Samo je jedan Garevac

Selo moje sve me tebi zove

Uto11212017

Last updateUto, 10 Ruj 2024 5pm

Monografija Garevca

Kratki zapis o Garevcu! Kako je u monografiji o Garevca zapisano ( a po iskazima najstarijih ljudi u Garevcu od 1982, kada je monografija i izdana). Garevac (tada zvan Garevo) spominje se oko 1678. Selo je dobilo ime, kako legenda kazuje, po zgarištu koje je nastalo poslije velikog požara. Nekada davno, prije spomenutih godina, na tom mjestu bile su velike šume. Šume izgorješe u požaru i ostade veliko zgarište. Malo po malo to područje počinju naseljavati Hercegovačke porodice koji potjerani glađu dođoše u Posavinu. Dolina rijeke Bosne i plodna posavska ravnica privlačili su buduće garevljane gdje su imali sve uvijete za ovi život: drvo za ogrjevi i izradu kuća, plodna zemlja koja je rađala sve usjeve tog vremena, rijeka Bosna plodna ribom i čistom vodom. Također je poznato da je naš kraj oduvijek bio bogat voćem.

Vremena su prolazila, naselje se pretvaralo u selo, a Garevo je vremenom postao Garevac. Kako je vrijeme prolazilo nastajali su novi zanati; kao npr. "dunđeri" ; majstori koji su vrlo vješto pravili drvene kuće (brvnare). Na rijeci Bosni nicale su vodenica a sa njima i vodeničari, mlinari – sve to su ondašnji garevljani radili sami. Upravo zbog tako plodne zemlje, nakon odlaska Turaka, na području između Garevca i Modriče nastaje tzv. "Pustara" tj. poljoprivredno dobro.
Prema nekim tragovima, još 1835 godine, Garevac je imao crkvu. Neke predaje kažu da je stajala na mjestu današnje bašče pokojnog djeda Mate Perića. Crkva je kažu, prenesena iz Modriče. Povoljni uvjeti za život, pogodovali su brzom razvoju sela. Prvi stanovnici Garevca, naši pra-pra-pradjedovi bili su Hrvati. To dokazuje da smo mi, današnji garevljani (Hrvati) jedini nasljednici te hrvatske grude. Taj stari testament pokazuje nam da su uzaludne namjere okupatora da zadrži Garevac kao svoje mjesto.

Garevac je dao tri svećenika u periodu između dva svjetska rata (jedan napušta svoju svetu dužnost i ženi se) bio je to Jako Perković. Poslije drugog svjetskog rata, do ovog užasnog četničko-osvajačkog, Garevac je dao 15 svećenika od kojih jedan napušta svetu dužunost (Marko Perković zvani "Zec" koji je otišao na službu u Australiju i tamo se oženio), što govori opet o jakoj Rimokatoličkoj i vjerskoj sredini. U Garevcu je donedavno bil i učesnika I svjetskog rata.
U II svjetskom ratu Garevac je ostao zabilježen kao vrlo jako hrvatsko ustaško uporište, što je Garevac koštalo oko 600 muškaraca u najboljoj snazi. Od ubijenih garevljana ostalo je još više djece, siročadi i 460 udovica koji su svjedoci te garevačke tragedije. Na tako teške i žalosne dane nadovezuj se poslijeratni komunistički režim. Od onakve bijede i sirotinje tražilo se da daju obveze u hrani, živoj stoci i raznim radnim akcijama.

Prošlo je tako 10-15 godina tih velikih patnji, dok nisu prirasla ona ratna siročad, da bi mogla nešto privređivati. Ta velika bijeda i neimaština natjerala je garevljane da budu vrijedni i da se snalaze kako znaju. Pored svega toga, garevljani su bili duhoviti i vrlo šaljivi. Poslijeratne gladne i teške godine nisu ubile moral za život u našim ljudima.
Često su bile igre (igranke) ljeti po "merajama" (livadama) ili nekom raskrižju. A zimi, kolo bi se igrala u nekoj "udžeri". Pjesma bi se čula po sjelima, gdje su cure radile razne ručne radove. Momačke pjesme bi se orile cijelim Garevcom, od "Baja" do "Trnjana", od "Gornjana" do "Doljana" pa sve do "Lužana" i to sve uz zvuke šargije, violine i dvojnica. A Bosna koja protječe kroz Garevac, razliježe tu garevačku pjesmu kao i brežuljci Majne poviše Modriče.

Garevac je poljoprivredno mjesto, ali je u svom dugogodišnjem razvoju imao dosta poteškoća. S jedne strane sela je rijeka Bosna koja je odnosila najbolju garevačku zemlju. Garevljani su imali dosta zemlje i s druge strane rijeke Bosne, to je otežavalo obradu te zemlje. Do prije II svjetskog rata preko Bosne se prelazilo čamcima a nakon 1930 godine, na Bosni je postavljena skela koja je prevozila čak i zaprežna vozila. Sa druge strane Garevca protezala se "Pustara" koja se poslije II svjetskog rata u doba komunizma postala Poljoprivredno dobro. Da bi pustara opstala trebala je posjedovati dosta zemlje, a nju je oduzimala od Garevca. Tako je Garevac ostao stiješnjen s obadvije strane bez zemlje.Pustara je od Garevca imala oko 500 hektara zemlje. Zbog tako oskudnog prostora za bavljenje poljoprivredom, garevljani su se počeli baviti raznim zanatima. Negdje od 60-tih do 70-tih godina garevljani su sami sebi ručno izrađivali ciglu, kojom su gradili kuće. Svaki peti muškarac zna zidati, a izvoditi i druge građevinske poslove. Bavljenje trgovinom, švercom, to je tek druga priča. Još prije I svjetskog rata spominju se vodenice na rijeci Bosni koje su garevljani sami izgradili da sebi olakšaju život. Najviše je bilo do 15 vodenica a najčešće 7 do 8. u to vrijeme, iz oko 10 okolnih sela, dovožena je hrana za mljevenje. Odmah nakon II svjetskog rata a i prije njega, ljudi iz okolnih sela dovozili su na Bosnu lan i konoplju, gdje su je kiselili i prali da bi nakon ručne obrade pleli košulje, gaće, ponjave, peškire (ručnike), vreće i drugo. Garevac je do 1980 godine imao praktički sve nove kuće. Garevljani nisu bili bogati, ali su marljivim radom mnogo postigli.


Kako je već rečeno, garevljani su vrlo duhoviti ljudi. Nema garevljana koji nema nadimak i što je najznačajnije nitko se ne ljuti zbog toga. Garevljani su veseljaci što su pokazali kroz svoj kulturni život. Na tom polju, Garevac je na nivou Modričke općine bio ispred ostalih sela. Nigdje nije bilo bolje igranke nego što je bilo u Garevcu.


Od šezdesetih godina, Garevac doživljava preporod. Tih godina, selo dobiva struju, prvo na općini. Uskoro, zaseoci dobivaju asfalt , gradi se kapela u groblju, zvonik, kupuju se mrtvačka kolica i dr. Posebno treba istaknuti izgradnju crkve koja je u to doba bila jedna od modernijih u Europi. Uređuje se dom kulture i okolni objekti, nova škola, sportski tereni. Zatim nova pošta, uvođenje telefona u domaćinstva. Po broju različite mehanizacije: traktora, kombajna, auta, Garevac je bio jedan od opskrbljenih sela na općini. Pred sam rat, kupljena je nova željezna skela na rijeci Bosni u garevačkom zaseoku "Kajićima". Ta skela je spasila mnogi narod Garevca, Kladara, Kornice, Čardaka, pa sve do Tuzle. Prevoženo je mnogo vojne i druge opreme.


Garevac je po svom kulturnom životu bio poznati i izvan općine. Od Đakova do Sarajeva i Teslića gdje se održavala smotra KUD-a cijele Bosne i Hercegovine. Posebno treba istaknuti televizijski nastup KUD-a koji je viđen širom bivše Jugoslavije. Iako je bilo vrlo teško prikazivati naše običaje bez vjerskih i nacionalnih obilježja (što je ona vlast zabranjivala), opet se nekako uspijevalo.


I eto komunizam je, hvala Bogu, odsvirao svoje tako reći preko noć, ali je sigurno bio i jedan od uzroka ovome nesretnom i tako prljavom ratu. Sada su se zavadile nacionalne strane i unijeta je mržnja širokih razmjera. Mi iz ovog rata moramo izvući pouku za buduće garevljane. Kako nas je naš neprijatelj protjerao sa naših vjekovnih ognjišta i htio prisvojiti našu djedovinu, morati ćemo mu dokazati da postojimo i mi i naša kulturna baština.


Stara izreka kaže: Bolje da nestane sela nego njegovih običaja. Usprkos našemu neprijatelju, najbolje ćemo pokazati naše postojanje svojim kulturnim životom, njegovanjem naše hrvatske kulturne baštine.
Kako je naše Garevo nestalo i ponovo poniklo na zgarištu, tako će naši vrijedni garevljani i poslije ovoga rata, opet sa zgarišta obnoviti i još ljepše urediti svoj dragi Garevac. Ne bi to smjeli raditi pognutih glava, jer na svoje smo došli. Zato je kulturni život sela najbolje ogledalo i slika sela, kao i duhovnog morala.

Za GIP napisao Perija Perić