Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Uto09252018

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Žena i razmišljanje

Samoća je moj izbor

Samoća je tišina koja je glasnija od bilo kojega zvuka. Kako i zašto živjeti sama? Usamljenost sam izabrala. Pa što, to je moja odluka, dobra ili ne, otkrivam svakodnevno težinu njenu ali ju i ne mijenjam. Moj instinkt taj maleni alarm je nepogrešiv i dobar usmjerivač.

Toliko me je samoća počela izjedati da sam se pomalo počela otvarati, prema novim osobama, da ih pustim u svoj život. Pogrešno?!

Mr.On je učinio čudo i svojim romantičnim pristupom mi otvorio polje koje kad sam osjetila, ugledala, ne želim više napustiti, želim šetati bosonoga po travi i ubirati cvijeće. Nema ga više za mene, povremeno zabljesne, kao i Mr. Savršeni. Otvorili su moja nova polja života, nisu bili partneri za život, nisu bili dovoljno strpljivi, kao i ja, puklo je negdje i ostalo visiti kao mač u zraku.

Pitam se ovih dana, zašto sam prihvatila ljestvice ponašanja, izgleda, razmišljanja, komunikacije njih dvojice koji su mi život pokrenuli? Zašto s tako visokim kriterijem očekujem čudo da će se dogoditi i pojaviti se partner za život s kojim ću dijeliti sve te sitne malene stvari koje čine život ljepšim, ugodnijim, božanstvenim.

Svako može skuhati kavu, čaj, donijeti sok. Da, može, ali ne zna i ne osjeti koji je pravi trenutak za to. Svakome mogu prići, zagrliti ga i poljubiti u oko, uho, za vrat, obraz, ali da li u tom oku vidim sebe? Da li osjetim toplinu na usnama?

samoca

Svakome mogu dozvoliti da mi priča i maše rukama, objašnjava, smije se, piše, ostavlja poruke.... ali, da li su to iskrene, vrckave, karizmatične i dvosmislene poruke? Ima li u pogledu čežnje, u mahu ruke magije?

Eto, sve sam rekla, možda nisam, ali sam upravo sebi objasnila da od svojih kriterija ne odstupam. Neka živim u snu, neka sanjam jer mi je tada lijepo, među očima dvojice koje sam zavoljela svakog na svoj način. Karizmatike, s dozom drskosti i samouvjerenosti, ali s pogledom uplašene srne kad god bih se povukla, uvijek je bilo ne, ne odlazi, trebam te.

Neka sanjam, lijepo mi je jer možda san postane stvarnost. Do tada ne želim drugačiji model ponašanja. Do tada ne trebam bezveznjakoviće i lovaroše koji misle da svojim novcem mogu kupiti baš sve. Do tada ne trebam lažna obećanja, predstave i manifestaciju sile. Do tada trebam svoj mir. Mir koji je neprocjenjiv i za koji sam se borila dugo, previše suza prolila, noći nespavala.

Sve je jednostavno. Dođi i budi uz mene, onakav kakav jesi, iskren i samozatajan. Spremna sam izgubiti vjeru i svoju religiju, spremna sam na sve ako pronađeš put do mene. Ne želim niti misliti da drugačije bude, jer to nije ono što je poslije magija i vječnost. Ne želim prolaznost, razmislila sam o svemu. Dođi mi u naručje, zagrli me i osjetit ćemo oboje što se događa s nama. Sve ostalo nema smisla. Sve je samo san, koji kao da iza ugla promatram.

Kao da čujem sad tvoj glas, vapaj, ali to se samo tvoj san sudario s mojim.

Sama, pa što!

Neka tako ostane još dugo, ne odustajem od percepcije nježnosti, strasti, bezuvjetne obostrane ljubavi. Ona postoji i treba ju samo pronaći. Treba joj pružiti šansu da zabljesne. Kako ju otkriti? Ne znam, jednostavno sam nespremna na nju iako ju priželjkujem, želim i nadam se.

I kao i uvijek, kasno shvatim korake koji su bili pogrešni. Dobro je analizirati i ne ponoviti grešku. Cijena je previsoka, a to je samoća. Međutim nije ako je ispravna odluka donesena, instinkt me vodio, nepogrešivo i ostavljam mu vodstvo.

Izvidala sam rane, zaliječila ranjenu dušu, slomljeno srce. Ne trebam više stresa, nitko neće narušiti ovaj mir, koji nosi samoću ali je to moj izbor. Tama, sjena, puževa kućica, sigurnost, stabilnost, utjeha, to je moja svakodnevica.

Neću eksperimentirati i puštati u svoj život ni korak osobama koje to nasilno žele, tako pristupaju, postupaju.

samoca 1024

Ne!

Odrasla sam, stabilna i čvrsta.

Tražim puno, tražim sve kako moj prijatelj kaže, ali istovremeno dajem sve, neslućene neiscrpne beskonačnosti koje donose radost u svakodnevnom životu.

On ih je prepoznao i ne odustaje od mene, uporan je da mi se uvuče u drugi dio života koji čuvam za onoga tko će uspjeti probuditi strast, želju, uzburkati valove mora i oceana. Priznajem da mi nedostaju razgovori i šetnje po prirodi, o svakodnevici, onako uz cofy to go, uz sok na slamku, kekse i čokoladu. Od jednostavnog izleta na vidikovac bi napravili rapsodiju života. Kad sam osjetila da hoće više, nestala sam.

Nikada više ne želim proživjeti, biti ranjena, mrtva, što sam doživjela na najgori način i zapisala da se ne ponovi, nešto kao moju vlastitu mantru

"dal` imalo pomisliš na mene, bar malo, onako tek toliko pa makar i riješio sam se….nemam riječi, nemam mira od tebe, jednostavno te posvuda tražim i dvojim se javiti se ili ne, shvaćam da ne smijem, jednostavno ne, boljet će me više tvoja tišina poslije a i ova sad me razdire i uništava, spaljena sam i spržena, bez duhovnosti bez osobnosti bez da se osjetim, nema me, ne postojim i ne dišem, bez tebe ništa nema okusa, mirisa, boje, nedostaješ mi previše "

Svako treba znati gdje mu je mjesto. Svoje tražim, možda ga pronađem, do tada...

Do tada, sama kročim, sama šećem, sama ispijam kave, sama liježem, sama kuham...

... i na kraju, sami umiremo, zar ne?

Za GIP piše Lily Laum