tako i duhovne bolesti. Nerijetko, duhovneboli su uzrokom psiho-somatskih bolestiju. Pravome miru kojemu ljudsko srce toliko čezne, kao što košuta žudi za izvor-vodom,najveća je prepreka on sam sebi. Upravo zato, jer iz njegovog (svjetovnog) srca dolaze zle misli, ubojstva, preljubi, bludnost, krađe, lažna svjedočanstva, psovke (Mt 15,19) – grijesi. Čovjek koji se nalazi u grešnom stanju jest čovjek bez Boga, a to znači bolestan čovjek. Grijehom, teško ranjena čovjekova stvarnost, njegov bitak, treba ponovo dovesti u pravilan poredak da bi život iznova normalno funkcionirao. Dakle, treba odstraniti grijeh kao posljedicu njegove bolesti. To je moguće postići iskrenim obraćenjem od grijeha (grešnih navika), ispovijeđu i ustrajnom molitvom  Duhu Svetome koji jedini svojim opraštanjem može iskorijeniti sve naše grijehe i promijeniti, ne samo ljudsko srce nego i lice cijele zemlje. Milosti Duha Svetoga su jače od sile svakoga grijeha i grešne navike.

Međutim, sljedbenici onih što osudiše i razapeše Krista na križu šire zablude, kao npr.: “Krist je već otkupio svu ljudsku grešnost, On je za svakoga od nas već ostvario siguran put u vječnost, u raj.” Po njima je svaka pomisao na pakao je besmislena. Na Zapadu je rašireno mišljenje, čak i kod mnogih svećenika i teologa da pakao, sotona, đavli i zli duhovi uopće i ne postoje. Pa stoga, u stilu dvojakog morala, treba više živjeti tolerantnost, harmoniju, sklad i ljubav, prepuštajući se užicima i slično. Ako nema zloduha i pakla koji smisao uopće ima grijeh. Grijesi se svode na obične, svakodnevne čovjekove promašaje i pogreške, pa što onda!? Pojeo vuk magare i nikome ništa. Odemo malo na misu obavimo zajedničku (skupnu) ispovijed kroz pokajnički čin na početku misnog slavlja i to je to. Misli se da se time postižu i odrješenja od grijeha. Je li to dovoljno? Nije! Izbjegavanje ispovijedati teške grijehe i mirne savjesti ići na pričest je bez imalo sumnje bogohuljenje – izuzetno težak udarac sakramentalnom životu Crkve.

U mnogim se tradicionalno katoličkim zemljama dokida sakrament svete ispovijedi pod izlikom kako je dovoljna zajedniko ispovijedanje grijeha na početku misnog obreda. Uvođenje mentaliteta i shvaćanja u smislu: “Tko je on (svećenik) da mu ja govorim (umjesto ispovijedam) svoje grijehe kada Bog ionako sve zna, …”, obezvrednjuje (desakralizira) sakramente svete inicijacije kao i sakrament svećeničkog reda. A znamo da upravo po tom sakramentu svećenici imaju sve ovlasti opraštati grijehe. “Što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu, i što god razriješite na zemlji bit će razriješeno na nebu”, kazao je Isus Apostolima (Mt 18,18). “Tebi (Petre) ću dati ključeve kraljevstva nebeskog, pa što god svežeš na zemlji bit će svezano i na nebu, a što god razriješiš na zemlji bit će razriješeno i na nebesima (Mt 16,19), kazao je Petru misleći na Papu. Dakle, za potpun sakrament pokore nužni su iskreno se pokajati, obratiti se od grijeha Kristu, zatim se pred namjenikom Kristove crkve iskreno ispovjediti. Nakon toga, dobivši odrješenje, treba obaviti prikladnu zadovoljštinu za počinjene grijehe. Poslije tako obavljenog pokorničkog čina može se pristupiti svetoj pričesti.

Javna sablazan svećenika neumoljivo je sredstvo u sotonskoj borbi protiv Crkve. Zato i ne čudi da se kroz tisak redovito provlače članci koji na bilo koji način okomljuju na svećenike, kritizirajući njihov rad. Bilo da ih opterećuju zbog njihovih „neprimjerenih“ propovijedi, ili, što im je poslastica, radi pedofilije i homoseksualnosti. Dok u isto vrijeme one svećenike koji radi žene napuštaju svećeništvo uzdižu do junaštva. Nebrojeni su iskonstruirani i dobro smišljeni scenariji u novinama i mnogim filmovima koji imaju za cilj da stvore iskrivljenu sliku o djelovanju, radu i životu svećenika, redovnika i redovnica. Po principu: „ kadija te tuži, kadija ti sudi“, šire se sablažnjavajuće slike počev od netolerantnih i ciničnih međuljudskih odnosa među svećenicima, redovnicima i redovnicama, preko homoseksualnosti, lezbijstva i pedofilije (poslastica lažljive medijske pokvarenosti) do ismijavanja celibata. Oklevetaj, pa neka se peru, moto je žutoga tiska bilo oduvijek. Celibat Kristovim mrziteljima posebno smeta jer se na njega posebno okomljuju. Celibat se uzima kao glavni faktor koji sluge Kristove navode na anomalična vladanja. Čak se i te anomaliče pojavnosti opravdavaju kao osobno pravo svakog pojednica, samo da se time postigne željeni učinak, a to je da se ukine celibat u Katoličkoj Crkvi. Svećenici, biskupi časne sestre koji su, zagledavši se u ženu ili muškarca zastranili svome pozivu napustili svoje svećenstvo redovito se stavljaju u kontekst sažaljevanja. Traži se od Crkvenih vlasti da nastave i nadalje vršiti svoju službu jer kao takvi udovoljavaju njihovim svjetovnim (profanim) potrebama (rastavljeni brakovi – ispovijed ...) i očekivanjima.

Sljedbenici Novog svjetskog poretka na Zapadu  su polučili “zavidne“ rezultate s tendencijom širenja zla u zemlje postkomunističke tranzicije. Pseudoreligija novog svjetskog poretka sve više zahvaća ljudska srca takozvanim dogmama, tj. zabludama koje su nekoć slovile za teške hereze. Čak je dobar dio i zapadnog klera uronuo glavom u duboki zimski san – pastirsku mlakost, ne mareći za očevidno potapanje sveukupnih europskih – kršćanskih vrijednosti. Dapače veliki dio zapadnog klera, nažalost, direktno ili posedno sudjeluje u realizaciji tajnog plana slobodnog zidarstva i njihovih suradnika.

Priprema terena za „njihov“ otvoreni nastup sve je više očita, jer svoje nakane objelodanjuju putem svekolikih socijalnih i društvenih sredstava općenja. Putem medija, besramnih “demokratskih“ časopisa, mode, kina javno se propagiraju svekolike opačine, blud, oholost, prostitucija, pobačaji, prostitucija itd. Pokvarenost svih vrsta se izlijeva na djecu, mladež, obitelji, škole. Na najlukavije načine se potiče na zlo, rastave brakova, pobačaje nedužne dječice... Sva ta neprimjerenost se predočava kao sasma normalana pojava moderne svakidašnjice, pa i politike. Javno zauzimanje kršćanskih stavova se ismijava i deklarira staromodnim – još gore zaostalim i glupim.  Ričući Lav ili pak Zvijer  iz Ivanovog otkrivenja, osokoljen svojom moći nastupa javno, kao da je već osvojio svijet, kao da ga je već učinio svojim.  

Pakleni plan profaniranja i desakraliziranja svega što je sveto i sekularizira – posvjetovnjuje Crkvu, nudeći ljudima u ime napretka i komformizma sve što ugađa njihovoj emocionalnoj stvarnosti i čineći da sve izgleda normalno i pravo što si oni požele. Kako je žalosno pogledati Crkvu na Zapadu, gdje se u mnogim mjestima ne mogu slaviti euharistijska slavlja jer nem svećenika. Žalosno je da je već česta pojava da se upriličuje samo Služba Riječi koju predvode dušobrižnici (čak niti đakon). Na sjeveru Švicarske – jednu veliku župu St. Verena u Zurzachu vodio je, čak osam godina obični dušobrižnik (Seelsorge), a koliko je takvih župa diljem Europe koje vapiju za Euharistijom –  stvarnošću Otkupiteljske žrtve koja se događa u Euharistijskom misnom slavlju. Da li je to kalvarijska stvarnost izranjenog Mističnog Tijela Kristva, u duhu: “Raspni ga”?

Teško je pojmiti nakon ovog kratkog razmišljanja u kakvom je stanju naša ljudska duša nakon svekolikih djelovanja paklenog plamena i dima kojeg Lucifer izlučuje na svoje podanike. Vrijeme izmiče nesmiljenom brzinom. Nitko nezna kada će se u ovoj turobnoj mrklini pojaviti Svjetlo Istine – Parusija, što će rastjerati otrovnu tamu u vječni ponor u „oganj smrdljiva sumpora“. Stoga je vrijedno ozbiljnije promisliti našu stvarnost i korigirati ono što se korigirati dade dok još traje vrijeme.

Sjetimo se one stare poslovice koja kaže: „Pred zoru je najmrklije“, i Isusovih riječi koje je izrekao u Galileji (Mk 1,15): „Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte  u Radosnu vijest“. Božja Riječ nikada neće prestati da vrijedi. Stoga budimo sigurni u Isusovu pobjedu na križu i slavu njegova Uskrsnuća, vjerujmo da Crkvu – Mistično tijelo Kristovo (!!!) ni paklena vrata neće nadvladati.

Opširnije:Čak ni Crkva nije pošteđena